U svim mitovima i legendama za doći do blaga, do bogatstva, junak mora proći kroz velika iskušenja i opasnosti. Ubiti zmaja, spaliti vješticu, poljubiti žabu. I onda oženiš princezu, a njezin ti otac preda kraljevstvo u ruke. Nikada to nije bilo lako, a brojni su i stradavali na tom putu do visokih pozicija.

Odlučno, s puno osjećaja, pronicljivo, onako kako samo on zna, stigao je Zeko na vrh među stotine obožavanih likova. Premda, čim se ovdje malo digneš, njih deset te gleda ugaziti, a on se digao visoko, najviše moguće, a opet ostao uspravan i svoj.


Klis je bio u turskim rukama, Split u mletačkim, a u Zečiće nije mogao ni vodovod dok Dražen s prijateljima nije poručio da je dosta čekanja.

Prestao trenirati u Hajduku i posvetio se pjesmi

- Kad sam imao 4,5 godina onda su mi mama i tata govorili da otpjevam nešto za goste jer sam strašno volio pjevati. Uz to sam i volio nogomet, i on mi je nekako bio prvi jer u Splitu si onda mogao igrati u Hajduka ili, ako te ne prime, onda ideš na neki drugi sport. Ako ne igraš u Hajduka onda si "otpadnik". Tako je bilo i sa mnom. U jednom trenutku mi se dogodio zdravstveni problem, nakon tri godine vježbanja nisam išao na neko putovanje, razočarao sam se i odlučio sam pjevanje izgurati do kraja.

A trčao je cross za školu, a bio je na gimnastičkom i atletskom natjecanju.

- Moja generacija su Slaven Bilić i Toni Kukoč. Kasnije smo svi mi otišli nekim drugim putem, ali je to bila dosta uspješna generacija zdravih glava bez obzira u kojem smo polju - kaže ovaj kantautor koji je poguranac u karijeri dobio kada je Mišo Kovač uzeo njegove tekstove. Mladić koji je frizurom nalikovao na Bobbya iz grupe Boney M, putem do zvijezda u niskom je startu krenuo na festivalu "Mladosti moja raspjevana", sa svega 13 godina.

Pobijedio na festivalu i stekao neprijatelje

Istina je stoga da je gigantskim koracima naprijed koračao poslije 1993. godine i pjesme "Govore mi mnogi ljudi" s kojom se popeo na tron Melodija hrvatskog Jadrana.

- Sjećam se da je za snimanje dugo trebalo čekati za uhvatiti termin u studiju. Kad sam izdao tu pjesmu, na Festivalu je pobijedila i onda sam stekao navodno puno neprijatelja u životu. Ne znam zašto, ali sam sam sebi to objašnjavao da postoji doza ljubomore, ali ona treba biti za borbu na estradi, a ne zato što mrziš nekoga komu ide bolje u jednom trenutku - veli čovjek koji je dvoranu Gripe napunio čak sedam puta.

- U životu kad dođete do nečega shvatite da je pravo vrijeme ono provedeno s prijateljima, uz druženje, pršut, vino, spačke... Zato se vraćam ondje gdje ne trebam paziti što reći, gdje mi je lijepo. Svijet je otišao u drugom pravcu, prenijelo ga je, napravio je krug i nije se vratio u normalu. I još nismo sigurni hoćemo li ponovno cijeniti neke male stvari - odgovora Zečić na pitanje o rodnom mjestu njegove majke i oca. Ondje suši pršute, nareže ih kad je s prijateljima. Spominje rođake Boru, Ivana i ostalu ekipu iz Zečića.

Za gušte zaigra i nogomet.

- Uvijek sam nervozan kad je neko događanje. Moram pobijediti na nogometu, a na koncertu želim da je ljudima dobro. Imam to u sebi, kad izgubimo taj dio onda se ne treba baviti ni sportom ni pjevanjem - u dahu je izgovorio. Pa nastavio.

- Braća Ante i Željko su bili bolji od mene u nogometu. Kasnije sam se ja ipak najviše reklamirao jer sam se bavio estradom i jer sam bio dio Split Starsa pa me onda valjda zbog toga vežu uz balun.

