Prije dva i pol tjedna Marin Čilić se upisao u knjigu rekorda ATP Toura kao najniže rangirani pobjednik od 1990. godine kad je formiran isti taj ATP Tour. Sa 777. mjesta, četiri dana prije 36. rođendana, Marin je osvojio svoj 21. turnir u karijeri u kineskom Hangzhouu, te na taj način zapanjio teniski svijet. Zašto? Zato što je od početka 2023. godine, pa do Hangzhoua imao dvije operacije na koljenu i dva neuspješna pokušaja povratka. Prvi u ljeto prošle godine u Umagu i drugi početkom ove godine.
Za nekoga tko je bio treći na svijetu, osvajač US Opena (2014. godine), još dvaput finalist na Grand Slam turnirima (Wimbledon 2017. i Australian Open 2018.), sa srebrom s Olimpijskih igara (u paru s kumom Ivanom Dodigom u svehrvatskom finalu u Tokiju 2021. protiv Mate Pavića i Nikole Mektića), titulom u Davis Cupu (2018), s preko 30 milijuna zarađenih dolara samo od turnirskih nagrada… postavlja se pitanje što je uopće Marina Čilića natjeralo da se u poznim teniskim godinama pati toliko… umjesto da uživa doma uz suprugu i dva sina. O tome i još nekim drugim stvarima Marin Čilić je ekskluzivno razgovarao za DalmacijaNews.
Logično je bilo najprije razgovarati o Hangzhouu i prepravljanju knjige teniskih rekorda. Vjerojatno je i sam sebe iznenadio, jer prije nego se zaputio u Kinu igrao je na dva challengera, na nižoj kvalitativnoj razini i tamo izgubio u 2. kolu, odnosno u četvrtfinalu.
– Ja sam uvijek bio skroman, iako možda ne bih trebao biti nakon svega što sam napravio. Recimo, mogao sam otići u New York i igrati US Open, ali nije me zanimao novac niti bodovi, nego sam htio nekakav test, biti siguran da ću odigrati nekoliko mečeva da bih shvatio gdje sam i kakav sam. Na Mallorci, na primjer, meč protiv Duje Ajdukovića je bio fantastičan. On je pobijedio, rekao mi da nikada nije tako dobro odigrao i na kraju je osvojio turnir. Ja sam bio zadovoljan, pogotovo što od svibnja i druge operacije više nisam morao razmišljati o koljenu. Nije me boljelo, nije otjecalo, nije me smetalo… Kad sam došao u Hangzhou, ja sam znao da sam u odličnoj formi. Vidio sam to po treninzima i zato nisam iznenađen što sam osvojio turnir, nego sam iznenađen što sam odmah bio na toj visokoj razini tenisa. I da sam tako odigrao pet mečeva u šest dana, da sam nakon svega bio fizički neokrznut.
Što nije zanemarivo, kažemo mu. Ipak mu je 36 godina, a posljednje dvije se nije naigrao. Da je ne znamo kakav Superman, moralo bi se osjetiti. Možda se to osjetilo na sljedeća dva turnira, na oba (Tokio, Šangaj) je izgubio u prvom kolu, ali nije mu to pokvarilo dojam. Gdje bi on, pak, smjestio ovu titulu na rang-listi svojih najvećih ostvarenja?
– Pa ne znam gdje bih je točno stavio, ali u smislu toga da je došla nakon svega što sam prošao, prve neuspješne operacije, dva ciklusa oporavka, obilaženja valjda dvadeset doktora, da sam zbog koljena pročitao cijeli Internet, da je bilo povuci-potegni… Zato jest velika. U svemu tome je bilo važno zadržati entuzijazam, želju za treningom i sve što ide uz to u mojim godinama. Kad se sjetim kakav je to izazov bio, danas sam u odličnoj situaciji. Sada gledam kako ću u miru odigrati tri turnira do kraja godine i normalno ući u sljedeću godinu s namjerom napraviti nešto veliko. Tako se osjećam. I na sve gledam pozitivno i nastojim guštati u svemu. Opterećenje ili pritisak uvijek postoji, nije jednostavno izaći na teren i reći „pusti ruku, udaraj“, ali još uvijek uživam u igri i nastojim biti bez negativnih misli.
