Nakon završetka srednje škole odlučio sam uzeti pet dana bez učenja jer mi je bilo dosta svega Uslijedile su pripreme za prijemni ispit iz psihologije kojeg sam u dogovoru s Ministarstvom obrazovanja odlučio ovog puta pokušati položiti pismeno s time da ću imati više vremena za pisanje. S obzirom na to da je bilo prekasno za organiziranje usmenog ispita odlučili smo da ću se za prvi rok prijemnog pripremati za pismeni dio.
Do sada je uz mene u svemu bila mama, prijateljica Petra i rodica Maria koja mi je nesebično pomagala u pripremama za prijemni ispit. Ispred nas je bilo par knjiga koje smo morali proći. Najčešće bi učili kroz jutro do ručka i kasno navečer. Tada bi bili sigurni da nam nitko neće smetati. Hvatala me tolika panika i strah, ali srećom bile su tu Maria i mama koje su od početka bile uvjerene u moj uspjeh. Nadao sam se da ću se nakon tog prijamnog konačno moći opustiti i odmoriti. U osam dana prošli smo sve najvažnije iz biologije i psihologije i sve ostalo što je trebalo. Bio sam svjestan svog znanja i da ako stvarno ne prođem na prijemnom, da će to biti zbog moje oštećene motorike i sporog pisanja. U svojoj glavi sam otprilike znao kako će se to odigrati, ali sam obećao sebi da ću ići preko svojih mogućnosti na tom prijemnom koliko god budem mogao.
Stigao je 11. srpanj 2007. godine. Na prijemni su me pratile mama i Maria. Bio je tmuran i kišan dan. Njih dvije su me hrabrile iako je Mariji u jednom trenutku moja trema čak postala i smiješna. Ušli smo u salu za prijemni ispit. Bilo nas je sto u dvorani i tadašnji pročelnik odjela objasnio nam je da samo nas trideset pet mogu primiti, ali da vjeruje da ćemo dati sve od sebe na ovom ispitu. Krenula su prva tri testa brzine koje sam po mojoj procijeni vrlo dobro savladao s obzirom na moje stanje. Tu naravno nisam dobio nikakvo dodatno vrijeme za pisanje. Zatim nakon sat vremena je bio test iz matematike, fizike i biologije. Od 90 zadataka za koje sam dobio 30 minuta više, što je bilo poprilično malo s obzirno na moje motoričke sposobnosti, došao sam do 50-og pitanja kada su mi istrgli test iz ruke i rekli da je vrijeme isteklo.
Zadnji test je isto tako imao 90 zadataka nadopunjavanjem, zaokruživanja i svakakvih ostalih zadataka za koje sam dobio još manje vremena, to jest samo 15 dodatnih minuta za razliku od ostalih. Nisam došao ni do pola testa, a već su nam prišli i uzeli test. Tada sam već znao da postoji vrlo mala vjerojatnost da ću upasti na tom prvom roku. Nakon toga uslijedio je usmeni dio ispita koji se zapravo sastojao od intervjua u kojem su nas pitali zašto želimo upisati baš taj fakultet i što nas je privuklo da odlučimo upisati ovaj smjer. To je prošlo vrlo dobro, ali opet sam znao da će biti jako teško upasti zbog goreg pismenog djela.
Taj isti dan u tri sata došli su rezultati i bio sam 36 od 100 ljudi, a 35 ih je primalo. Koliko sam bio razočaran, toliko sam bio i ponosan na sebe koliko sam dobro napisao prijemni s obzirom na spomenute probleme. Par dana nakon toga majka je kontaktirala Ministarstvo obrazovanja koje je izdalo dozvolu nakon cijele poslane moje dokumentacije, da me se na drugom prijamnom roku ispita usmeno, to jest da netko od profesora pročita pitanje i zapiše moje odgovore, naravno, zbog moje oštećene motorike.