Nepobjediv u briškuli i trešeti, prije koncerta - moli

Nepobjediv je, kažu, u igranju briškule i trešete koje često zaigra u garderobi prije koncerta sa svojim bendom, a ritual prije izlaska pred publiku je i desetak minuta molitve. Ima ipak i smiješnih scena s koncerata.

- U Ljubljani sam svirao, orkestar je već krenuo s glazbom i penjem se ja tako na pozornicu, a tapeta je bilo viška. Ne vidim od svjetla, zapnem i zaplivam. Taman sam u to neko vrijeme operirao i koljeno i srećom nije bilo težih posljedica, izbjegao sam pad a da sam pao svi bi rekli da sam pio. No, baš tu noć nisam ništa popio.

Kaže kako postoje dvije vrste ljudi - grješnici koji za sebe kažu da su pravednici i pravednici koji kažu da su grješnici. Sebe drži za grješnog čovjeka koji se trudi u životu biti bolji.

- Nogomet igrate za svoj gušt, ali kad život posvetite jer znate da će netko doći uživati u vašem potezu, onda pazite koliko pijete, koliko trenirate i slično. Tako je i u mom životu. S glazbom živim 24 sata, moja obitelj je žrtva toga, ali dok mi oni daju podršku, ima li što ljepše na svijetu...

- Intenzivno sam se u to vrijeme bavio i plivanjem, bio sam jugoslavenski rekorder na 100 i 200 metara leptir od 1954. do 1957. godine i kad nisam uspio položiti olimpijsku normu za Olimpijadu u Melbourneu, odlučio sam prekinuti sa sportom i okrenuti se studiju i posvetiti mu se, svim bićem i potencijalom. Nisam tada, istini na volju, mogao znati moj potencijal. Moguće da mi je sport dao poticaj i ustrajnost jer sam shvatio da mogu raditi, da volim raditi i da mi nije teško raditi. Naravno da sam tada na studiju bio daleko uspješniji nego u srednjoj školi - priča početke Cambj.

Antika je iznad svega

Ni sada ovaj arheolog ništa ne ostavlja slučaju jer još uvijek s visokom brzinom rada djeluje nadomak devedesetog desetljeća hoda ovom zemaljskom balotom - premda u usta uzima pješčani sat. Kad sat počne curiti, izgleda da neće nikada, a kad dođe do kraja, osjećaj je da je vrijeme odletilo "kao ludo"...
- U antiku sam zaljubljen i danas, unatoč mirovini, ona je bila područje mojeg profesionalnog rada na Filozofskom fakultetu u Zadru, kasnije Sveučilište u Zadru. I znate, nikada ne bi bilo suvremene europske civilizacije bez antike. Ta je civilizacija ovdje kod nas bila razvijena, gradovi su nastajali i razvijali...

"Od običnog vojnika došao je do generala"

- Smatram da bi njegovo ishodište bila Doclea u južnoj Dalmaciji (Podgorica u Crnoj Gori - op.a.). Dioklecijan je napredovao od običnog vojnika do neke vrste, ako bi to uspoređivali s današnjim činovima, generala ili zapovjednika velike vojne skupine. I naravno kao zapovjednik domestika (carske straže - op.a.), ali velikog opsega, došao je u priliku da sam postane carem. Postavši carem, ne bez nasilja, organizirao je svoju upravu na specifičan, do tada neviđeni način i dogodilo se, što je u povijesti bilo nepoznato, da dragovoljno napusti tron. Shvatio je jednostavno da treba organizirano napustiti vlast, prijeći u neku vrstu mirovine, ali ostaviti svoje carstvo u usustavljenom poretku. To je Dioklecijan uspio. I osim toga što je uspostavio rimsku državu, napravio je i carski ured u kojem je postojala cijela velika sudačko-odvjetnička kancelarija pa zato posjedujemo preko 3 tisuće očuvanih privatnih i javnih dokumenata, presuda i odluka. On je imao životno prokletstvo što je potpisao edikte o progonu kršćana i zbog toga su ga kasnije u povijesti odbacivali, ali on u početku nije bio protiv progona kršćana, kao takvih, nego je popustio pritisku svoga zeta i suvladara Galerija - tek je to dio, vjerojatno jedan dio od broja na neku n-tu potenciju koliko je znanje ovog arheologa.

