Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj. Ako za ikog vrijedi ova čuvena od Dostojevskog, onda je to Maradona. Za nogometne fanatike na svim meridijanima čovjeka koji je, voljeli li ga ili ne, uvijek bio neiscrpna tema. Crni vrag i bijeli anđeo u jednom tijelu. Kao malo tko kontroverzan i grub, a u isto vrijeme genijalan i proturječan.
Ukazanje Maradone bio je prijelomni trenutak u povijesti Napolija, drugačijeg poimanja nogometnog biznisa. Osamdeset tisuća gledatelja platilo je ulaznicu da ga dočekaju, simboličkih tisuću lira, ali opet, bila je to najava nečeg novijeg. Kao što je Maradona tada bio najava, a ubrzo i potvrda, desetke koja mijenja svijet nogometa.
Da Gennaro Gattuso promijeni svijet nogometa na ovom dijelu zemaljske balote, čežnja je i onih s druge strane morskih vala. Pristanak Gattusa da postane trener Hajduka imao je snažan odjek, uglavnom pozitivan, kako među navijačima splitskog kluba, a mnogi su podigli obrve i u Italiji. Njegova energija i silovitost plijenila je pažnju dok je nosio dresove u zemlji nalik na štiklu.
– Sjećam ga se kao velikog igrača reprezentacije, jedan od poznatijih imena u rangu Maldinija, Baresija, Buffona. On je uvijek bio jak, fizički spreman, i to ga je posebno krasilo. Zapravo ta žilavost na terenu je bila njegova prednost. Kao treneru Napolija mu nije baš dobro išlo jer je Napoli posebna i teška sredina za trenere. Bio je tu godinu i pol dana, a glave ga je koštao remi s Veronom – govori nam Tereso Iorio, vlasnik jednog ugostiteljskog objekta u centru Napulja.
I da, Napoli je ostao u toj sezoni bez pozicije koja u seriji A vodi u Ligu prvaka, a u posljednjem je kolu s Veronom Ivana Jurića (da, onog koji je navodno odustao u zadnji tren od Hajduka – op.a.) igrao bez pobjednika 1:1. Navijače Napolija dodatno je boljelo što im je poziciju za Ligu prvaka uzeo tamo omraženi Juventus.
Davide Napoleoni prodavač je likova nogometaša i svjetski poznatih faca iz drugih društvenih sfera. Lik Gattusa nije napravljen, od zanimljivih imena, u jednoj trgovini suvenirima Nikola je Vlašić u dresu Torina. Nije baš autor imao umjetničkog dara, Vlašića nije uspio dočarati u obliku i boji.
– Čuo sam da je Gattuso pregovarao s jednim klubom u Saudijskoj Arabiji, ali je odabrao Hajduk. I na tome vam čestitam. Gattuso će moći podnijeti pritisak za Hajduk i nadam se da će tamo uspjeti – govori sugovornik i nakon nekoliko sekundi traženja izvlači fotografiju na kojoj je zajedno s novim prvim imenom splitskog ponosa. Bilo je to, kaže, poslije utakmica kada je s Napolijem osvojio Kup. Prije skoro četiri godine. Iz tog vremena povlači se i veza novog sportskog direktora Nikole Kalinića jer je u vrijeme Gattusa prvi puta surađivao s Kalinićem koji je tada bio igrač slavnog milanskog kluba.
Sresti na ulici nekog Talijana, a da na spomen imena Gattuso ne razvuče osmijeh, ili bar slegne ramenima, nismo uspjeli.
– Za Gattusa svi kažu da je trener sličan kao što je bio igrač. Temperamentan, malo čak i lud, ali nepopustljiv ni prema kome, posebno igračima. Pratit ćemo kako će biti u Hajduku – riječi su jednog od prolaznika na ulicama Napulja.
Životna dinamika ovdje je uvijek ista. Vuku se mjestom polako dugi sunčani dani, onako sporo kao što odmorni turisti cestom vuku svoje glasne japanke. Jedini brzi su lokalci koji voze svoje motorine, usput bez prometnih pravila i kulture na cesti, a gdje god prođeš čuje se veseli žamor, tu i tamo uhvati se u zraku neka engleska riječ jer ovdje je govoriti engleski jezik nešto kao grijeh.
Taj sveprisutni kaos nije destruktivan već kao da nakon samo par sati postanete dio njega. Posebno u prometu. Korača se na crveno, diže ruka u znak pozdrava i nastavlja dalje. Malo vi, malo oni. Na semafor izmjene nitko u Napulju se ne obazire. Uz Maradonu, kojeg su nacrtali, isklesali i zalijepili u svim mogućim veličinama i pozama, ne manjka ni figura svetaca, kipova Svete obitelji i drugog što se može svrstati u rubriku – vjersko.
Pri dolasku je blagi povjetarac već smjestio ruku preko nosa. U namjeri da budemo fini nazivamo ga neugodnim mirisom, ali on to nije. To je smrad. I to u najužoj jezgri grada. Dojam je što si bliže glavnoj gradskoj ulici, da je svakodnevnica sve prljavija. Nije ni čudo kada pogled odmah padne na, doslovce, brežuljke načinjene od onoga što smo procijenili kao nepotrebno u svojim životima.
Možda prava slika je galeb koji se od leta odmara na kojem od smećem krcatih kontejnera. Odasvud vas zovu na ručak ili večeru, guraju vam jelovnike u ruke dok hodate, nude besplatno kušanje – samo da izaberete njihov štekat. Njihove plaće veće su od naših, ali euro na našoj obali bolje “produbljuje” džep. Stolice gdje god se mogu ubaciti pokraj zidova i pitara ugrijane suncem čekaju neke nove face jer ovdje kao da vas tjeraju iz kafića i restorana. Kad se pojede i popije, munjevitom se brzinom pred vama stvara račun, a na računu cijene znatno niže od ovih naših, i sa stavkom usluge. Za Colu u limenci u kafiću je dovoljno izdvojiti jedan euro, kao i za običnu kavu, najpoznatija pizza u gradu stoji točno šest eura i 50 centi, a za dobiti piće ili jelo, konobara treba “vrednovati” najmanje dva eura.