PROPALI POKUŠAJ
Dogovoren je usmeni ispit 4. Rujna te iste godine, jer je hvala Bogu ostalo još mjesta za upis. Za mene nije bilo ljetnog odmora pa sam nastavio učiti sve do 4. rujna. To mi je bilo najgore ljeto do tada. Kad je došao taj 4. rujan, došao sam na fakultet na usmeni ispit, a pročelnik je prvo pozvao majku unutra dok sam ja sam sačekao ispred vrata. Kad je majka izašla rekla mi je da me navedeni profesor odbija ispitati usmeno te da je bacio direktivu ministarstva na pod i rekao joj ako želim polagati prijemni da dođem ponovo na pismeni istoga dana u četiri sata popodne. Takvo ponašanje jednog pročelnika odjela za psihologiju nisam sigurno očekivao. Razočaran, otišao sam kući, shvativši da je sav moj trud oko učenja bio uzaludan jer mi bilo smisla da izlazim na pismeni ispit s obzirom na to da sam znao kakav će ishod biti.
MEDIJSKI ISTUP
Nakon toga upao sam u malo veću depresiju i majka je odlučila da to ne može ostati samo tako skriveno od očiju javnosti. Prvo je otišla u redakciju Zadarskog lista gdje je sve ispričala o tom profesoru kako godinama muči studente na tom fakultetu i što je meni napravio. Zainteresirali su se za priču pa su odlučili napraviti intervju sa mnom. Nakon što je priča izašla u novinama zainteresirale su se redom sve ostale novine i mediji. Bio sam u središnjem dnevniku HRT-a, Dnevniku Nove TV, svim novinskim naslovnicama i radijskim postajama. Profesor se branio izmišljanjima. Nastao je ogroman skandal gdje su čak vladajući reagirali i rekli da imam pravo upisati taj fakultet nakon svega.
Oglasila se tadašnja premijerka Kosor, predsjednik Mesić i svi ostali s vladajućeg vrha. Moj je život u tom trenutku čitavoj javnosti bio na pladnju. Telefoni su zvonili od jutra do mraka. Svi su prenosili priču iz dana u dan, a ja sam se morao naviknuti da više nisam anoniman, već devetnaestogodišnji dečko koji je doživio nepravdu, a koji je srećom imao hrabrosti javno progovoriti o tome. Ljudi su uglavnom imali pozitivne komentare. Najčudnije bi mi bilo kad bi me ljudi prepoznali na ulici. Iz toga svega sklopila su se dva velika prijateljstva s novinarkama Anom i Vanjom s kojima sam i danas u super odnosima.
NOVI FAKULTET
Bez obzira na moju tadašnju popularnost u Hrvatskoj trebalo je razmišljati o tome hoću li pauzirati godinu ili upisati psihologiju ili nešto od onoga na čijim odjelima je ostalo mjesta za upis. Ja sam bio za to da pauziram godinu i dogodine probam ponovo upisati psihologiju jer nisam htio prihvatiti da je upišem sada, iako su to vladajući naredili, samo zato što sam znao da će se stanoviti profesor "iživljavati" na meni jer sam ga "ocrnio" u javnosti.
S obzirom na to da je taj profesor trebao sljedeće godine ići u mirovinu, činilo se kao idealna prilika da pričekam s fakultetom. Na nagovor majke koja je smatrala da ću pauzirajući godinu samo sebi naškoditi, upisao sam informacijske znanosti – knjižničarstvo jer je to jedan od smjerova na kojem je ostalo mjesta na jesenskom upisnom roku gdje sam naposljetku uspio upasti. Odlučio sam krenuti na informacijske znanosti iako nezainteresiran i nezadovoljan s odabirom fakulteta.
Medijska popularnost nije jenjavala, ali me još više rastužila obiteljska situacija u kojoj je moja draga i dosta spominjana strina te jeseni oboljela od raka pluća. Odlučio sam naravno biti uz nju i pomoći joj koliko god mogu. Svi smo se nadali onom najboljem. Nije bilo vremena za očajavanje, liječenje je trebalo što prije početi, a i do početka fakulteta je ostalo svega nekoliko dana…