Umro je Vladimir Beara. Noćas u 2.45 sati u splitskoj je bolnici u 86. godini preminuo legendarni Hajdukov vratar koji je bio hospitaliziran na Klinici plućne za bolesti.
Beara je rođen je 26. kolovoza 1928. godine u Zelovu kod Muća. Za Hajduk je nastupao od 1947. i zabilježio ukupno 308 nastupa i osvojio tri naslova prvaka. Prešao je u Crvenu zvezdu s kojom je osvojio četiri naslova prvaka i dva kupa. Nakon Crvene Zvezde odlazi u Alemaniju iz Achena, a nogometnu karijeru završava u njemačkoj Viktoriji iz Kölna.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 60 utakmica, osvajač je srebrne medalje na Olimpijadi u Helsinkiju 1952. godine. Sudjelovao je na tri svjetska prvenstva (SP u Brazil 1950., SP u Švicarskoj 1954. i u Švedskoj 1958.)…
Igrao je na Wembleyju 1953. godine za FIFA-inu reprezentaciju u susretu Ostatak Europe-Engleska 4:4. Beara je branio jedno poluvrijeme, primio samo jedan gol…
Komemoracija je u srijedu u 12 sati u kino-dvorani na Poljudu, a pogreb istog dana u 18 na Lovrincu.
Jedno od najvećih priznanja Velikom Vladimiru odao je Lav Jašin kada je 1963. godine primao nagradu za najboljeg golmana Europe.
– Za mene je najbolji vratara Vladimir Beara – kazao je Jašin tom prilikom.
Postoji epizoda u Bearinoj karijeri o kojoj većina ljudi kod nas zna malo ili ništa, a to je njegov trenerski rad s kamerunskom reprezentacijom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.Jedno od njegovih otkrića bio je i legendarni Roger Milla, ali najznačaniji je njegov rad s kamerunskim golmanima Thomasom N’Konom i Josephom-
Antoineom Bellom, koji su u osamdesetima postali klase u Europi.
Moje je vrijeme bilo vrijeme romantičnog nogometa”, znao je često reći Beara. “Taktika još nije bila pojela nogomet. Tek je stil igre prikazan na SP-ima 1962. i 1966. započeo novu nogometnu eru u kojoj lopta više nije bila najvažnija stvar u igri. No neke stvari nisu se promijenile. Dobar golman još uvijek mora biti dosta sličan
onome iz mojeg doba, mora imati hrabrost i samopouzdanje.”
Jedna od zanimljivosti je i to što Beara nije dopuštao postavljanje “živog zida” kada bi suparnička obrana izvodila slobodne udarce. Govorio je kako mu je lakše obraniti udarac bez zida i kada gleda igrača u oči.
Beara se nogometom počeo baviti slučajno. Po predaji, na Stari Plac se došao razgibati jer se amaterski bavio baletom zbog čega je i dobio nadimak “Baletan s čeličnim rukama”.
-Poslije treningа, prišаo mi je Lemešić, koji je u to vrijeme orgаnizirao prve juniore i pitаo dа li bih i jа došаo. Tek tаdа sаm shvаtio dа jа, u stvаri, igrati nogomet, tek tаdа sаm osjetio koliko me tа ponudа rаduje. Čitаvu noć nisаm spаvаo, jer se sutra trebalo dogoditi nešto veliko – trebao sam doći trening – govorio je
Beara prisječajući se svojih vratarskih početaka.
Beara je patio zajedno s Hajdukom posljednjih godina. Uoči stotog rođendana je znao reći: – Hajduk je meni sve. S njim u mislima i dan-danas se budim i idem na počinak. Hajduk je moja najveća ljubav, ljubav koja poput svake prave i iskrene ljubavi ima puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. Ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne. S Hajdukom sam doživio i proživio sve najljepše u životu, druženja s iskrenim prijateljima, radost velikih utakmica i pobjeda, osvojene trofeje…, ali i razočaranja koja me čine tužnim.