"U moru su ostatci toliko stvari"

- Još dok sam djelovao u Arheološkom muzeju u Splitu, dobio sam zadaću da vršim podmorska arheološka istraživanja i utvrđivanja lokacija jer mi je tada ronjenje bilo i hobi i sport. I grubo rečeno, te lokacije su pljačkale. Ronio sam oko čitavog Visa, nismo mogli dublje od tridesetak metara što je danas itekako moguće s novim tehnikama. S normalnim zrakom kojeg imate u bocama ne možete roniti duboko, ali nama je dubina od tridesetak metara ključna. Najveći broj nalaza je uz samu obalu jer kako obala tone, tako tonu i arheološki lokaliteti. U moru su ponekad ostatci toliko stvari, da je to teško zamislivo onome koji nije to vidio i doživio - u dahu izgovara Cambj.

Problem morskih nalaza je njihovo očuvanje.

- More je agens koji spašava, ali i uništava. A istraživanja na Spinutu krenula su nekako jer sam u arhivi Arheološkog muzeja našao slike dječaka koji su na karetu donijeli amfore pronađene u uvali Spinutu. Naime, za vrijeme nevere, pijesak se obrisao i pokazala su se ležišta amfora. S dvije je to strane bilo bilo sjajno otkriće. Pomoću amfora gradila se obala, a one su poslužile kao nekakvo postolje za pristanište. S druge strane njihov tip i oblik je pokazao da se u njima dovozilo ulja iz daleke Španjolske, iz područja uz obale rijeke Guadalquivir. Tako udaljene veze do tada nitko nije mogao ni pretpostaviti.

A baš su ti nalazi spojili dvije ljubavi - onu istraživačku i dalmatinsku - prema moru.

- Prije bi išao u ribe i ronio, ali osjetio sam početkom ovoga stoljeća da mi voda ulazi u uši i stvara teškoće u komunikaciji. Uz to gubio sam sluh, a teško se boriti s gluhoćom i biti u kontaktu s kolegama, znanstvenicima I studentima. Gubitak sluha zapravo me je spriječio da nastavim s ronjenjem tako da se danas kupam samo do vrata, bez močenja glave što ne pruža veliki užitak boravka u moru koje volim kao bitni element ljudske prirode i mogućnosti stalnog povezivanja naroda, kultura te općeg civilizacijskog napretka.

Napretka kakav treba iz dana u dan jer...

- Znanje nije ono što jedan put dobiješ u školi. Ako si ostao na početnom polazištu, tada si nigdje, a ako nastaviš raditi onda to akumulirano znanje mora izlaziti van. Tako vam ja sad sjedim za računalom i pišem i napisat ću sasvim sigurno još puno toga ako mi Bog dopusti da da poživim još neko vrijeme i da pri tomu ostanem zdrave glave. Ja se držim one od svetog Augustina - tko ti jamči sutrašnji dan?. Nitko. Nitko ti ne jamči hoćeš se probuditi živ ili ćeš put Lovrinca, ali dok budem zdrav trajao - istraživat ću i pisati radove u okvirima mojih znanstvenih mogućnosti interesa.

- Moja glumačka priča imala je, rekla bih, prirodan slijed. Dramsko-recitatorska grupa u osnovnoj školi, nastupi na školskim priredbama, gradska i republička natjecanja, uspjesi koji ti daju vjetar u leđa. Sve se to nastavilo i u srednjoj školi, kad postajem član Glumačkog studija za srednjoškolce i studente, osnovanog pri HNK Split. Opsluživali smo predstave; statirali, igrali manje, ili veće, mlađe uloge. Eto, tako sam, još prije Akademije, odigrala i Cicu Cvićaricu u Brešanovoj „Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću“, Kaloniku u Aristofanovoj „Lizistrati“ i Barbaru u „Mefistu“ Klausa Manna - veli.

"Mladost, talent i ambicija nisu dovoljni..."

