Uvijek je netko drugi kriv za naše greške. A ako nas je
dovoljno napravilo istu grešku, onda smo tek “na konju”: izvući će
nas kukavna vlast, ova i bilo koja druga, u slijepoj i jedinoj želji da se
dodvori biračima. Izvući će nas i mediji, jer tragične se ljudske priče
najbolje prodaju…
Gradili smo ilegalne kuće, vile za iznajmljivanje, četverokatnice
za zbrinjavanje potomstva ili tek kukavne vikendice za povremeni odmor.
Ilegalno, naravno. Jer je birokracija po definiciji spora i kad imamo pravo na
gradnju, a ako nemamo onda – ziđaj. Bageri su nešto srušili, onako pokazno, e
da bi onda krenula opća legalizacija. Ilegalcima dapače uz popuste?! Pa je tako
ispalo da su idioti svi oni koji su čekali godinama na razna odobrenja i
dozvole kako bi sve napravili legalno, jer su na to plaćali punu cijenu. I sad
im se susjedi, potajice ili u facu, podsmjehuju.
Rado s državom, teško s bankama
Gotovo da su maloumnici i oni koji u Lijepoj Našoj sve drugo
rade po zakonu: recimo prijavljuju ljude na cijeli iznos plaće i zarađeni novac
im isplaćuju do 15. u idućem mjesecu, plaćaju sva svoja dugovanja državi i
dobavljačima. Jer, pokazalo se, eto, da može i efikasnije – predstečajna
nagodba s oprostom dobrog dijela tih dugovanja, poček otplate, bez kamata… I
onda s tom istom tvrtkom ili drugom, s lovom koja je već poodavno “izvučena”,
nastavimo biznis ili jednostavno otiđimo u prijevremenu mirovinu.
Najbolje je dakle, kao što se vidi iz tih primjera,
poslovati s državom. A najgore je poslovati s – bankama. Tu lekciju je naučio,
s odličnim moglo bi se reći, bivši splitski gradonačelnik Željko Kerum. Nisu mu
“legle” banke, ne jednom je to i ne tako uvijeno, rekao osebujni
splitski poduzetnik/političar. Zato ovaj dio s oprostom dugovanja ne voli baš
spominjati. Ništa čudno, jer istovremeno s tim nagodbama u okviru zakona,
obiteljsko bogatstvo je neokrnjeno.
Što nas dovodi i do tih omraženih banaka. Da, danas je lako
pucati iz svih oružja po pohlepnim, gotovo podlim činovnicima s vrećom novca u
jednoj i ugovorom s đavlom u drugoj ruci. I da, poslovne banke (gotovo sve u
vlasništvu stranaca) nisu se libile okoristiti poslovnim okruženjem u Hrvatskoj
i nuditi proizvode po uvjetima kakvim se ne bi usudile u matičnim, uređenim državama.
Ukratko, pljačkati hrvatski narod. I tijekom proteklih kriznih godina su
ostvarivale dobit izraženu u stotinama milijuna kuna.
Vujčić upozoravao još 2005.
Trenutno je riječ, naravno, o “švicarcima”. Baca
se drvlje i kamenje i na Hrvatsku narodnu banku. Inertni su, nisu upozorili
ljude, zašto su dopustili stavljanje “toksičnih” kredita na tržište,
samo su neki od vapaja žrtava kredita vezanih za švicarski franak. Podsjetimo
međutim na činjenice. Još 2005. godine tadašnji zamjenik guvernera HNB-a Boris
Vujčić (podsjetio je na to sam u jednom “friškom” razgovoru)
upozoravao na opasnost od kredita u švicarcima. Upozoravao je Vujčić na to
govoreći i u Saboru, a na “rizike vezane za odobravanje kredita s valutnom
klauzulom u švicarskim francima, kako za komitente tako i za poslovne
banke” idućih godina skretao je pažnju i Željko Rohatinski. Guverner HNB-a
ne jednom je naglašavao tih godina: branimo samo tečaj euro/kuna, ostali tečajevi
se slobodno formiraju.
Uzalud, čini se iz današnje perspektive. “Kamate na
takve kredite bila su niže u odnosu na druge pa je potražnja za njima
rasla” (Rohatinski, 18. veljače 2009.) Da li su ti krediti bili špekulativnog
karaktera? Sigurno jesu, ali jednako tako je sigurno da hrvatski građani u tom
slučaju nisu bili tako naivni i priprosti kako se sada pokušavamo prikazati.
