Dok sam bio na fizikalnim terapijama morali su me hraniti s keksićima ili čokoladom da bi dopustio sestri i majci da uopće rade vježbe koje su bile neophodne za mene. Dogovoren je i pregled sa sedam mjeseci kod doktora okuliste. Nakon mišljenja jednog okuliste pa drugog i naposljetku trećeg , dijagnoza je bila veliki strabizam i pareza desnog oka. Majka je upitala liječnika „što raditi“, a on je rekao dobit će naočale i svakih osam dana mijenjati flaster na naočalama . Naime, flaster je za koristio za vježbu očiju te da se optereti oko u tih osam dana da bi se učvrstili mišići oka, ali pareza desnog oka nije se mogla na taj način popraviti, niti s operativnim zahvatom.
To je bio još jedan šok za moju majku, a što se tiče strabizma trebali su mi napraviti najmanje dvije operacije uz vježbe. Majka je upitala doktora : “Postoji li mogućnost nekih vježbi s kojima bi se to stanje oka moglo ublažiti”
Rekao je: “Pokušajte raditi vježbe svaki dan tri puta dnevno, pa ćemo vidjeti, ali ne vjerujem da ce to dati ikakve rezultate”. Moja majka bila jako uporna s vježbama (IAKO JE SA MNOM BILO JAKO TEŠKO RADITI BILO KAKVE VJEŽBE, JER NISAM DOZVOLJAVAO) .
Svejedno svakih osam dana bili smo kod okuliste mijenjati flastere na oku. Nakon šest mjeseci rada na mojim očima, majka je uspjela pomaknuti desno oko s centra. Bila je sretna zbog toga i jedva čekala iduću kontrolu kod okuliste. Kad smo došli kod doktora ni on nije mogao vjerovati da je majka uspjela pomaknuti oko s centra.
– Ovo što ste Vi uspjeli mi nebi mogli napraviti niti s operacijom, rekao je doktor.
Vježbe su i dalje bile aktivne, ali problem su bile moje naočale koje su završavale svako malo na podu. Nisam ih podnosio i to je postao problem veliki, a tad je doktor dao drugo rješenje. Svakih osam dana stavljati kapi u jedno pa drugo oko (atropin kapi) kako bi proširile zjenicu tako da bi se forsiralo drugo oko i tako svakih osam dana iduća tri mjeseca. Poslije su naučili moju majku pa je ona to počela raditi. Majka priča da je to bio težak proces vježbanja očiju pa i cijelog tijela, jako teško i naporno, ali nije bilo stajanja. Vježbe su se radile od početka pa sve dok nisam napunio 12 mjeseci. Radilo se na svemu od držanja bočice, hvatanja predmeta, okretanja s lijeve na desnu stranu ,sjedenja ,puzanja i rad fine motorike. S jednu godinu i tri mjeseca nisam mogao uopće stati na noge uz držanje. Bilo je teško, ali nije bilo stajanja, a bilo je teško posebno jer ja nisam htio raditi vježbe. Majka me je pokušavala vježbati uz muziku i uspjela je, ali je morala puštati ono što ja hoću. (Tajči i Trešnjevačke mališane s njihovom pjesmom Antonio)
U idućem nastavku ću pričati o mojoj novoj operaciji kojoj sam morao biti podvrgnut…