Article

//www.dalmacijanews.hr/files/620823bce8e9ba8c208b458e/80
Foto: DalmacijaNews

Razarač u duelima, igrač u oba smjera, nezaustavljivi borac i nekoliko kobnih sekundi: Gudelj danas ima poruku za sve ljude, posebno mlade

"Livaja ne bi nigdje ovako igrao kao što igra u Hajduku!"
Bolest mu je oduzela puno toga, ali i donijela ono najvrijednije - nepokolebljivu snagu i borbenost. Stvorila karakter koji pomiče planine. Izgubljene bitke pretvori u slavlja, pobjedu života, a okupi oko sebe i neke posebne ljude. Pitanja zašto baš ja i zašto baš meni, nikad si nije postavljao jer čovjek se mora prilagoditi i živjeti najbolje što može.

Potpuno nesvjesna kako ga na travnjaku više neće vidjeti, publika je zviždala svom ljubimcu. Na megdanu Crvena Zvezda, a on u naponu snage. Prototip igrača u bijelom dresu - razarač u duelima, igrač u oba smjera, nezaustavljivi borac. U to vrijeme nitko nije želio vjerovati da je u 85. minuti sudac odsvirao kraj jedne epohe, kraj loptanja čovjeka za kojeg su govorili da će promijeniti svjetski nogomet.

Dječak iz malenih Zmijavaca po iskorak je stigao u veliki Split i poseban Hajduk, postao kapetan Majstora s mora i reprezentacije Jugoslavije, kao 26-godišnjak na stolu je imao i ponude najvećih klubova svijeta, ispunio snove i maštu, ali Ivanu Gudelju su se dogodile sekunde katastrofe. 

- U jednoj sam sekundi sve izgubio. Bio je šok, događaj nezamisliv u sadašnjim pogledima... Ja sam mislio da ću uvijek igrati nogomet, tako i danas mladi ljudi misle da im nitko ništa ne može - veli Gudelj čija kob i danas intrigira ljubitelje nogometa.


Mitska utakmica s Dnjiprom...

Kako u bivšoj državi nije bilo dozvoljeno prijeći u inozemstvo prije 28. ljeta, tako je i bolešću propala bajoslovna ponuda iz španjolskog Real Madrida.

- Sedamdesetih i osamdesetih Hajduk je imao zlatnu generaciju, harao je Jugoslavijom. Ja sam isto napredovao, kroz juniorski staž pobrali smo brojna odlična, a onda i titule od prvaka Europe, najboljeg mladog igrača, najmlađeg kapetana u povijesti Jugoslavije pa do nagrade grada Splita i nagrade za životno djelo - sjeća se Ivan kojeg je, to treba reći, obilježio mitski susret Hajdukovaca protiv Dnjipra.

- Blato, nemoguć teren, danas, vjerujte mi, UEFA ne bi dozvolila da se utakmica odigra. Zašto je ona posebna? Mene veže blato, borba,... ta je utakmica čak i preslika moje životne borbe. Tražio sam čist dio dresa kako bi se obrisao, ali nisam ga uspio naći. Kao i drugi igrači. I to je ono što često znam reći, to je način na koji se igrači trebaju odnositi prema bijelog boji, način kako se odnositi prema klubu i ovim navijačima - govori ovaj slavni vezni igrač. Iako na toj poziciji mnogo njih ne postiže golove, Gudelj je zabijao. Imao je moć. Mogao je brzo doći u završnicu i mogao se još brže vratiti.

- U životu se sve namjesti, neki putevi... Pa uostalom, igrao sam u najboljem i najljepšem klubu. Zato sam i davao dvjesto posto od sebe...


"Livaja ne bi nigdje ovako igrao kao što igra u Hajduku!"

U tridesetim godinama života, naime, završio je Kineziološki fakultet, posvetio se radu s djecom, a u vrijeme Livaja i Kalinić manije, Ivan Gudelj jasnog je stava.

