Dojakošnjim ulaskom u Europsku Uniju, mi, Hrvati, imat ćemo čak četiri aktualna pravopisa u javnoj uporabi, što će ga reći da, mi, Hrvati, imamo po jedan pravopis na svakih nešto malo više od milijun stanovnika! Ako po ičemu, brate, onda po tome prednjačimo u matici zemalja kojoj pristupamo: po tome da se ne znamo pravo odlučiti kako na papir metnuti ono što nam kroz usta riječju izlazi! Četiri pravopisa u jednoj zemlji, previše je čak i za jednu Švicarsku u kojoj su čak tri službena jezika.(Sad još da se netko sjeti da i za dijasporu sačini samosvojni pravopis, e to bi već bio endemični lingvistički slučaj na kugli Zemaljskoj!?)
Nakon što je dugo u uporabi bio glasoviti “Londonac”, autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji se imao tiskati na Otoku (budući da u ondašnjoj federaciji to nije bilo dopušteno te 1971. godine: sama ti godina govori zašto!), uslijedilo je djelo “Pravopis hrvatskoga jezika”Josipa Silića (2001.), koji je deriviran iz ranije objavljenog libra što ga je potpisao u suautorstvu s Vladimirom Anićem: “Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika” (1986.). Domaćem nam čistunstvu granice su vrlo usko određene, i trasirane, poput tračnica na pruzi, pa Lada Badurina, Ivan Marković i Krešimir Mićanović pod okriljem agilne Matice hrvatske iz Zagreba izrađuju i tiskaju svoj “Hrvatski pravopis” (2007.), kapilarno ga distribuiravši uzduž i poprijeko Hrvatske posredstvom žilja kioskâ. Prihvatljivom cijenom, ter prodajom, naveliko su htjeli ne samo štogod i zaraditi, nego se, poput “Biblije”, uvući i dovući gotovo do svakoga doma. Jedini prokrvljeniji i čistokrvniji model brzinskog i kolektivnog prilaza široj čitalačkoj svjetini jest – internet. E, baš toga dosjetiše se puritanci iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji su odlučili izraditi “svoj” pravopis, novi pravopis, pa ga metnuti na svima dostupnu javnu mrežu. Naravno, besplatno.Tiskano izdanje uslijedit će potom, valjda kad se sedimentiraju sve recepcije digitalne i fiktivne, te kad ostanu samo nerazgradiva mišljenja i elementi, poput pepela nakon što u nj drvo ognjem zbije se i nestane.Nije grijeh mukte ljudima dati pravopis matičnog im jezika, makar će svi prethodni izdavači izgubiti na nekoj vrsti dobiti, ukoliko se forcom političke moći ne odredi neki od “tiskanih” pravopisa kao obligatni. No, budući da su kod nas svi u funkciji, za očekivati je da će i ovaj digitalni bit validan u obrazovanju, pa prethodna tri mogu slobodno u stari papir, ili u potpalu na komin. Ili na – internet! Grijeh je, pak, u sljedećem: u dopuštenom, i u neku ruku blagoslovljenom porazu hrvatskog jezikoslovlja pred samim sobom! Gdje je identitet struke, gdje je unificiranost kriterija, gdje je koncilijantna usuglašenost najpozvanijih, gdje je filtrat višedesetljetnog izučavanja materije jezika…!? Ovako, imamo nekoliko klanovskih gremija koji u katakombama vlastite indoktriniranosti ili torzastog svjetonazora kroje pravila po svojim skučenim mustrama i tumače zakone jezika iz rakursa koji im ideološki odgovara. Umjesto da se sva pamet skupi na jedno mjesto, da se iz različitih iskustava kondenziraju za naš standard najbolja ortografska rješenja, izolirani kružoci oćelavljenih ili prosijedih umnika mijese pravopis kao tijesto – ili, pak, u boljem slučaju: sise! – praveći svaki za sebe (i svatko za sebe) poluproizvod kojemu je jedini zadatak biti različit od drugih. Jedno vrlo egzaktno područje ne samo kulture i znanosti, nego i identiteta, baštine i tradicije, sveli smo na fantoma, na frankenštajnsku maloumnost i kiklopsku slabovidnost…! Ćoravo motrenu iz jednog oka. Kroz membranu mrene.