"S vremenom sam naučila stvoriti preduvjete da uživam u svakom procesu"

U posljednje vrijeme kao da je njezina glumačka adresa ostala zapisana kao šalabahter pa su se tako počele intenzivno slijevati i nagrade.
- Zahtjevnu, otvorenu i iskrenu. Nije li to fenomenalna kombinacija? Nije li to obvezujuće? Nažalost, te stalne turbulencije u upravi, dolasci, odlasci… Nemamo ravnatelja drame, ravnatelja tehnike, poslovnog ravnatelja. Jasno je da je u takvoj situaciji teško sve držati pod kontrolom. Čini mi se da se odluke donose ishitreno. Nepromišljeno. Bez odgovornosti. Rekla bih i uz nedostatak ukusa. Ali, na korak od kaosa, kome je do ukusa, poetike, koncepcije, čak etike? U situaciji kad niste u stanju napraviti uravnotežen raspored igranja postojećih predstava, tko će se baviti programskom vizijom, ili vizijom razvoja ansambla, razvoja publike?

"Najteže mi pada friziranje, šminkanje, proba kostima..."

E da...

- Trenira san i u Hajduka, al san se zaljubio u košarku jer san u godinu dana narasta 15 centimetara. Onda više nisan moga u Hajduka, činilo mi se da ću bit bolji u košarci. A i bilo mi je bliže doma, ja san na Sućidru pa su Gripe uvik bile bliže.

Danas je zapravo novinar onaj ko objavi pet objava na fejsu, a u njegovo vrime, iako to sad pari da je prestar, ali nije, puno je bilo kompliciranije.

- U vrime kad san tija pisat, bilo je teško uć u novinarstvo jer si ima samo medije, novine koje su tiskane. Nisan zna kako počet. I taman sa osamnaest godina je počeo i internet, nekakvi forumi, piskaranje i tako san počeo pisat i ja. Nogomet.com je tad bio prvi portal, i javia mi se tip koji je vodio stranicu bi li ja pisa tekstove. I tako, počea san pisat o Hajduku, a tamo san upozna nekoliko ljudi koji je želilo gradit novu priču. Otvorili smo portal u početcima početaka interneta. Slagali smo ga kako smo tili, šta smo želili pisat i razvijalo se to - ubrzo smo postali Sportnet. I bio sam tamo četrnaest godina. Ponosan san na to, probijali smo put prije svih portala, ne samo sportskih. I kad smo tražili akreditacije, e to je tek bilo smišno. Većina nije znala šta je internet, rekli su da donesemo svoju novinu da vide šta i kako pišemo, i tako nas je jedan isto pita, a kad smo mu mi rekli da to izlazi na serveru, na monitoru da donesemo sljedeći put monitor.

"Nije bilo ni profesora koji se baš bavio time"

A monitori su bili njegova svakodnevica.

- Uf, od malih me nogu tehnika zanimala. Ima san tada ZX Spectrum računalo, krajen osandesetih godina i legendarni Commodore 64, igra san igre i ispalo je savršeno šta san moga spojit jedno i drugo. Diplomski rad sam radio na FESB-u na temu web portala. I bilo je to nešto novo, nije se mnogo znalo o konstruiranju web portala, grafičkom sučelju i ostalom. U svijetu su tada postojala pravila šta ide na livu, šta na desnu stranu, gdje će izbornik i što se stavlja u sredinu. Radili smo po tim pravilima, gledali smo američke stranice i tio san to napisat na hrvatskom jeziku. Nije bilo ni profesora koji se baš bavio s time i u to je vrijeme takav diplomski rad bio avangarda - kaže Jurišić.

Nedvosmislen je kad kaže i da mu košarka jedan posto draža nego nogomet, ali ne moš pobić od Hajduka...

- Nogomet je neusporedivo čitaniji, zanimljiviji i puno više tema ima nego ostali sportovi. Košarka je ostala u srcu.

Ma nemoš prisić tu pupčanu vrpcu.

- Puno su društvene mreže, portali i internet utjecali na promjene. Svatko danas ima mogućnost reći svoje mišljenje, kritizirat, vriđat i puno je više ružnih stvari na površini mimo lipih. Meni je u sportu gušt uvik napisat tekst koji će dite inspirirat da se zaljubi u sportaša ili sport. Lako je kritizirat, nać ružno i nečega se uvatit, al poanta je nać neku lipu priču.

