Biti velik. Od osobe do osobe definicije se razlikuju. I to najčešće su posve suprotne. Iako mnogi svoju iskrenu definiciju od javnosti kriju i iznose onu društvo korektnu, svima je zajedničko jedno – dok smo maleni, mala djeca, svi jedva čekamo postaviti veliki. Želimo narasti. Želimo biti veliki u očima drugih ljudi, neovisno o centimetrima i kilogramima tijela.
Svi mi u svom srcu nosimo ambiciju pa je zbilja čudno da malo toga u ovom svijetu funkcionira. Ali, razlog je vrlo jednostavan. Malo je onih koji su u stanju stati na začelje i služiti za opće dobro, ljudi koji su voljni sve svoje sposobnosti, sve svoje znanje, svu svoju veličinu staviti u službu općeg.
Veliki ljudi su uvijek skromni. Ne lažno skromni, nego uistinu skromni. A biti skroman ne znači pognuti se kako bi bio manji nego što jesi, nego znači uspraviti se u svoj svojoj veličini. Baš je takav Ljubo Glibota, nasljednik Ivana Glibote nadimka Crnog koji je sate neumornog rada i ostavio silnu želje da Imotski na hrvatskoj karti preraste u glazbenu meku. Mlađi Glibota priču je o brendu koji se službeno naziva “Hrvatski puhački orkestar Gradske glazbe Imotski” proširio i popeo stepenicu, dvije više. A sve je krenulo još 1870. godine kada su imotski kulturnjaci, svi odreda školovani po glazbenim akademijama Beča, Praga, Rima i ostalih europskih, ali i svjetskih centara glazbene
kulture, osnovali limeni sastav. Stari dokumenti čak govore o tome kako je glazba postojala i prije 1870. godine, no s prvim službenim nastupom određen je njezin rođendan. Od tada, dakle, egzistira i okuplja Imoćane svih generacija.
No, evo povratka u sadašnjost…
– Rodio sam se uz orkestar i očev rad. U kući mi je cijeli život glazba tako da sam znao što me jednom čeka, eto najiskrenije. Dirigiranje i vođenje orkestra je zapravo najmanje u cijeloj to priči. Ranije moraš i iskopirati note, naučiti, zapravo osposobiti mladu osobu da svira i još mali milijun popratnih stvari. Glazbena škola je bila naša druga kuća. Otac je tamo bio po cijele dane. I tako sam i ja školu uvijek smatrao svojom kućom. Dok je otac vodio bend i glazbu, bend je bio jako zanimljiv, zvuk svirke, a pronašao sam se kroz bubnjeve. Prvo sam ih i počeo svirati. Prema samom školovanju me otac usmjerio na klavir jer je on cijeli orkestar, cijela harmonija je na klaviru. Kad klavir upoznaš dobro, onda i s drugima možeš vladati. Paralelno sam upisao i trubu u drugoj godini, ona mi je bila malo bliža, svidio mi se njezin zvuk tako da sam se, eto, počeo malo detaljnije naposljetku baviti trubom – govori Ljubo koji je prije tri godine preuzeo štapić dirigenta od svog oca.
– U Domjanovoj kući je bila Glazbena škola, sjećam se kako bi me vodio i govorio da sjedim sa strane i slušam. Kasnije bi ja prepričavao majci kako tata kaže “forte” ili “piano” i to mi je bio malo je reći šok. Sklad zvuka, svirka glazbe – veli mlađi Glibota.
I bili su Imoćani šesterostruki prvaci Hrvatske, glazba koja je na molbu Vijeća Europe iz Ženeve snimila i spot za Dan pobjede i koji je bio i službena glazbena čestitka svim zemljama članicama, glazba koja je odradila svečani koncert u povodu tridesete obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske, isto u Ženevi, i koja konačno i ne zna točan broj osvojenih domaćih i međunarodnih priznanja, da bi onda prije koji mjesec i osvojili prvo mjesto i zlatnu plaketu pobjednika u A kategoriji amaterskih sastava, a time i neslužbenu titulu europskih prvaka u amaterskoj konkurenciji na velikom i prestižnom natjecanju puhačkih orkestara “Flicorno d’oro” u susjednoj Italiji.
– Rad je jedina opcija, i strpljenje. Ništa ne može preko noći, ali treba imati cilj. Kad mi je otac ponudio mjesto kapelnika, tri godine unatrag, nisam to na prvu želio jer sam znao koju sve odgovornost to mjesto nosi. Ipak, kako je on bio nekako već na izmaku snaga, tako sam i prihvatio mjesto dirigenta. Osjetio sam od početka dobru atmosferu, amaterski sam krenuo dirigirati, ali mi je cilj bio dignuti orkestar na višu razinu. Kako? Kontinuiranim radom! Promatrao sam prednosti i mane orkestru, tražio mjesta za poboljšanja i formulu za uzdignuti orkestar. Dobar potez je bio stavljanje metalike na repertoar, bili su to jako zanimljivi komadi za raditi zbog kojih su ljudi dolazili na probe.
Mijenjale su se generacije i generacije, dolazili su neki novi ljudi u nju, ali duh imotske kulture
duboko je preko nje odlazio i izvan toga lijepoga grada. Bile su u neka vremena i dvije glazbe jedna Sokolska, druga Orlovska, ideološki podijeljeni članovi, ali se sviralo. Svirali su imotski glazbenici i dočekivali su svirkom i sve značajnije imotske goste.
Uz godinu osnivanja, svakako je jedna od najvažnijih u imotskoj glazbenoj povijesti i 1986. godina kada se u Imotskom utemeljuje Osnovna glazbena škola, ali i godina 2008. kada prerasta i u Srednju glazbenu školu.
– Glazba bez Glazbene škole ne bi bila ovo što je, a isto tako i Glazbena škola ne bi bez Glazbe. U Glazbi svira više od dvije trećine bivših i sadašnjih učenika škole. Svaki naš dobar rezultat je motivacija za nas i za obitelji djece, a onda uključuješ rođake, susjede i ta se priča širi. Dogodi se putovanje, druženje, a opće je poznato da glazba nikada nije loše donijela. Glazba ne boli, stvara lijep ili tužan osjećaj, ali svakako nosi pozitivna životna iskustva – priča nam Ljubo kojemu je otac Crni sada u sastavu orkestra kao trombonist.
– Ćaća je rekao da će biti glazbar prve klase i da neću imati problema s njim. Uzeo je kući trombon, stalno ga vježba i ne izostaje s proba. Ako ja nisam primjer, rekao mi je u startu, onda ne možeš ni drugima govoriti o redovitosti, svirci ili vježbanju.
Glazba je tijekom godina postala brend Imotskog, natjecanja su znak uspjeha na sviračkoj razini, a zadovoljstvo “običnog” svijeta impuls za dalje…
– Moje mišljenje je da dobro radimo, s posebnim osvrtom uvijek na mane i popravljanje mana, a svaka nagrada ti uvijek da neki dodatni vjetar u leđa, kao i pljesak publike.
A kako je biti dirigent, upravljati orkestrom i biti u isto vrijeme svoj?
– Gledao sam najbolje dirigente, snimke najboljih – od Dudamela, Mira Saje pa do Austrijanca von Karajana. Spajao sam tehniku i nekakav štih, da si dovoljno decentan i pokažeš glazbu. I otac je dao savjet, naravno, nakon toliko godina što je on vodio orkestar i napravio od imotske glazbe ovo što jest. Meni je cilj bio jasan – kročiti dalje tim stopama i donijeti nešto svoje, kako bi bili još bolji!
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdoblja u 2024. godini
