Manje više svi ti programi imaju isti scenarij, a taj je ostati posljednji, jer taj dobiva nagradu. U međuvremenu treba sklapati saveze, razvrgavati saveze, treba sebe prikazati vrijednim u očima drugih, znati kako glasovati, koga i kada nominirati jer to je – preduvjet opstanka u programu.
Sve naše brige su s rokom trajanja. U našem kratkom životnom vijeku mnoge naše brige već su odavno nestale, a nove koje su nastale će – nestati. Mnoge velike brige iz prošlosti su nestale, a još mnogo njih doći će svome kraju, prije ili kasnije. Zakon prolaznosti vlada i s našim najvećim brigama.
Jer mi ljudi želimo biti na vrhu. Želimo biti prvi. Ovaj je svijet prepun ljudi koji su izgorili u toj suludoj utrci do prvog mjesta. Do novca. Do moći. Do slave. Do popularnosti. Ta granica se spušta sve niže i niže.
Za jednog od naših najboljih zabavnjaka svih vremena Đorđija Peruzovića, kako ući u srca publike nije bila briga. Bez imalo uvijanja, uljepšanja, friziranja, lakiranja. On nije igrao na kartu popularnosti, na kartu lakih i neostvarivih obećanja. Nije igrao na kartu prodavanja iluzija nego svojim notama, talentom kojeg je njegovao, kreirao rečenice koje nisi mogao višestruko interpretirati.
Možda nitko ne bi znao za Đorđija da nije bilo tete Lepe Smoje i Kulturno-umjetničkog društva “Mozaik”, da je Peruzović samo ostao u učeničkom domu Tehničke škole, da je tek završio za strojara i otišao navigavati.
– U “Mozaiku” nas je dočekala Lepa Smoje, mene je odma uvatila za glavu, okrenila, “izmirila”, i rekla: dobar si. I tu san počeja plesat. Prijatelj i ja smo se prijavili, tamo je bilo lipih cura, a pokuša sam i u balunu. Pa šta će drugo sedamnaestogodišnjak… Popularan je bija Split, i mi smo došli na Splitovo igralište upisat se na balun, a tamo nas je dočeka trener Luka Kaliterna, i reka nam da ćemo prvo zalivat teren. I tako smo mi zalivali travu na tom upisnom treningu, pa smo došli opet sutra. I opet zalivali. I preksutra i još danima iza, desetak. I kad smo svatili da to nije za nas, štufali smo se i otišli – govori pa nastavlja.
– U Mozaika sam bio i solist, sa mnom je plesala i Maja Srbljenović, poznata balerina, a pivanje? Jednom prilikom nije ima ‘ko pjevati na matineji i pokojni Đeki Srbljenović, tadašnji voditelj muzičke sekcije, posla me na pozornicu kako bi se popunio program. Uglavnom, imali smo jednu nedilju, a sve nedilje su matineje bile u “Vicka”, ka specijalnog gosta najavljenog Đimija Stanića, već onda veliku zvijezdu, a on je zapea negdi u Lici, u snigu. I publika me odlično prihvatila. BIlo je to šezdesete godine prošlog stoljeća.
Kronološki, u godinama kada je zabilježio i prvu nagradu, i to 1963. godine na tadašnjim “Melodijama Jadrana” s Runjićevom “Baladom o tovaru”. Pjevao ju je na pozornici na Bačvicama, propisno odjeven u bijeli veštit, začešljan kako spada. Frank Sinatra splitske i hrvatske estrade upisao je u Muzičkoj školi solo-pjevanje kod izvrsne profesorice Branke Ristić koja je odgojila sve najveće operne pjevače u Splitu i šire.
– Znate, dobro mi je išlo, već san dobija ponude za nastavak karijere u teatru, triba san pivat u “Don Carlosu” sporednu ulogu. Tad san se mora odlučit u smjeru zabavne ili operne muzike i ja sam, eto, otiša u zabavne note. Ja san se neko vrime šverca, piva po terasama, a onda me jedan dan cinka neki profesor koji je ima vikendicu u Brelima. Sve u svemu, nije mi ža jer sam sa zabavnom glazbom obišao cijeli svijet.
