Maltretiranje, prijetnje i uvrede. Jedna kriva riječ bila je okidač za nasilje. No, bio je to tek početak. S vremenom su zahtjevi nasilnika postajali sve teži, a očekivanja sve veća. Obećavao je da će prestati s takvim ponašanjem, ali bile su to samo prazne riječi.
Njezine su ruke pune modrica i ogrebotina, ožiljaka od ugriza. Kaže da hoda po trepavicama ne bi li mu ugodila, ali koliko god pazila, uvijek izvuče deblji kraj.
U ovakvim situacijama javnost najčešće želi znati tko je počinitelj. No njegovo ime trebaju znati oni koji su za to zaduženi – policija. Sve ostalo je pogrešno i izazvalo bi javni linč.
Naslovnice bruje o detaljima strašne tragedije ubojstva žene u Splitu, ali nužno je u ime svih onih tihih, trpećih i beznadnih govoriti još više.
– Nasilje u obitelji je u povećanju, i to za gotovo 40 posto. Prošle smo godine imali više od 600 korisnika naših usluga zbog nasilja u obitelji – riječi su Livije Plančić koja je željela promijeniti sveopće odmicanje od ovako preteških tema i zaboraviti glas šutnje koji je često postao obrambeni mehanizam u situacijama nasilja.
Osnovala je udrugu Bijeli krug i postavila putokaz žrtvama nasilja.
– U zadnje vrijeme sve više korisnika je mlađe životne dobi. U najvećoj su mjeri to žene, žene koje se danas sve više ohrabruju i prijavljuju nasilje. Naravno, priča se puno više o takvim problemima, osvještava. Dosta je i muškaraca, osoba koje su u djetinjstvu proživjele nasilje, koji su bili zlostavljani, bili u situaciji svjedoka ili žrtve nasilja u obitelji, i oni trpe posljedice koji će trajati dugo pa tu treba naša kontinuirana podrška i pomoć – govori Plančić koja je kao krunu svog desetogodišnjeg rada, jer udruga je osnovana 2011. godine, postala najljepša latica “Splitskog cvita“.
Društvo, kaže, pokazuje lošu reakciju na svoje problematično okruženje, što je najbolje vidljivo u posljednje vrijeme kroz pojedinačne ekscese, tragične i teške.
– Koliko ima toga ispod tepiha, kolika je prava brojka nasilja, ne znamo, ali pretpostavljamo da je jako velika – zabrinuta je žena koja je radom u Policijskoj upravi Splitsko-dalmatinskoj iz prve ruke vidjela kako je situacija sve samo ne dobra.
– Shvatila sam kako žrtve u tim užasnim trenutcima su zapravo prepušteni sami sebi. Činilo mi se kako bi u potrazi za pomoću na već postojeću traumu dodali novu. Nitko tada nije radio ovakvu vrstu pomoći i podrške, a i iskustvo iz inozemstva kojemu sam svjedočila u drugim organizacijama, pogotovo u Njemačkoj, bila mi je inspiracija da sličnu priču napravim i ovdje – iskrena je Livija.
I uspjela je. Često presretna zbog malih uspješnih pojedinaca i priča, nerijetko u šoku nakon neshvatljivih reakcija ljudskog bića.
– Pa je… Bilo je svakakvih situacija. Čak i fizičkog nasilja. O verbalnim uvredama da ne govorim. Najgora je svakako bila kada je jedan muškarac ušao u prostore udruge i vikao kako će me satrati i uništiti – nerado o tim detaljima priča Plančić.
No, evo i lijepog primjera.
– Mlađa ženska osoba bila je žrtva teškog nasilja u obitelji, od prijetnji do silovanja u braku. Svakako jedan od najbrutalnijih slučajeva. No, dugo je trebalo da ona osvijesti da to nije njena greška i da počinitelju, točnije mužu neće opraštati iz dana u dan. Podršku da krene u taj postupak koji nije lagan smo joj mi dali, maksimalnu podršku. I sad je ta žena u fazi završavanja tečaja za asistenta u nastavi i mi ćemo se kao udruga, kao i u nekim slučajevima ranije, potruditi da dođe do zaposlenja. Imala je čak i besplatne usluge odvjetnika za sudski postupak – veli.
Javnosti je odlučila ispričati svoju priču kako bi drugi imali samopouzdanja prijaviti nasilnika. I da bi putem te priče bili upozoreni i oni koji mogu utjecati. I koji moraju ovakve situacije spriječiti.
Uz uspješan poslovni put, Liviju najviše opušta druženje s prijateljima, a štikle i sako nerijetko zamijeni trenirkom i tenisicama za trčanje na Marjanu. Uspješna je to fuzija ove nesebične Splićanke. Žalosti je tek što se i dalje okreće glava kad je nekomu potrebna pomoć jer, kaže, u velikoj je mjeri prisutan taj strah od odmazde.
– Na svako nasilje treba reagirati, bilo da si direktno ugrožen ili si svjedok. Bilo da si rodbina, susjed, prijatelj ili netko drugi. U zadnje vrijeme je sve više prijava što znači da je i svijest narasla. Puno ljudi dođe i kod nas kao svjedok ili prijatelj i raspituje se što bi sugerirao osobi koja to trpi.
Potraga za pomoći i dalje je najveća muka u manjim sredinama jer “ljude brine što će okružje i susjedi reći“.
Slijeganje ramenima kome god su se obratili. Razumijevanje, popraćeno šturim birokratskim odgovorima. Do kada tako? Do nove tragedije?