Trener Goran Šušnjara ostvario je veliki uspjeh na klupi
Imotskog, s kojim je osigurao naslov prvaka 3. HNL Jug kolo prije kraja…
– Nisam očekivao da će sve biti riješeno prije zadnjeg
kola jer je Šibenik iz utakmice u utakmicu sve pobjeđivao, pa je bilo za
očekivati da će do samog kraja prvenstvo ostati neizvjesno. Ovako, utakmica
protiv Junaka će biti slavljenička – priča Šušnjara.
Koji je bio ključan trenutak za osvajanje prvenstva?
– Iz današnje perspektive, direktni obračun u Šibeniku,
gdje smo ostali 1:1 i zadržali tri boda prednosti.
Ali, tada niste bili najsretniji…
– Bio sam ljut. Najprije jer se igralo 97 minuta, što
nije uobičajeno za trećeligaške travnjake, a izjednačujući gol smo primili baš
u zadnjim sekundama. A zatim i zato što ranije nismo osigurali pobjedu.
Dobro, nije Šibenik u tom dvoboju bio u podređenoj ulozi…
– Samo u prvih 15 minuta su oni bili bolji, a nakon što
smo poveli, imali smo priliku otići na tri ili četiri nula. Taj remi je njih
ostavio u igri, ali mi smo ipak prvi prošli ciljem. Kad sagledam sve okolnosti
i činjenicu da smo na proljeće upisali 13 pobjeda, dva remija i tek jedan
poraz, onda moram biti ukupno zadovoljan.
Ovih dana se mnogi pitaju: ima li u Imotskom igrača koji
odmah mogu igrati za RNK Split?
– Uzelac i Majstorović su dvojica prvotimaca za koje sam
uvjeren da to mogu. I vratar Duka je bio odličan, primili smo samo pet golova,
a u situacijama jedan na jedan je nenadmašan.
Što je s ostalima?
– Najprije, čestitao bih svim momcima na ostvarenom
uspjehu. Mi smo, kao što je poznato, imali grupu igrača posuđenih iz Splita. U
toj priči smatram da Tomašević, Mrkonjić, Barišić i Maretić imaju još prostora
za iskazati svoj potencijal do kraja. Moram istaknuti Serdarušića, Brnadića i
Krištića, koji su imali sjajnu sezonu, zatim Gojaka, Farića, Karoglana… Ma,
sjajna je to bila momčad, a posebno trebam istaknuti zasluge mog najbližeg
suradnika Ivice Znaora. Naravno da ovaj uspjeh Imotskog ne bi bio moguć bez
pomoći braće Žužul, a moram ovim putem javno čestitati i dvojici ljudi koji su
živjeli za ovaj trijumf, a to su Mate Tolić i Mate Lešina, neumorni predsjednik
i tajnik kluba.
Kako su vas kao trenera prihvatili ljudi u Imotskom?
– Nisam od kafića i restorana, ali uokolo samih utakmica
sam dolazio u bliski kontakt s navijačima, koji su nam davali bezrezervnu
podršku. Što reći kad po 200-300 navijača dođe na gostovanje, mogu im samo zahvaliti
na podršci i reći da su baš – prva liga. Eto, imamo u momčadi niz igrača
prvoligaškog kalibra, a i Galantari su sigurno na najvišoj razini.
Je li ovo vaš najveći trenerski uspjeh u karijeri?
– Jedan od najvažnijih sigurno jest. Kad o tome pričamo,
moramo sagledati i sve okolnosti… Primjerice, s Orkanom sam svojedobno ušao
iz 4. u 3. ligu, s Mosorom smo imali dobre rezultate u 2. HNL, s Omišom sam se
jedne sezone do samog kraja borio za prvo mjesto, a sa Zmajem sam bio jesenski
prvak, da bi mi tada prvi čovjek kluba došao reći da nemaju drugoligaške
ambicije, te da idemo na pomlađivanje… Kažem teško je izvagati neke stvari,
ali ovdje je super što sam bio trener u sredini koja želi ići u viši rang.
Također, ne smijem zaboraviti ni tri godine rada u Hajduku, starijim pionirima
i kadetima…
Da, Tomislav Glumac vas je nedavno spomenuo kao svog prvog
trenera na Poljudu…
– Eto, nekad ti i par lijepih riječi bude velika
satisfakcija. Glumčeva slučaja dobro se sjećam jer su ga na prvu htjeli
vratiti, a ja sam tražio da ostane bar šest mjeseci jer je bio lijeva noga, a
urođeno je imao dobar skok. I znate što se dogodilo? Tijekom te polusezone on
se sam izborio za standardno mjesto u postavi, nitko ga više nije mogao
maknuti. Osim njegove, vodio sam i generaciju Bradarića i Bencuna, te
selektirao ’93. godište, koje je predvođeno Livajom, Tomičićem, Grčićem,
Barišićem i ostalima, bilo predodređeno da napravi velik uspjeh, ali u
međuvremenu sam otišao, bolje reći morao sam otići, ali to sad više nije ni
bitno.