Najviše u Rusiji…
– U Rusiji sam nastupa više od osamsto puta jer je u prosjeku bilo osamdesetak koncerata po turneji, a ja sam bija deset puta po turnejama. Ima sam strašnu kondiciju, i bija sam jedan od prvih iz Splita koji su otišli u bivši Sovjetski savez. Odvela me Radmila Karaklajić, koja je onda s Vicom Vukovom na Splitskom festivalu pjevala “Bodulsku baladu”, a ona je tamo bila jako poznata. Dala mi je 33 rubalja po koncertu za početak, a ona je sa suprugom imala blizu 300 rubalja. Usporedbe radi, imali smo sto koncerata, i zaradio sam osan milijuna dinara. Moga sam Mercedes uzet za to, a ona je deset puta više zarađivala.
Pršti pozitivnom energijom, dobro raspoložen i uvijek govori kroz široki osmijeh. Uvijek elegantan i galantan, spreman na razgovor. Glazbenik koji se proslavio sedamdesetih i osamdesetih godina i čije evergreene poput onog “Di si bija kad je grmilo” znaju svi.
– Pobijedila je ona i u Češkoj i Bugarskoj, zapravo gdje god da sam piva jer želja mi je bila imat prepoznatljive pjesme za razliku od ovih danas jer se nakon pet mjeseci ne zna tko je piva i pobijedio na festivalu. Sada sam uzeo jednu malu pauzu u proteklih nekoliko mjeseci, ali pripreman i nastupe s grupom Bambola iz Splita. Pivat na play back, iako dobro to zvuči, nije to to – bez benda nemaš onaj strašan osjećaj na pozornici.
Scena ga je odmah prigrlila, jednako ga ljubi i danas, a bilo je i zanimljivih detalja.
– Stipica Kalogjera mi je ponudio 1974. “Ponoćno sunce” za pivat na festivalu, a onda je stigao i Teo Trumbić i reka da za mene ima pismu “Ća će mi Copacabana”. Pustio mi je na kazetofon i reka da je ta pisma baš za mene, probnu snimku je piva Oliver, ali jednostavno je nisam moga prihvatit jer sam već prije prihvatio Stipičinu pjesmu. Trumbić mi je tad rekao da ću s “Copacabanom” pobijedit. I kad sam ga pita zbog čega ju ne piva Oliver, odgovorio je kako mu direktor festivala Milošević nešto zamjera. Obeća san mu da ću sredit tu situaciju i otiša sam tako na kavu s Miloševićem i uvjerio ga da Oliver bude na festivalu, a na kraju je i on pobijedio s tom pismom, pismom koja je bila odskočna daska koja se, ruku na srce, tribala dogodit kad-tad jer je bio glazbenik vrhunske kvalitete – priča Peruzović.
– Prije svakog festivala iša san svojon “alfon” u Padovu i kupija novi veštit. Za nastupat na Splitskom festivalu još pogotovo. I tako sad gledam svjetleća odijela koja pjevači imaju, a ja sam svoje prvo kupio prije pola stoljeća u Münchenu. Da sam tada 1,500 maraka za njega i kad su reflektori u Rusiji uperili prema meni, ljudi su mislili da sam stiga iz svemira. Kad god bi piva, uzima bi najnovije kolekcije odijela i tako san jednom iša u Padovu, kupio odijelo za nastup, u Karlobagu sam prespava i doša skoro do Zadra kad mi je sinulo da je odijelo ostalo visit u ormaru. Tolikon san se brzinom vratio, a doslovce sam se oblačio dok sam stizao na pozornicu. Sa mnom je nastupala Snježana Naumovska, pivali smo “Samo ti”; a ona je imala bile rukavice i tu je stavila prsten koji joj je baka poklonila. I kaže mi nakon festivala da ju je skupo košta jer se s nekim rukovala i neko joj je ukra prsten – govori čovjek koji je ušao u deveto desetljeće života, a i dalje se, veli, osjeća kao srednjoškolac.
– Dignem se oko 10 sati, ali zaspem kasno. Ne pijem i ne pušim, uredno se hranim. Uvik je nekih 77 kilograma na vagi, pazim na to iako imam puno godina. Imam svoju kosu, svoje zube, neman stomak pa eto, kažu da solidno izgledam. Ovi moji drugi su svi opelavili, ali ja san se vodio time da je pjevač jedno zvanje koje uvik mora biti u formi. Na pozornici publika prvo pogleda kako izgledaš, a onda kako pivaš. Onda, ako si ofrlje obučen, onda ti je i pisma loša. To je ono što mogu posvjedočiti. Možda mi je ta žica došla priko none koja je bila Talijanka.