Vatra i mir. Ne idu zajedno, dapače. No, postoji vatra koja donosi mir. Mir koji je rezultat vatre. Jer oganj kod Boga nije tiho zadovoljstvo i materijalna sigurnost, nije dobro zdravlje i društveni ugled. Mir nastaje, rađa se iz borbe, iz teškoća, iz boli i patnje. Iz rata i nevolja. Baš kako je ta šačica branitelja naspram turskih vojnika osjetila što znači imati mir sa svojim Bogom preko Djevice Marije još prije više od tristo godina podno Sinjem.
Istina koja se zbila, a koje se iz dana u dan u Sinju iznova štuje, već je puno puta ispričana, a bit sinjske pobjede stane u par riječi, u tek jednom prizoru kojeg su pripovijedali, kasnije i zapisali, ni manje ni više nego neprijatelji. Jer su u noći pred osvit blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije vidjeli gospođu u bijeloj haljini kako hoda zidinama grada.
Ljepota svakoga privlači. Ona nije samo stvar sviđanja, nego postoji i kao nešto objektivno, što zdravi pogled ne može nijekati. Ljepota žene što je zaslijepila turske konjanike i pješadiju, neusporedivo nadmašuje ljepotu najljepših žena, polazeći od blistavosti nutrine koja se potom izražava i blista i na van.
Sinjska Gospa ima i još nešto posebno. Njezin nagnuti mili i blagi pogled i uho koje kao da sluša sve molitve na milijune onih koji su barem na minutu zastali pred slikom u Sinju, svrstavaju je među najljepše prikaze Marijina lika u cijelom svijetu.
Prije nešto manje od dva desetljeća, taj Marijin lik splitski je restaurator kojemu su obiteljski korijeni u Grabu pored Trilja, Josip Delić, profesor likovne umjetnosti, vratio u život, zapravo produžio životni vijek minucioznom restauracijom.
– Naš najstariji splitski restaurator Filip Dobrošević sliku je pedesetih godina prošlog stoljeća ispeglao na voštanu smjesu koja je tada bila glavni način rada u restauraciji i nakon više godina, kako je slika bila izložena vremenskim neuvjetima u vidu vrućine i sunca jer se iznosila u kolovozu na trg i ulice Sinja, tako se i deformirala. Kada se obnavljao Gospin oltar, rad majstora Vicka i Pija Dall’Acque, te 2005. godine, iz blizine sam vidio sliku i tadašnjem gvardijanu fra Zoranu Kutleši rekao kako je sliku potrebno restaurirati i vratiti joj sjaj. Moj je poklon Gospi bio da njezin mili lik restauriram u privatnoj režiji, i nakon tri mjeseca sam je vratio fratrima – govori Delić na njegovoj splitskoj radnoj poziciji, gdje baš i među mnogim fasciklama i registratorima je i jedan o radu na sinjskoj slici.
– Par dana sam je samo gledao u Zavodu u Splitu, nisam mogao staviti ruku na nju. Divio sam se, a prije nego sam je odnio u Zavod u Splitu, svratio sam roditeljima u Grab i stricu fra Frani Deliću kako bi im pokazao ovu vrijednost Sinja, Cetinskog kraja, ali i cijele Hrvatske.
Nije rijetkost da vjernici Gospinu slike i prikaze dodatno ukrašavaju krunom, ali je prava rijetkost količina zavjetnih darova što su Mariju u Sinju okružili.
– Postoji tvrdnja kako je slika prilikom dolaska vjernika i fratara iz Rame bila presavijana više puta, i pretpostavka je da je stavljena u neku torbu, a oštećenja na slici to su i dokazala. Nakon što sam vosak prethodne restauracije skinuo sa slike, lik Gospe bio je i u punom gorem stanju nego sam prvotno mislio. Kad je restaurirana, a sve po uzusima struke, zlato je vraćeno u izvorni oblik osim nekoliko ogrlica koje su prvo doslovce rezala Gospin vrat. U vraćanju na sliku 2005. ogrlice su spuštene.