- Livaja ne bi nigdje ovako igrao kao što igra u Hajduku. Ovaj trener je napravio pravu stvar kad je Livaju gurnuo naprijed, i sad on ima jednu slobodu i kreaciju, jer je nepredvidiv. Njega nećeš vidjeti cijelu utakmicu, pa će onda zabiti gol. To su ti igrači koji odluče utakmicu. Stigao je i Kalinić i mogu reći da je momčad posložena dobro, ali uvijek govorim da određen prostor treba dati mladim igračima - kaže pa dodaje.

- Nisam protiv stranaca i dovođenja, ali sam protiv stranaca koji sjede na klupi. Naši klubovi su osuđeni na stvaranje igrača i zarađivanje na taj način - govori.


Spoj srca, duše i tijela...

Cijeloga života je posvećen obitelji, u kojoj je uvijek pronalazi mir, spokoj, potporu u najtežim trenucima. Kada je izgubio suprugu Mirjanu, radost su mu donijele dvije unučice. 

- Svugdje sam ja bio, ali Split je nešto posebno. Ovdje ljudi žive Hajduk, nećemo se lagati. Odnos navijača i Hajduka, to je jedan psihološki fenomen, kao spoj srca, tijela i duše. Ne može se to drugačije objasniti. Moja unučica, jer je zet Torcidaš, koja ima dvije godine viče riječi poput Hajduka, nogometa, pobjede,... Što onda dalje govoriti. 

Njegova životna priča, tako danas svjedoči, ima poruku. Za sve mlade, ali i za njihove roditelje, za sve one koji pate. 

- Nema situacije, ma koliko bila teška, da je čovjek ne može pobijediti.

Prkositi predrasudama i svemu onome što bolest donese. Osamljenosti i nemoći, a živjeti život u punom gasu. To je ono zbog čega ćemo u Ivanu vidjeti borca, heroja koji je pobijedio sve crne prognoze i čovjeka koji može svima biti primjer. Pravo nadahnuće.


hr Sat Feb 12 2022 22:16:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/622f9111e8e9baa85c8b4579/80
Foto: DalmacijaNews

Čelnik Čistoće za splitski mega problem ima jednostavno rješenje, ali i upozorenje: "Ne promijenimo li sklop u glavi, postat ćemo Napulj!"

Uvjeren je, dodaje, da će i drugi grad u Hrvata postići potreban nivo razvrstavanja otpada jer, inače se on ne bi prihvatio pozicije prvog šefa Čistoće
Papirić po papirić, vrećicu po vrećicu i svatko od nas na godinu proizvede više od 400 kilograma otpada. Smeća koje će nas, tvrde ekolozi i klimatski stručnjaci, stajati glave. Ono o čemu mi ni ne razmišljamo, prirodi će trebati čak 700 godina da razgradi.

Život bez otpada pojam je, u splitskoj stvarnosti, miljama daleko. Počelo se o tome govoriti još devedesetih, a tri desetljeća kasnije hrpa otpada jedino je narasla i proširila obujam. Karepovac, kojeg već od milja nazivaju gnojnim čirom grada, za tri bi godine trebao na operacijski stol u hitnu proceduru. Nastavi li se ovako. 

Što ćemo onda u naslijeđe ostaviti našoj djeci?

Zamiješa život karte, dodijeli uloge za koje misliš da ih nikad nećeš morati režirati na vlastitoj koži. Baš nekako ovako kreće priča o Ivici Karoglanu kojeg je izazovan stil života od rodnog kraja nogometnog velikana Ivana Gudelja i psihijatra Mije Milasa, kolijevke nogometnih sokolova odveo do grada kremšnita pa ponovno vratio u Smojin i Marulićev zavičaj među kontejnere, reciklažna dvorišta i navalne kamione. Eto ti sudbine.

- Došao sam skoro u svoj rodni kraj. Dobro sam se adaptirao u nekoliko tjedana. Imam dobar kontakt s kolegama, i vjerujte mi, to su iznimno dobri ljudi. Ako je interakcija međusobno dobra, tu nema problema - govori nam novi direktor splitske komunalne tvrtke.