A takav je uglavnom bio cijeli svoj život. Drugi su lupali glavom o zid i pitali se zašto ne napravi ovo, zašto ne napravi ono… Razbij reket, pokaži da ti je stalo, ali on je sve to čvrsto držao u sebi i bio svoj. Došao do trećeg mjesta na svijetu, osvojio US Open…
– Takav sam. Ne možeš mijenjati karakter. Mislim da mi je to donijelo puno toga. Uvijek kažem, ako su očekivanja najveća, može doći do urušavanja. I gdje si onda? Sada sam u nekoj drugoj fazi. Guštaj, igraj, treniraj… Ako mi se trenira deset minuta, onda deset. Ali mislim da će biti super plodova.
Glupo je uopće nekoga tko je osvojio Grand Slam turnir pitati na što točno misli s tim „super plodovima“ ili „napraviti nešto veliko u sljedećoj godini“. Možda će biti, možda neće. Neki, recimo, smatraju da se vratio tenisu samo da bi u konačnim brojkama nadmašio Gorana Ivaniševića kao najveći hrvatski tenisač svih vremena. Osvojio je jedan turnir manje od Gorana i ima dvanaest pobjeda manje od Gorana. Dostižno i jedno i drugo. Pitamo, on odgovara:
– Ma, ne znači mi to ništa. To su samo brojevi. Iskreno, ja bih više volio da sam osvojio dva Grand Slam turnira, pa onda ne bi niti pričali o ove dvije stvari. Da, volio bih prijeći brojku od 600 pobjeda, jer ih ima tridesetak koji su u tome uspjeli. Goran ih ima 599, znam da je pričao zašto mu nitko nije rekao da je na 599, pa da dobije još jedan meč. Inače, kad sam se ozlijedio, bilo mi je baš žao, jer igrao sam dobar tenis cijelu 2022. godinu. I potom sam ušao u začarani krug, eto, skoro dvije godine. Pomislio sam kako ne mogu tek tako stati, objaviti da je kraj. To mi je bio najveći motiv, vratiti se na teren i otići kako ja hoću. Taj mentalitet, pristup tenisu, svemu, dugujem pokojnom Bobu Brettu, počecima karijere. On me puno toga naučio. Ja se nadam da će ona još trajati, ali već mogu reći da je bila nevjerojatna karijera.
Pričali smo na dan kad je Rafael Nadal objavio da se oprašta na kraju godine. Mnogi su se njegovi rivali oprostili u ove dvije godine. On nije, nego je prepravio knjigu rekorda. Ipak, kraj je svakako blizu. Udaljen možda još jednu dramatičnu ozljedu, godine su tu i nikoga ne pitaju.
– Volio bih igrati još deset godina, ali da, imam ideje što bih radio kad prestanem igrati. S te strane dobro mi je došlo kad nisam igrao, razmišljao sam o tome. Kao i većina tenisača, ne bih volio puno putovati, nego biti uz obitelj i živjeti u Hrvatskoj. Želio bih stvoriti nešto za tenis što mi neće oduzimati puno vremena. Znanja imam, a imam se namjeru dodatno educirati. Volio bih raditi na lokalnoj razini, pomagati tenisačima da premoste neke prepreke. Znam da ih je puno propalo, odnosno nije se probilo iz ovih ili onih razloga. Znači, pomoći im u pravom trenutku. Mislim da je nekako ljepše raditi s djecom, usmjeravati ih.
To je ionako već pokazao sa svojom Zakladom, koja od 2016. godine pomaže na desetke sportaša i glazbenika… To je jedan dio priče.
– Tenis je lijep sport zato što na dnevnoj razini vidjeti napredak. Treba ti trenutak nadahnuća i sve se okrene, pokrene, preokrene. Evo, moj primjer. Prije dvije godine, igrao sam dobro, ali stalno mi je nešto falilo i nisam znao što točno. Znaš da je neki detalj. Uoči Roland Garrosa u krevetu sam vrtio film, pala mi je na pamet jedna ideja i sutra kad sam na treningu to napravio, osjećao sam se kao Roger Federer.
PŠto je, priznat ćete, jako dobar osjećaj. Te je godine Marin došao do polufinala Roland Garrosa. I najmanje polufinala na sva četiri Grand Slam turnira. Na ostala tri je bio u finalu, osvojio US Open. Kakva karijera! Kakav tenisač! Kakav čovjek! Vjerujte, nije se puno promijenio od najmlađih dana.
Ovaj sadržaj financiran je sredstvima grada Splita temeljem Javnog poziva za financiranje programskih sadržaja lokalnih medija u 2024. godini