Nema osobe bez ožiljaka. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, nekih se, ruku na srce, i ne sjećamo, ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nanijete.
Živjeti život, a ne biti ranjen – ne ide. To dolazi u paketu. Na prvi pogled, ljudi često djeluju – savršeno. Djeca bez oderanih koljena, tinejdžeri bez akni i bubuljica, žene savršenih proporcija, starije osobe bez bora – svi oni izazivaju barem blagu nevjericu i realnu sliku da ništa nije savršeno, čak ni komad odjeće kupljen u najskupljem dućanu. Opet će on na nekoj od strani imati krivi šav ili točku pogrešno složenu u nizu točki.
Ovo je, pak, priča o ožiljcima nade, ožiljcima u kojima je prisutna bol, ali i snaga za nešto jače, za bitke s ulogom zapovjednika, ratove s pobjedničkim barjakom.
I da, znaju nas često pitati tko su naši uzori, idoli. Osobe poput Ivane i Gorjane su naš odgovor. Žene su to koje su rak dojke pobijedile, koje jako dobro znaju kako je to kada se na njih gleda s gađenjem i reagira okretanjem glave, ali i kako se raširi osmijeh od uha do uha, prkoseći i ožiljcima, i bolesti, i stereotipima o tome što žene čini ženstvenima.
Ivana Krce (45) profesorica je engleskog jezika u Elektrotehničkoj školi u Splitu koja se s dijagnozom karcinoma susrela prije sedam godina, i to na redovnom pregledu.
– Nisam napipala nikakvu kvržicu, nisam se loše osjećala niti je što drugo na mom tijelu davalo znakove da sam ozbiljno bolesna. Karcinom se pojavio između dva redovna pregleda, u periodu od godinu dana – govori. Sedam godina kasnije svjesna je svoje prolaznosti i težine borbe, ali…
– Živim kvalitetnije nego prije, nastojim se ne trošiti na nevažne stvari, uživam u sitnicama i ništa ne uzimam zdravo za gotovo.
Tek kilometar dalje, ako je zračnom udaljenosti izmjeriti udaljenost između Tesline i Zagrebačke ulice, u splitskoj Četvrtoj gimnaziji Marko Marulić matematiku i fiziku učenike podučava Gorjana Karaman (54).
– Bila sam u periodu života kada sam mislila da mi se sve posložilo – završila sam fakultet, udala se i rodila troje djece, zaposlila… U godinama kad misliš da je cijeli svijet tvoj i da te nesretne prilike zaobilaze, slučajno sam doznala za tešku dijagnozu. Međutim, nije bilo vremena za razmišljanje već se trebalo boriti. Bila su tu mala djeca, nisu smjeli ostati bez mene – priča Gorjana.
Prije 18 godina, kada je iz usta doktora čula najstrašnije moguće vijesti, liječenje pametnim lijekovima bilo je tek u začetku, a i sama je bila uključena u eksperimentalni program. I uspješno je sve prebrodila. Baš kao i Ivana, ali nije sve bilo tako lako…
– Bila sam nijema i paralizirana od šoka i straha što će biti sa mnom i kako će moja djeca bez mene. Kako uopće prihvatiti činjenicu da si ozbiljno bolestan? Bilo je uspona i padova i bilo je, najblaže rečeno, izazovno. Karcinom pogađa cijelu obitelj. I vama i vašim najbližima se u trenu život mijenja iz temelja i u svaku poru vašeg života se uvlači neizvjesnost i strah kojima je jako teško pobjeći. Teško sam se nosila s činjenicom da moram mirovati i da ovisim o tuđoj pomoći. Nedostajala mi je ona Ivana koja može puno toga, koja trči na sve strane i puca od snage. Terapije su me iscrpile, oslabile, fizički promijenile, a rak mi je uzeo puno toga – dijelove tijela, kosu ,trepavice, fizičku snagu i bezbrižnost, ali mu nikada nisam dozvolila da mi uzme moj osmijeh – u dahu govori profesorica iz Elektrotehničke škole.
– Gledala bi neprepoznatljivu sebe u ogledalu i ponavljala da je ovo samo faza koja prolazi. Kad god mi je tijelo dozvoljavalo trudila sam se vratiti životu od prije dijagnoze. Između kemoterapija sam vozila biciklu, šetala Marjanom, putovala, odlazila na koncerte. Preplašena, ali puna inata i želje za životom, karcinomu sam “petala roge” i rekla da sa mnom neće baš tako lako izaći na kraj. Dvadesetak dana nakon zadnjeg zračenja vratila sam se na posao – prepričava Krce.
– Krize postoje zbog toga što i dalje moraš biti u svemu uključen, pratiti situaciju i baviti se sobom, a često to zapostavljamo. Trebamo se posvetiti vlastitom zdravlju, čuvati ga i njegovati, a to nužno zahtijeva svojevrsnu žrtvu i aktivno djelovanje. Ne smijemo zdravlje pustiti, računati na to da smo uvijek dobro i da trenutno nemamo vremena. Prevencija je zbilja ključna, nije to floskula. Zdravlje je uvijek prioritet, ono za što kažemo da je “na prvom mjestu”. Valja ga čuvati, kako bismo zdravi pomogli očuvanju zdravlja svojih bližnjih – riječi su matematičarke i fizičarke iz Marulića.
U slično vrijeme, na dvije rasličite lokacije, Ivana i Gorjana učenike su educirale i o danu ljubičaste vrpce, danu posvećenom ženama koje su se ponovno rodile nakon suočavanja s istinom.
Rješavati probleme od kraja, izvnuta je logika kojom se služi i naš svijet. Slična je priča i na zdravlju jer se u ambulante i bolnice ne ide dok – ne zagusti.
– Nažalost, upoznala sam mnogo ljudi s karcinomom, čak i onih koji skrivaju da ga imaju ili su ga imali. Srame se, to je nešto što se ne spominje, a ja smatram da ga treba demistificirati javnim progovaranjem o važnosti preventivnih pregleda, mogućnostima moderne medicine i metoda liječenja, te svjedočenjem sve više pacijenata o uspješnim ishodima liječenja. Brinite se o sebi i otiđite redovno na pregled. Može vam spasiti život. Jedan takav spasio je moj – poručuje Ivana Krce.
Učenici su znatiželjni oko njihovih postupaka liječenja, tim više što se s raznim dijagnozama dio susreće već u dobi kada su u školskim klupama.
– Situacija u našoj školi takva je da se čak i učenici, kako bivši tako i sadašnji, suočavaju s teškim dijagnozama, a važno mi je vidjeti solidarnost i suosjećanje u tom prijateljskom odnosu unutar razreda. Ta empatija i razumijevanje drugog jako je bitna. Učenici pokušavaju shvatiti što prolaze njihovi kolege, pa im to ponuka brigu o vlastitom zdravlju, a osvijeste zatim i svoje ukućane, ostale prijatelje, bake i djedove…
A one? Dvije hrabre žene sretne su jer im je rak izgradio samopouzdanje i dao snagu, barem toliku da pred objektivima i mikrofonima pokažu kako izgledaju pobjednice.