- Ja inače radim u petoj brzini, puno je tu zadataka, ali mislim da ću uspjeti ono za što sam i stigao ovdje - zaustavlja nas prije novog pitanja.


"S ljudima treba razgovarati, nagovarati ih, objašnjavati..."

Četiri godine nakon što je zasjeo u fotelju samoborskog poduzeća koji za glavni zadatak ima zbrinjavanje otpada, novi izazov u profesionalnoj je karijeri svakako Split. Grad u kojem valjda ni stanovnici ne vjeruju da će smrdjeti, ako ne osjete svojim nosnicama, a onda za sve pronađu razlog u teorijama zavjere ili preziru prema institucijama. No, java cijelog problema sa splitskim smećem je na mikro razini - u svakom pojedincu.

- Nema problema. Problem je ako je čovjek zdravstveno bolestan. Sve drugo je rješivo - mirno i staloženo, baš onako uvjerljivo imao je Karoglan spreman odgovor.
 
- Sad meni kažu kako su Samoborci disciplinirani, ali kad sam stigao odvajanje otpada bilo je svega par posto. Sad smo na 35, s tek pola postavljene infrastrukture. Rješenje je jednostavno - s ljudima treba razgovarati, nagovarati ih, objašnjavati,... Ja sam u kinu držao prezentacije, oni su mi postavljali pitanja, čak sam i sam išao od kuće do kuće i razgovarao s ljudima o razdvajanju otpada - veli ovaj diplomirani inženjer agronomije, voćarstva, vinogradarstva i vinarstva koji je u poslovnom planu čak krenuo i putem autoindustrije. Ali, srećom, nakratko.


Splićani su ljudi koje vole čisti Split i žive Hajduk

- Neki kažu da su Splićani lijeni, da ne žele - mene to vrijeđa. Kad netko ima svoj deponij, onda ne razmišlja o razvrstavanju. Ja ga nisam imao pa sam morao pošto-poto riješiti samoborsko smeće. Split svoj deponij ima, ali za kratko će vrijeme i on biti u problemu. Mi moramo pokušati na sve moguće načine doprinijeti tome da Karepovac živi što duže - govori Karoglan.

Uvjeren je, dodaje, da će i drugi grad u Hrvata postići potreban nivo razvrstavanja otpada jer, inače se on ne bi prihvatio pozicije prvog šefa Čistoće.

- To je izazov za mene - tvrdi. Jer... Splićani su ljudi koji vole čisti Split i žive Hajduk, i oni će taj čisti Split i dobiti.

I u ovom dijelu rođeni je Zmijavčanin imao priprosto rješenje, kao da godinama lokalpatriotski nastrojeni novinari, kako ih naziva splitski dogradonačelnik Bojan Ivošević, nisu upozoravali da je prvi i jedini uzrok splitskog gušenja u smradu - nebriga i nekultura sugrađana.

- Korisniku treba dati infrastrukturu. Kad građanima ne date mogućnost razvrstavanja, pa tko će vam odvajati otpad. Prvi ja ne bih - jasan je direktor koji je, doznali smo, zbog toga što se htio dodatno samoostvariti, bio spreman potegnuti u Australiju sa ženom i dvoje malodobne djece, no prevlada je ljubav prema lijepoj zemlji, koja i dalje nije "s više cvijeća i manje smeća", kako pjevaju mališani iz Dubrovnika.




"Svi mi to zajedno plaćamo"

- Polupodzemni kontejneri su odlično rješenje. Bivša uprava u Čistoći je to prepoznala i zato im skidam kapu. Ja sam ih više od dvadeset ugradio u Samoboru. Tehnologija se mijenja, nemate smećara, nego kamione koji vade sadržaj u velike vreće što svakako pojeftinjuje i proizvodnju. I još što je bitno da taj polupodzemni kontejner mijenja barem pet onih, kolokvijalno kazano, sivih kontejnera - priča u dahu.

Kontejnera od kojih nekoliko na tjednoj bazi u Splitu nastrada "pod rukom" piromana.

- Svjesni smo koliko nam muka zadaju takvi pojedinci, ali mi na to ne možemo utjecati nego jedino moliti sugrađane da to ne rade, jer opet mi to svi zajedno plaćamo. 