Naravno, kako onda možemo očekivati veću opismenjenost i novinara i novinarskih suradnika (bilo u tiskanim, bilo u elektroničkim medijima), koji svakog dana na trafike ili ekrane pred publiku izlaze s nepodnošljivom lakoćom traumatične nepismenosti? Kako očekivati da oni kojima je posao javnom riječju informirati pučanstvo ili svojim pisanjem djelovati na svijest svekolikog mnoštva, to čine na jezično korektnoj visini, ako ni na razini institucija – kojima je zadaća obrazovati takav kadar – nije uspostavljen i arbitrarno usuglašen pravopisni ekvilibrij? Oni, dakle, koji su dužni podučavati, koji su dužni dati mjeru, dati takt ili metar, ne mogu se ni između sebe dogovoriti kako bi imao izgledati unificirani pravopis standardnog jezika u Hrvata. Namjerno koristim frazeologiju “standardni jezik”, jerbo nikome nije dokraja jasno što je to “hrvatski jezik”. Da, hm, kako ćemo uostalom odrediti pravopis hrvatskog jezika, kad nismo dobili odgovora ni na pitanje: “Što je to hrvatski jezik?” Ili, ako postoji zabuna, pokušajmo odgovoriti na pitanje: “Što je čakavština/kajkavština u odnosu na ‘de iure’ hrvatski jezik, a ‘de facto’ štokavski jezik?” Ili, pitanje za najmlađe: “Što je čakavština štokavštini? ” (RJEŠENJA: Čakavština/kajkavština u odnosu na hrvatski, pardon, štokavski jezik jednaka je odnosu koji ima talijanski naspram španjolskom, ili francuski naspram portugalskom jeziku. A na interogativnu znatiželju realiziranu posredstvom iskanja “što je čakavština štokavštini”, najslikovitije se može kazati ovo: tumor! Jerbo, ako je velika većina riječi iz čakavskog jezika amputirana od tkiva rječnika “hrvatskog jezika”, kao gnojni ili gangrenorozni ud, te ako su i oni izrazi što su ipak nekim čudom upali u taksonomiju leksikografskih natuknica okarakterizirane kao regionalizmi, arhaizmi ili ikakvi ini –izmi, tada je i zadnjoj budali, kao i posljednjem glupaku, jasno da je čakavština kamenac ili karijes što ga valja laserom ili brusilicom nepovratno ukloniti s glavnoga organa, poput parazitske imele s grane breze.)Još je jedan problem koji, zacijelo, determinira onaj famozni i naširoko poznati – hrvatski jal. Naime, sebi ne znamo napisati pravopis, ali ga znamo napisati drugima. Proslavljeni naš jezikoslovac i jedan od trezvenijih stručnjaka koji na slojevit i diskutabilan fenomen “govora & jezika” na ovim prostorima Balkana gleda kroz prizmu jezičnosti, a ne političnosti, profesor emeritus Josip Silić, bio je vrlo aktivni suradnik u timu koji je izradio “Gramatiku crnogorskog jezika” i “Crnogorski pravopis”. Taj je čovjek, vidjeli smo, bio vrlo involviran i u rad jednog od hrvatskih pravopisa, a šira upotreba njegovih znanja i empirije svakodnevno nam je dostupna, jer je Microsoft otkupio baš njegov model pravopisanja, i susrećemo ga kao “spelling checker” za slavenske jezike. Preminuli lingvistički genij, Vojmir Vinja, itekako je zadužio španjolsku i francusku leksikologiju, a u Hrvatskoj malo tko da i zna za njega; čovjeka koji je nadogradio glasoviti “Etimologijski rječnik” Petra Skoka, pa je u tri sveska tiskao svoje “Jadranske etimologije”. To je bio zadnji izdanak “stare škole” ove kompleksne lingvističke discipline, i njegovo djelo praktički će biti nemoguće nadmašiti.
I sad, kad imamo autoritete i znalce koji su dobili višestruke interdisciplinarne i internacionalne potvrde, kako je moguće ostaviti ih po strani – kao riblju krljušt, butargu i branče na novinskom papiru – i upuštati se u posao za koji znaš da ima boljih i da su u formi? I, što je najvažnije, mi kvantitativnim množenjem broja različitih pravopisa ne povećavamo automatski i jasnoću pisanja, što bi imalo za rezultantu dati bolje metenje nedoumica i bezbolnije amputiranje dvogubosti… Štoviše, i u najnovijem pravopisu omogućava se puno veća vreća ambigvitetnih rješenja i dubletnih jezičnih situacija raznih vrsta.
Kako je riješeno famozno pitanje pisanja niječne čestice pred glagolom “htjeti”? Piše li se, dakle, “neću” ili “ne ću”? Gremij juvenilnih umnika odlučio je da bi norma bila “neću”, ali da je dopušteno i pisati “ne ću”! Drugi eklatantan primjer je ono sa strelicama. Je li “strelica”, ili “strjelica”? Opet se kolegij jezičnih silnika odlučio za prvo, dok je drugo, pogađate – dopušteno! Meni su na faksu spominjali formulu: suglasnik + R ispred E = epentetsko iliti umetnuto J među njima. Dakle, strjelica, brjegovi, crjepovi… Bijaše to mi smiješnim, tim prije što ne znam tko bi se to privikao pisati, i govoriti, “prjedstava”, “srjeća”… Osim svega, i na kraju, čemu uopće norma, čemu pravopis, ako može i ovako i onako, a dopušteno je, ionako, i ovako i onako?
Zamislimo samo, molim vas, drugu neku analogiju – makar snatrim kako će me se i hotimice htjeti krivo razumjeti! – pa jednu moju misaonu ekshibiciju rastegnimo zajedno do jurisdikcijskih sfera, u kojima dano nam je slobodarski na volju nagovijestiti mogući izgled kojeg od paragrafa nekog od državnih nam zakona u ovakvoj formi: “Ukoliko se nedvosmisleno ustvrdi da je dotičnik sasvim smisleno počinio kažnjivo djelo nagaza na raspolaganje života bližnjeg ili njegovo intelektualno vlasništvo, sudbena vlast slobodna je istog osuditi na 37 do 39 godina robijaškog ladanja, bez mogućnosti prijevremenog puštanja na slobodu ili obezgrješivanja njegove krivnje diskrecijskim ukazom milosrđa Predsjednika Republike. Ali, dopušteno je sudskim unutarnjim organima s vanjskim sagorijevanjem da, mješte utamničenja izvjesnika na kaznu zatvora od 37 do 39 godina, istoga oslobodi kazne, ter ga slobodomice preporuči za zasnivanje radnog odnosa u ikojoj privatnoj firmi gdjeno nije baš nužno, iz likvidnih ili solventnih bedastih običaja, radniku isplatiti zarađenu plaću.”Nisam neznam kako ču ovde, na oven mijestu zakljućit ovi tekst. Na više naćina, i posredstvom mnogijeh mogučnosti, mogaosam ga fermat, ali nevidim kojem prjavopisu dase priklonin…