Ogromna većina bila je svjesna rizika “tržišnog formiranja tečaja”,
ali nije marila. Bile su godine obilja, plaće su bile prilično sigurne i
nezaposlenost je bila na najnižim razinama. Automobili su se kupovali kao nikad
do tada. Stanovi i nekretnine također, a golema većina je kreditima u “švicarcima”
rješavala stambeno pitanje. Koje je možda moglo i pričekati. Poneko i
“kruha preko pogače”, recimo kupnje apartmana na Viru (?!),
prijestolnici ilegalne gradnje, na kredit u CHF. Uostalom, nadali su se sigurno
neki, možda će tečaj franka i pasti…
Trostruki tsunami
Pa je sve pogodio strašan, trostruki tsunami. Prvo, banke su
se počele ponašati s klijentima kao s robljem, ne kao s partnerima od kojih žive,
samoinicijativno podizati te isprva povoljne kamatne stope. Da je sve ostalo
samo na tome, ni po jada, rate kredita bi (p)ostale prihvatljive. Zapravo,
postale bi vrlo slične ratama kredita onih građana Hrvatske, velike većine
njih, koji se nisu htjeli kockati pa su uzimali kredite vezane za euro po
nepovoljnijim uvjetima u tom trenutku i plaćali više kamate na ukupan iznos
kredita. Istina, bilo je i lakše dobiti kredite u švicarskim francima od onih
vezanih za euro jer su uvjeti bili jednostavniji, od jamaca do potrebnih
primanja.
No, tečaj švicarskog franka
je krenuo nezaustavljivo rasti, a teret te ogromne razlike u tečaju pao je u potpunosti na komitente. Da stvar bude još
gora, i treći faktor je postao uteg: nekretnine koje su kupljene tim de facto
investicijskim kreditima, izgubile su na svojoj vrijednosti! I tako smo došli u
situaciju da se niti prodajom kupljenog stana ne možemo riješiti kreditne omče
oko vrata. Što je i zapravo i logično: dugoročni krediti na 25-30 godina u svom
otplatnom planu, u konačnom zbiru, jasno pokazuju kako se na posuđeni iznos
glavnice od 100, banci u konačnici vrati 250, recimo. Nezgodan je to običaj, da
ste upola kredita vratili više od posuđenog, a imate još vratiti – više od posuđenog.
Tko (ni)je htio prijeći na eure?
Zanimljivo, u prilog tezi da Hrvati nisu financijski neuki,
idu i razmišljanja (ponovno većine) korisnika kredita u švicarcima nakon što im
se prije koju godinu otvorila još jedna mogućnost. S bankama (rješenje naravno
ne zbog altruizma, nego iz čistog interesa kako bi osigurali da profit i bonusi
i dalje “kapaju”) su naime mogli dogovoriti konvertiranje “toksičnog”
kredita u onaj vezan za euro, recimo. E međutim, nisu se pokazali
zainteresirani, brojni prijatelji i poznanici koji i dalje stenju pod duplo većim
ratama kredita gotovo jednoglasno su nam odgovorili: puno bi izgubili na
prelasku na kredit u eurima! I još je kamatna stopa za eure viša od “naših”.
Takav stav, interesantno, ima i ministar financija Boris Lalovac! Dakle, računica
kod korisnika “švicaraca” je postojala i prije samo godinu-dvije,
kada je problem CHF-a razotkriven – ne želimo podnijeti predvidljivi i konačni
gubitak i prijeći na eure, preferiramo (i dalje) se kockati s tečajem franka. Što
sada misle o toj svojoj odluci, znaju samo oni.
Ali unatoč svemu, i dalje je za ovu kalvariju kriv netko
drugi. I trebamo pomoć. I dugotrajno rješenje. Kakvo će ono biti (fiksiranje tečaja
bez pravne i tehničke razrade tog “vatrogasnog” rješenja u najmanju
ruku djeluje diletantski), tek treba vidjeti.
Potencijala međutim da se
većina (ostalih) građana Hrvatske osjeti zakinutima, dapače drugorazrednim i
nejednakim, samo zahvaljujući tome što su rezervirano postupali s bankama i
kreditima u švicarcima, ima na bacanje. Opreza u poslovanju s bankama zapravo
nikad dovoljno, i tako bi trebalo biti ubuduće, bez obzira na poboljšani status
klijenata u tom inherentno neravnopravnom odnosu. S druge strane socijalna država
se brine o svojim stanovnicima pa makar i griješili. I to je u redu, ali do
kada? I što će biti kada predstavnici države katastrofalno pogriješe? Tko će
onda pohrliti u pomoć svima nama?