- Na moj rođendan u Beču, kad su igrali Hrvatska i Turska, 2008. godine, najteže mi je palo kad smo ispali s Europskog prvenstva. Najlipši je isto tako vezan za reprezentaciju, pobjeda na Wembleyu s 3-2 protiv Engleza. Imali smo, znamo to svi, povijest s tim Englezima, oni su na sve nas gledali ko Balkance, a onda ih mi šišnemo, izbacimo tamo i kad smo došli u press salon, Bilić nakon nas i desetak hrvatskih novinara mu plješće, ovacije, slavlje. Njih stotinjak engleskih su nas gledali s prijezirom. Nažalost, malo lipih je bilo s Hajdukom, volio bi da ih je više, ali rođendanska proslava je ipak bila "the best". Čak san i ja bio iznenađen u kojoj je mjeri ta energija pukla i volio bi da neke uspomene sljedeće budu Hajdukove.

Ili...

- Pričali smo nas četvorica, Gabelić, Duplančić, Maljković (Tomislav, Blaž i Marin - sportski novinari - op.a.) i ja prije desetak godina o tome kako bi mogli iskoristit svoj medijski prostor za nešto dobro. Nazvali smo se 4N i odlučili povezat sve splitske sportaše u akciji Tone hrane za splitske beskućnike, koja već 11 godina puni prostorije Udruge MoSt i hrani one koji su gladni. Uz to, radimo i akcije davanja krvi, povežemo Hajduka, navijače, sportaše, medije... Ma ovaj je grad pun dobrote, energije, ljubavi, samo to neko triba potaknit. Mi smo malo pogurali i to je danas stvarno posta jedan ogromni splitski lanac dobrote. Strašno sam ponosan na to, lipo je živit u ovom ludom gradu punom dobrih i velikih ljudi.

Neće izbrisat lako ni kada su mu mobitel obasuli pozivi, al ne skroz direktno zbog sporta...

- Bia san na utakmici prije COVID-a, kad se proširio virus po Europi, Atalanta - Valencia. Sedan dana smo u Milanu bili Gabelić, Duplančić i ja, i u Bergamu je tada bilo žarište. Nakon tri dana momak je s te utakmice doša u Zagreb, i nasta je kaos. Kaos teški. Zivkanje. U međuvremenu smo bili na Hajduka, družili se, vidili milijun ljudi i rekli su onda da se moramo javit epidemiolozima. Mi smo to i napravili, a onda su nam epidemiolozi rekli da su nas već prijavili. Zvalo me ta dva dana dvi tisuće ljudi. Kašlješ li, jesi živ, umireš li? Uvik ista pitanja. Prenose mediji u isto vrime kako po momka u Zagrebu dolaze sa skafanderima, iznose ga, pištolji oko njega, teško ludilo. Tako su mislili da je i meni. I opet, prošlo je, al komedija živa. Ja sam tek godinu dana nakon dobio koronu...

Dobio je i akreditaciju za finale Mundijala, a ono tamo...

- Na Sportnetu smo bili prvi portal u Hrvatskoj koji je dobio akreditacije za Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj, i kad je Hrvatska ispala san se vratio doma. I prijavin se iz zajebancije za finale. Spremin se za ić, ima san avion za Stuttgart i dan prije igran u kavezu balun. I kad smo izlazili meni se dogodi da naletin na vrata svlačionice, zalipe mi se u glavu i ja dobijen čvoku oko oka. I dolazin ja gor, u press salon, ljudi me gledaju, pitaju šta san pisa, ko me uneredio...
A kažu da često on uneredi, i to u kavezu - tri na tri. Ubojita vanjska desnica ko i u Anasa Sharbinija. Nogometnog osobenjaka i bogomdanog talenta koji, nažalost, nikad nije došao do punog izražaja. Da njegova autobiografija ikad ugleda svjetlo dana postala bi - bestseler. A da postoji riječ koja označava još prodavaniju i popularniju knjigu od bestselera dobila bi kakav prefiks s - juriš.