Gospina je slika široka nešto više od 44 centimetra, duga oko 58 centimetara, a postoji zapisano kako je prvi put časna sestra Rafaeli Egger, školska sestra u Mariboru, očistila sliku kao izučena i vješta slikarica, i to 1924. godine.
Od svih zavjetnih darova na slici jedino mala kuticija u obliku srca, a koja se nalazi tik ispod Gospina vrata, ima zapis o darovateljici, i to Josipi Ani Ivančević iz Imotskog, iz travnja 1887. godine. Zavjetni su darovi pretežito, sasvim očekivano, s vjerskim prikazima, ali na slici ima i ukrasa koji po naravi tu ne pripadaju poput zlatnika cara Franje Josipa koji je preravljen kao broš, zlatnika Napoleona trećeg i, posebno zanimljivo, američke zlatne novčanice s likom Indijanca iz 1914. godine.
U sinjskom arhivu mnoštvo je popisanih milosti, što ih vjernici pripisuju zagovoru Gospe Sinjske, a izvješća o novima dolaze svaki dan. Utjecali su se Cetinjani Gospi u kugi 1731. i u znak zahvale šesnaest godine gradili drveni oltar na kojem je slika bila pola stoljeća, u procesiji su sliku nosili za pomoć u vrijeme višednevne suše, kao i 1898. godine kada se zbio razoran potres. Crkva Gospe tri je puta razrušena do temelja, ali slika Majke od milosti ostajala je netaknuta.
– Živko Bačić je fotografirao Gospinu sliku, i mi smo je u formatu kakav je zapravo, na kapafiksu, vratili na otlar u Sinj. Mnogi fratri, puk da ne govorim, nisu znali da su se tri mjeseca klanjali i molili Gospi koja nije original nego fotografija iz fotoaparata. Nismo jednostavno željeli pompu, nego mir koji je bio potreban za rad na tako vrijednoj stvari. I radio sam stvarno puno djela, slika i kipova, ali Majka od milosti iz Sinja je nešto srcu najmilije u mojoj karijeri – govori Josip Delić koji je u vrijeme restauracije imao punoljetnost iskustva u ovom poslu, radeći na djelima koja su se stvarala od 15. do 20. stoljeća.
– Moram priznati da sam možda i prije mogao završiti, ali sebično sam taj mili lik htio imati malo više vremena kod sebe – dodaje.
U najgorem je stanju bilo platno na kojem su bili pričvršeni zavjetni darovi Gospinih štovatelja, i to iz jednostavnog razloga što je slika od devedesetih godina prošlog stoljeća izlazila u procesiju gradom.
– Zlato je bilo samo zavezano i u procesiji se stalno micalo. Vosak je kapao sa slike. Časnoj sestri Jeleni Mijić, koja je orguljašica i katehistica u Sinju, predao sam zlato, na vodootpornu ploču sam zalijepio crvenkasti baršun na koji je sestra Jelena kasnije zlatnom niti vezla to zlato kako bi zapravo bilo učvršćeno. Sada, tek kad se malo bolje zagledate u sliku, onda vidite da se njezino poprsje ne vidi nego tek glava i vrat, a taj ostatak prekriven je tom finom crvenom tkaninom na kojoj je vezen zlatni nakit i učvršćena kruna – govori Delić koji se u restauraciji koristio i najmodernijim alatima, od snimaka ultraljubičastim svjetlom do korištenja infracrvene kamere.
– Osim, ne daj Bože, nekog nasilnog oštećenja, slika će još najmanje tridesetak godina biti bez ikakvog zahvata vezanog za samo umjetničko djelo i sliku u naravi. Sliku koja je, moram to ponoviti, nešto najljepše što sam radio u svojoj karijeri, do te mjere da me i sada prolaze trnci samo gledajući kako je to bilo te 2005. godine. Sliku pred kojom mnogi traže liječenje rana, a ja sam njezine rane izliječio restauracijom.
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdolja u 2024. godini
