Kada čovjek navečer uđe u svoj dom, prepun briga i straha, kojim ga hrani ovo društvo, zaklopi vrata svijetu i stane se zaključavati. Ljudi koji se boje, svoja srca drže iza vrata s puno brava, jer ih nešto straši. Ako netko pokuša ući u njihovo srce, prije nego što ga oni u njega pozovu, poglavito ako je to srce već bilo ranjeno, onda sve što će se dogoditi jest zvuk brave koja se zaključava.
No, zvuk brave osjeti se u mnogim srcima koja sredinom studenog obuzme bol, tuga, jecaji i urušene slike Grada. Grada s velikim početnim slovom. Žrtva zadržava bol. Bol koja joj proždire dušu. Jer ma što god mi učinili, ma koliko god pokušavali, nikada nećemo imati bolju – prošlost.
Najveća srpska sramota u novijoj povijesti – Vukovar koji ide uz bok srpskom pokolju u Srebrenici, a rane su, unatoč proteku godina, tako svježe. Bol traumatiziranih Vukovaraca koji su igrom slučaja preživjeli pad, okupaciju i logore, još je veća. Nepodnošljiva je kad se sjete svojih pobijenih.
Damir Plavšić branio je Vukovar od samog početka rata, s pokojnim je suborcem Robertom Janićem uništio prvi tenk u Vukovaru. Prekinuo je fakultetsko obrazovanje veterinara u Zagrebu, i otišao do rodnog Vukovara kako bi ga branio.
Plavšić je na Ovčari izgubio oca, on je jedan od tek dvjestotinjak branitelja koji su preživjeli krvavi četnički pir. Kad je odlučio preživjeti kao da je to učinio iz inata prema boli, iz prkosa prema tragediji, iz ljutnje prema počiniteljima. Ostao je živjeti kao bolan podsjetnik na izdaju i zločine dojučerašnjih srpskih susjeda, prijatelja i kumova. Preživio je tri srpska logora (op.a. – u Stajićevu kod Zrenjanina, Nišu i Sremskoj Mitrovici), ostao je sam s majkom i bez kakvog imanja. Ali, preživio je premda je dio njega umro. Nestao je u tamnom i beskonačnom bezdanu, u utrobi zemlje iz koje se pobijeni ne vraćaju u naše živote. Jedino ljudi s njegovom boli, tugom, žrtvom i iskustvom mogu i moraju biti smjerokaz za današnji i sutrašnji Vukovar. Jedino njegova istina ima smisla: subjektivna, ali vjerodostojna, proživljena iz prve ruke, bez tuđeg prepričavanja. Jedini pravi Vukovar je onaj kakvim ga on vidi i doživljava.
– Najteži trenutak mi je bio kada je izvršena predaja 20. studenog u Borovom naselju. Tada sam zapravo prekoračio nekakvu nevidljivu liniju i više nisam bio slobodan čovjek, više nisam bio Hrvat, više nisam imao svoje ime i prezime, već sam postao samo jedan od stotina i stotina ustaša, kako su nas Srbi nazivali. Dakle, ne pamtim da nas je itko ikada u srpskom zarobljeništvu nazvao Hrvatom ili čovjekom, već mi smo za njih bili ustaše i tako su se i prema nama ponašali. Shvatite tada da niste gospodar vašeg života, već je gospodar života neki Srbin koji stoji sa strane i koji može pokazati prstom na vas, a to znači smrtnu kaznu, ili je gospodar života neki pijani četnik koji je bio u autobusu i koji vas je mlatio cijelo vrijeme dok smo putovali za Srbiju – govori nam.
– Mi se u Borovom naselju nismo predali sa ciljem da bismo mi ostali živi već da bi spasili civile, ženu, djecu i ranjenike koji su bili tamo. Mi smo bili svjesni da će nas sve vjerojatno poubijati. Kada smo ušli u autobuse, gdje su mi tada bile misli? Moje misli, a to sam detaljno opisao u svojoj prvoj knjizi, bile su zapravo razmišljanje hoćemo biti ubijeni ili zaklani. Tad sam tješio sam sebe na način da ako te zakolju, zapravo ti prerežu vratne arterije i čovjek brzo iskrvari, brzo ostane bez svijesti. Bila je to brza smrt. Malo bi mi teže palo strijeljanje jer jedino pogodak direktno u glavu izaziva smrt, a pogodak u tijelo može odužiti agoniju umiranja jako dugo – otkriva surove detalje.
Već rečeno, zajedno s Janićem uništio je prvi tenk u koloni tenkova. Od zapovjednika Pere Perića stigla je zapovijed da se prekine paljba, da se Srbi povlače, ali su oni pak na prijevaru, umjesto u vukovarsku vojarnu, tenkove prebacili na jedno brdo koje dominira iznad naselja Lužac, Adice i Priljeva. Zbog toga su već idućeg dana morali formirati kukuruzni put jer su neprijatelji tim pozicioniranjem bili u prednosti.
Plavšić je objavio četiri knjige o Domovinskom ratu i Bitki za Vukovar te je autor glazbeno-scenskog spektakla ‘Bitka za Vukovar’ s kojim je dosad obišao 209 gradova i općina u Hrvatskoj i svijetu. Cilj mu je ponajviše mladima i djeci približiti svaku minutu stravičnog događaja iz grada pored Dunava.
– Kada sam 2015. godine napisao svoju prvu knjigu “Bitka za Vukovar – Ne plači, moj anđele”, razmišljao sam kako knjiga, namijenjena djeci i mladima, može ostvariti kontakt s mladima s obzirom na to da danas djeca gotovo ne čitaju. Danas su gotovo svi vizualni tipovi, gledaju kratke video filmiće na TikToku, Instagramu, pa sam shvatio da mora biti nešto zanimljivo i vizualno privlačno. Snimio sam nekoliko filmova o bitci za Vukovar. Dok se emitiraju scene na projekcijskom platnu, u pozadini se čuje glas koji čita tekst iz moje knjige. Osim filma, htio sam obogatiti predstavu približavanjem naše kulturne narodne baštine koja izumire – kaže Plavšić.
– U svojoj najnovijoj knjizi, koja je izašla prije desetak dana, opisivao sam fenomen smrti i umiranja. Dakle, moj suborac je dobio metak u glavu, leži, pada na pod, i sad zaustavljam vrijeme, opisujem točno što se u zaustavljenom vremenu događa. Mirisi, zrake svjetlosti koje se probijaju kroz pukotinu, a koja obasjava njegovo lice – prizor u kojem suborac zapravo ispušta dušu. Jako sam detaljno išao opisivati baš takve događaje i pozabavio sam se fenomenom smrti. Opisivao sam i fenomen smrti kada umiru ubijeni, zapravo pogođeni neprijateljski vojnici. I opisivao sam fenomen kada mene odvode u smrt na strijeljanje, ono što se događa s tijelom i dušom, kada odjednom sve postane svjetlo oko vas, kada počinjete lebdjeti, baš nešto nevjerojatno.
Zašto baš s posebnim naglaskom na djecu? Jer je djece u borbi za Vukovar poginulo čak 87. Nevinih malih persona s tek kojim mjesecom ili godinom života, pod rukom onih kojima ništa, a kamoli život nije bio svet.
