Odavno se na jednom ozbiljnom novinarskom razgovoru nismo ovako od srca smijali. Ako smo ikada! Što je zasluga nevjerojatno duhovite Ane Bajić i njene najbolje prijateljice Helene Jurišić. Djevojaka, ako ćemo se služiti frazama, pred kojima drhte i muškarci, jer one nisu bilo tko. One su, naime, višestruke svjetske i europske prvakinje u tajlandskom boksu i kickboxu.
Helena je već dvadeset godina u treningu, to su njeni obiteljski sportovi. Nositelj je, da tako kažemo, otac Stipan, a brat Dario je njen trener. Klub je Mornar. I Helena će jednog dana biti trenerica, štoviše, bit će i izbornica reprezentacije Hrvatske. Što nije mala stvar, Hrvatska je velesila u ova dva sporta. Jedan od dokaza, zapravo, posljednji dokaz jest što je čak troje naših sportaša, uključujući Helenu, bilo u Parizu za vrijeme Olimpijskih igara kako bi tajlandski boks prezentirali na najbolji mogući način. Postane li taj sport jednog dana olimpijski, Hrvatska će se imati čemu veseliti.
Ana je, pak, trenirati počela prije dvanaest godina, a inače je odgajateljica u vrtiću Petar Pan, vodi sportski program u kojem je dvadesetak djece.
– Ma, kao svaka djevojčica sam najprije sanjala biti balerina, pa sam malo plesala, pa sam igrala rukomet… Pa sam u srednjoj školi, Ekonomska na Gripama, upoznala Helenu. Postale smo najbolje prijateljice, a ja sam nakon nekoliko godina prihvatila njen poziv i došla vidjeti što ona to radi u Mornara.
Tako će Ana. Helena je svoju priču već obznanila. Obiteljski sport.
– Svakako je dobro trenirati sport, svakom bih djetetu to preporučila. Kroz sport se djeca puno toga nauče, drugačiji je odgoj. Kroz sport možeš steći samopouzdanje, proći ćeš kroz dobre i loše emocije. Ostat će one prve. Naš sport u Splitu baš vole. Rekla bih, u Dalmaciji općenito. U Zagrebu se ljudi, na primjer, više time bave rekreativno, a kod nas nakon nekoliko treninga pitaju kad će borba – smije se Helena.
One, zbog manjka konkurencije u Hrvatskoj, odrade jedno desetak mečeva godišnje, ali sve to naplate na europskim i svjetskim prvenstvima. Zato što na treningu nikada ne zabušavaju. Mogu trenirati i s muškarcima, nije im nikakav problem.
– Kad krene tuča, zaboravi se tko je muško, a tko žensko…
Helena naglašava da baš voli trenirati, dok Ana ima sasvim druge motive.
– Treniram kako bih smršavila – izgovorila je i prasnula u smijeh.
– I nikako mi ne polazi za rukom. Ali do sljedećeg ljeta me nećete prepoznati. Novi Žnjan – nova ja!
– Istina, odvela sam je u dvoranu prvi put, jer je imala volju smršaviti.
Sa svojim sportovima (u kick boxu se koriste ruke i noge, u tajlandskom su dopušteni udarci laktom i koljenom – op.a.) su proputovale priličan broj zemalja, pa nabrajaju:
– Portugal, Turska, Italija, Tajland, Meksiko, Brazil, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bjelorusija, Azerbejdžan, Uzbekistan… I uvijek smo spremne na juriš vidjeti sve što se može, jer kasnije nema vremena kad krene prvenstvo. Osim, ako slučajno ne izgubimo ranije.
Što se zbilja rijetko događa. Gotovo nikada. Helena je šesterostruka svjetska i europska prvakinja.
– Meni se Turska jako sviđa zbog hrane i još nekih stvari, a Portugal nam je ostao u sjećanju, jer smo obje osvojila zlatne medalje. O tome smo sanjale. I ispalo je spektakularno – rekla je Ana.
Kao što je i doček u Splitu bio spektakularan.
Ana i Helena imaju zanimljiv hobi.
– Ležanje u wellnessu! Brčkamo se. Volimo i otputovati “o svom poslu”. Nekada kad malo duže ostanemo u izlasku, oko sedam ujutro, volimo sjediti u autu i “samo da ti još nešto kažem”. Pa se to otegne.
I bit će tako vjerojatno dok se jedna ne uda, dodale su na kraju.
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdolja u 2024. godini