Ostanimo još malo u ovoj priči Splita i Hajduka, mnogima je
slabo poznat vaš igrački put…
– Ja sam kao dijete kratko trenirao u Omiša, da bi 1975.
godine prešao u Splita, gdje sam igrao šest godina. Pamtim i da sam debitirao
za prvu momčad protiv Dinare iz Knina, kada smo na gostovanju dobili sa 1:0, a
igrao sam umjesto Ante Runjića Pate. Bili smo Treća liga, a najduže mi je
trener bio Zlatko Papec. Nakon što sam odradio godinu vojske, u ljeto 1982.
godine prešao sam u Hajduk na poziv Petra Nadoveze i to kao napadač jer sam im
zabijao puno golova u prijateljskim utakmicama.
Koja vam je najbolja utakmica u dresu Splita?
– U Sisku protiv Segeste 1:0, gdje sam i zabio gol. Pamtim
je i po tome što je tada umro Tito, a
vijest smo doznali putem radija na povratku s utakmice.
A u dresu Hajduka?
– Kad smo pobijedili Bordeaux sa 4:1 na Poljudu. u tom
susretu čuvao sam Giressea, koji je tada bio jedan od glavnih igrača francuske
reprezentacije i shvatio da mogu igrati protiv bilo koga.
Najbolji suigrač?
– U Splita Vastić i Pralija. To iz perioda sam se opet
vratio u klub kao stariji igrač. Iz onih prvih dana mi je upečatljiv ostao Mate
Plazibat…
A iz Hajduka?
– Blaž Slišković, koji je ujedno i ukupno najbolji igrač s
kojim sam ikad igrao. Takav talent se rađa jednom u sto godina. On je na
poseban način driblao, dodavao, puno lakše je rješavao sve situacije na terenu
od nas ostalih. Bilo je tu još sajnih igrača, poput Gudelja i Zlatka Vujovića,
ali oni su sve postigli radom, a Baka je baš bio čudo od talenta.
Zašto ste nakon tri igračke sezone napustili Hajduk?
– Jer mi je tadašnji trener Stanko Poklepović rekao da
više neće biti mjesta za mene. Otišao sam u Šibenik, tamo me odveo trener Petar
Nadoveza.
Eto opet Šibenika u našoj priči…
– Ha, ha… U životu se sve jednom vrati. Ja sam tada
imao neugodnu epizodu, gdje me sa Šubićevca nisu htjeli pustiti u inozemstvo
kad sam mogao otići, a bilo je i drugih problema. Ipak, na kraju sam otišao u
njemački Augsburg, ali nismo se rastali u sretnom ozračju.
Kakvi ste danas sa Špacom?
– Najbolji na svitu. Ovdje nešto želim istaknuti: svakom
klubu potreban je stručnjak kao Poklepović. I to da uči trenere. Jest da me kao
igrača makao s Poljuda, ali me trenerski sve naučio. Ja ne mogu razumjeti da
takav stručnjak, željan rada, koji je sigurno među dva-tri u Hrvatskoj, ostaje
sa strane i nitko ga ne želi. Eto, ja sam i u ovoj polusezoni znao svratiti do
njega po savjet.
Kako ste postali tako bliski?
– Kad sam došao u omladinsku školu Hajduka, on je bio
šef. Ja sam do tada imao određenih uspjeha u manjim klubovima i mislio sam da
sve znam, a onda sam na Poljudu brzo uvidio da to nije tako. Kod njega je bilo
super što si ga uvijek mogao nazvati i on bi se isti sekund spustio na teren da
praktično pokaže što treba. Eto, znam da je u novije vrijeme moderno govoriti
sve „ja, pa ja“, ali uz njega sam uistinu puno toga naučio o treninzima i
taktičkoj pripremi momčadi za utakmicu.
Koje su vaše daljnje ambicije?
– Sad je na meni da pričekam odluku nastavljam li dalje s
Imotskim i u Drugoj ligi. Moja životna ambicija je Prva liga, ali tu se teško
dolazi. U igračkoj karijeri sam prošao sve, od nižih liga do polufinala Kupa
UEFA protiv Tottenhama, dok sam u trenerskoj karijeri vodio i mlađe kategorije
i dosta dalmatinskih klubova, a hoću li ikad dobiti priliku napraviti još
skalinu više – to ne znam. Neću biti nesretan ako se to nikada ne dogodi, u tom
slučaju ću i dalje ostati fokusiran na proizvodnju igrača – zaključio je
Šušnjara.