Karepovac može još tri godine

Najveći problem oko otpada je plastika za koju je tržište podosta skupo, a jedino rješenje pogon za razvrstavanje, kojeg Čistoća nema. A s obzirom da infrastrukture nema, netko drugi mora obaviti posao. 

- Karepovac može izdržati još tri godine, po mojim procjenama, ne promijenimo li cijeli sklop u glavi. Nekih do 400 tisuća tona. Mi moramo nastojati da miješani komunalni otpad ide što manje na Karepovac - kazuje Karoglan ponovno vraćajući stvari na početak, kada smo situaciju s Karepovcem ubacili u doktorski žargon.

- Imamo tumor koji trebamo liječiti jer ćemo umrijeti. Jedino razvrstavanje i obrada otpada nas može spasiti. Split će, ako ne bude tako, postati Napulj - zaključuje.

A oni koji otpad bacaju u prirodu - siromasi. Odlučeno je tako na jednoj od sjednica lokalnog Parlamenta. Za nepropisno odlaganje smeća, u okruženju u kojem ilegalni deponiji niču kao gljive poslije kiše, kazna je, barem na papiru stoji, i do 100 tisuća kuna. U stvarnosti?


hr Tue Mar 15 2022 22:01:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/622626ede8e9bab44e8b45b4/80
Foto: Dalmacija News

Majka i dvije kćeri Crljen uz bok vatrogascima muškarcima uskaču u crvenu grdosiju i hitaju na intervenciju: "Žena neće biti jača, ali puno napravi u timskom radu!"

One su koji svoj život svakodnevno stavljaju na kocku kako bi pomogli nama, potpunim neznancima.
Situacije u koje ulaze su one od kojih bismo svi instinktivno pobjegli. Tamo gdje nitko drugi ne ide, idu oni. Od vatre koja guta sve pred sobom pa do ljudi čiji život ovisi o tuđoj vještini. Od opasnih požara garaža i podruma u kojima je vidljivost ravna nuli, preko vatrenih jezika u višekatnicama pa sve do prometnih nesreća - sve to spada u rok naših vatrogasaca. Ili cijele jedne vatrogasne obitelji.

Časno, hrabro i u isti mah odgovorno i teško zanimanje u splitskom DVD-u obavljaju majka, otac i dvije kćeri. Obitelj Crljen.

I prije nego je sjela u školske klupe, Tanja je, odrastajući s mamom i tatom koji su bili dugogodišnji članovi DVD-a Mladost iz Kaštel Sućurca, odlučila uskočiti u nezgodne čizme osobe koju svi želimo vidjeti onda kada je najteže. 

- U splitsko sam Dobrovoljno vatrogasno društvo došla 1996. godine i ostala sam sve do danas. I sve to jer radim ono što volim, iako volim kazati kako je vatrogastvo timski rad i kako tu pojedinci ne mogu sami ništa napraviti. Taj čovjek bi trebao biti supermen, valjda - govori nam samozatajna Tanja koja upravlja i navalnim vatrogasnim vozilom. Iste te godine kada je stigla u Split, u vozačku je dozvolu stalo još jedno slovo - ono C kategorije, za kamione.


Mentorica, uzor, superheroj, majka...

- Ne bih mijenjala sve ove godine, s kolegama iz svog i drugog društva, jer tu brojna poznanstva. Samo bi vratila one ranije godine, da mi ih je malo manje "na leđima" - smije se i baca pogled na Elu i Ninu koje s tek nekoliko mjeseci staža u vatrogastvu osim majčinske ljubavi, u Tanji vide i mentoricu i uzor. Vide superheroja koji je možda manji, ali daleko hrabriji i stvarniji od junaka s filmskog platna.

- Nagledala sam se svega. Od onih jednostavnih do zahtjevnih intervencija, ali svaka ima nešto posebno - veli Ela.

