IPhone, blackberry, smartboard, tableti, računala veličine malog nokta, čipovi, pokretanje računala glasom, mislima i sve to u 20 godina. Sada već davne 1999. godine kada sam otvorila tvrtku kupila sam tada najbolje računalo s dva procesora, 9 GB tvrdi, nekad onaj poznati zvuk modema koji je bio samo na jednom računalu s kojeg su se slali svi e-mailovi koji jedva da su prebacivali 1 MB, internet smiješan, internet stranice luksuz.Danas sasvim ležerno možete živjeti na pustom otoku i raditi sasvim normalno i slati dokumente veličine i po nekoliko gigabajta. To se sve desilo u 10 godina i ubrzava se nevjerojatnom brzinom. A što sutra? Kako uvjeriti mlade da kupe tiskano izdanje novina? Već sada veliki problem predstavlja činjenica da je mladima uz toliko informacija dostupnih na internetu tiskana riječ sve manje zanimljiva. Knjige? Novine? Pa vi ste poludjeli! Čemu, kada imam sve na svom tabletu. Čak i stara izdanja su dostupna u visoko kvalitetnim skeniram digitalnim verzijama.Osim tog izazova novog doba postoji još jedan. Velik broj informacija koje se sve moraju nekako procesirati i upotrijebiti u praktičnom životu. Za potrebe mladog znatiželjnog čovjeka svi putevi ka znanju su kratki i vrlo jednostavni, sadržaj sve kraći i jednostavniji, a čarolija nastaje u povezivanju. Vrlo malo je potrebno linearnog znanja i sve više se znanje pretvara u multidisciplinarne izvedenice svega što poznajemo. Postajemo li površni ili je to jednostavno razvojni put koji nam je, kao i svaki do sada, teško prihvatiti?Teško prihvaćanje promjeneKako se u tu sliku uklapa tiskani medij? Mnogi kažu kako nikad nije zaživjela pretplata na internet izdanja novina i kako to upravo iz tog razloga nema budućnosti. Međutim kad bolje razmislite tiskano izdanje je i znatno skuplje u produkciji upravo iz razloga što se svaki novi broj mora dizajnirati, pripremiti, otisnuti, distribuirati.Nekad davno dok je glasnik došao do drugog grada s lijepim vijestima već je dijete prohodalo, a danas dok novine dođu na kiosk vijest je već davno izašla na Internetu. Što onda preostaje tiskanim izdanjima i preostaje li im išta ili će jednostavno kao i dinosauri nestati s promjenom klime.Postoji još jedan apsurd koji je pomeo te prekrasne mirisne novine koje onako romantično šuškaju kada ih listam uz jutarnji čaj, a to je dostupnost informacije i pretraživanje. Zamislite si koliko bi novina i časopisa morali čuvati u kontinuitetu od recimo dvije godine kako biste imali sačuvane informacije o nekom čovjeku, tvrtci, instituciji?Zasigurno bi vam trebala jedna nova soba samo za taj sport, a tek mala obiteljska manufaktura listanja svih izdanja kako biste pronašli upravo to što ste vidjeli prije šest mjeseci u nekom časopisu. Koji je to ono bio? Za razliku od tog ne baš jednostavnog sporta, danas upišete pojam u tražilicu i barem 50 opcija vam je odmah dostupno. Pojmovi, ljudi, firme, prijevodi, lektire, edukacije, informacije, fotografije, glazba, virtualne šetnje gradovima, galerijama.., sve na dohvat klika, a uskoro možda i na dohvat jednog moždanog impulsa.Možda internet i nije toliko lošMožda samo mi koji smo rođeni ipak malo prije pojave računala imamo još onu staromodnu naviku da nešto držimo u rukama i listamo, iako mi se čini da će tisak ubrzo zajedno s našim dinosaurskim navikama izumrijeti zauvijek, a neki se novi klinci neće niti sjećati papirnatih izdanja. Vjerojatno će te papirnate čudnovate lisnate egzemplare promatrati i s dozom gađenja, jer što nam je pobogu bilo na pameti kada smo radi nečeg toliko banalnog uništili toliko šuma. Zašto?Da bi otisnuli vijest koja je već sutra stara i zbog nekog nepokretnog teksta uništili taj konkretni list papira i komad šume zauvijek.Sasvim sigurno im to nikada neće biti jasno jednako kao što je i nama sad potpuno nepojmljivo kako netko može živjeti bez reda svojih najdražih knjiga u polici. Ta divna prezentacija moći, znanja, inteligencije svela se na tablet. Kako tablet staviti u policu i hvaliti se s Dostojevskim, Jesenjinom,Gladwellom?Možda i taj internet sa svim tim društvenim mrežama i tim surovim izbacivanjem naših srcu priraslih šuškavih izdanja i nije tako loš, jer kada neće biti tih monumentalnih naslova koji gordo promatraju skrušenog gosta s police, možda ćemo ipak malo više razgovarati i imati potrebu upoznavati se i izmijeniti sva svoja digitalna znanja i iskustva.Prostori će postati čišći i jednostavniji, dokinuti za ogromne police koje rastu razmjerno s veličinom ega odnosno intelektualne razine. Možda je to u stvari odlično, jer možda, iako samo možda, ljudi ipak shvate kako je vrijednost negdje u njima, na dohvat ruke, a ne negdje daleko na polici.