- Otkad radim ovdje, imala sam dva stana koja su gorjela, jer inače kažu da gori stan, a ostane upaljeno kuhalo. Intervenirala sam i kod požara jahte, a zadnje nešto veće je bilo u Lokvi Rogoznici. Tamo je bilo veselo... - prepričava Nina.


"U svega 45 sekundi spremni smo za pokret!"

One su koji svoj život svakodnevno stavljaju na kocku kako bi pomogli nama, potpunim neznancima.

- Mi sve vježbamo, znamo kako postupati u svakom objektu ili prostoru gdje idemo. Nismo mi Amerikanci, nećemo skočiti kroz prozor, prebaciti se na 16. kat i ugasiti požar - daleko su od jave scene iz filmova, gotovo pa u glas govore žene vatrogasci. Toliko diskriminirajuće, da u rječniku čak ne postoji ni ženska imenica za osobu koja gasi požare.

Na dojavu pozivnog centra 193, iz središta Dobrovoljnog društva u Starčićevoj ulici, do dolaska na intervenciju moraju u petnaestak minuta, po propisima, ali vješta i okretna družina na terenu je u svega nekoliko minuta. Crvena grdosija, sirena, hrpa opreme, a za volanom samo naizgled krhka žena.

- Čim zazvoni telefon, mi se krećemo odijevati, a za svega 45 sekundi spremni smo u kamionu za pokret - objašnjava pa pred mikrofonom podvlači sve probleme na koje nailaze svakodnevno da bi se probili iz jedne od autima najposjećenijih ulica u Splitu.

- Mnogi vozila ostave na cesti pa ljudi ležerno šetaju, a nama "gori pod nogama". Stanarima smetamo kad vježbamo,... To su naše svakodnevne muke. Voljeli bi da imamo neku bolju poziciju, puno je auta, ljudi i pješaka na koje moramo misliti kad izlazimo na intervenciju. 



"Ako ne dobiješ dojavu o požaru kontejnera, rugaju ti se..."

Kada je pitate koji joj je požar najviše ostao u sjećanju, kao iz topa se vraća pola desetljeća unatrag i "vadi" apokalipsu koja se 2017. godine događala na rubnim dijelovima grada. Bilo je i bizarnih poziva, dojava koje graniče sa zdravim razumom, stvaranja panike uslijed čudno minornih okolnosti.

- Zvali su nas jednom da na parkingu gori smeće. Doletjeli smo, a ono gori plasična čašica. Zapravo nije ni gorjela nego je malo dimilo iz nje. Strašno. Sjećam se svakako i dojave gori stan i da je dijete u njemu. To je, srećom, bila laž. To je nekima zezancija, vidite. Ti ljudi ne razmišljaju da je to nama stres, da moramo što prije izaći na teren i riskirati svoj život za druge - govori.

Druge kojima je, eto, pošast zapaliti kontejner u Splitu. 

- Ako ne dobiješ dojavu o požaru kontejnera dva, tri puta tjedno, rugaju ti se - sarkastično, uz zgražanje, priča Nina.

- Stvarno ne mogu dokučiti zašto je to nekome sreća? Pogotovo zapaliti plastični kontejner nakon kojeg ostane opći kaos - podvlači Ela.

Isto kao što opći kaos nastane u situacijama kada su ljudi u strahu. Tada i oni, obučeni da pruže brzu i učinkovitu pomoć, postaju nemoćni. U tim slučajevima je najveća pomoć držati se po strani. Znaju to dobro ove žene vatrogasci kojih je iz godine u godinu sve više. Iako stručnjaci to prepisuju konzervativnoj revoluciji društva, u stvarnosti je to plod timskog rada i modernih trendova.

- Biti vatrogasac žena je prije bilo nezamislivo. Žene danas imaju volje, ali su neke i dalje skeptične. Prati nas ono - "a šta će ona"... Žena neće biti jača od muškarca, to je jasno, ali sve je to timski rad. Žena puno napravi u tom timskom radu. 

Tanja, Ela i Nina su to, "bez po' muke" dokazale. Dokazale da nema poslova koji su rezervirani samo za muškarce ili žene.


hr Mon Mar 07 2022 22:38:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska

Pročitajte još . . .