Na pola smo
korizmenog puta koji je započeo na Čistu srijedu (Pepelnicu), a završit će na
Veliku subotu. Poučena riječju Božjom i stoljetnom tradicijom Crkva nam za naš
korizmeni hod sugerira neka sredstva koja bi nas mogla duhovno okrijepiti te
korizmeni hod učiniti plodonosnim. Ta su duhovna sredstva molitva, post i
milostinja, a na njih nas upućuje Gospodin Isus Krist u svome Govoru na gori,
dio kojega se čita baš na Pepelnicu.
Molitva bi trebala pomoći ispitivanju i
pročišćenju odnosa s Bogom. U srcu svakog čovjeka nalazi se duboka žeđ za
istinom, pravdom, dobrotom i ljepotom ili, drugim riječima rečeno, glad za onim
što čovjeka nadilazi, glad za transcendentnim. Tu egzistencijalnu glad može
utažiti jedino Bog. Sve drugo manje od Boga što se nudi čovjeku i što želi
osvojiti njegovo srce ne može utažiti tu duboku, životnu glad.
Suvremeni je
čovjek zaboravio moliti; zaboravio je šutjeti, a upravo je šutnja preduvjet
rađanja smisla, istinske riječi koja u sebi nosi značenje, riječi koja nije
brbljanje. Zato molitva po sebi upućuje na post. Post je, u najužem smislu
riječi, odricanje od hrane i pića. Kao takav danas je veoma popularan u obliku
različitih dijeta koje se nude suvremenom čovjeku kako bi “popravio figuru”.
Kršćanski post nema estetsku ili medicinsku svrhu, nego nadasve teološku;
uskratiti sebi hranu i piće ili nešto drugo čime se više ili manje redoviti
ispunja vlastito srce, znači prepoznati i priznati da istinski život dolazi
izvan nas, da dolazi odozgor, do Boga. Kako nam je danas potreban dobar post;
post od suvišnih riječi, post od tisuću slika koje se frenetično smjenjuju pred
našim očima i koje nam ispunjaju srce, čineći ga tako površnim i plitkim.
Tisuće slika s interneta, mobitela, televizije, novina zasipaju nas svojim
prizemnim porukama poručujući nam da sve što nude moramo imati odmah, jer inače
nećemo biti sretni. Kao da istinska sreća ovisi o količini stvari kojima se
ispunimo i okružimo.
Suvremeni francuski mislilac Pascal Bruckner reče kako je
danas čin najveće hrabrosti moći ugasiti televiziju. Upravo nam post, odricanje
od suvišnoga, može pomoći da zavirimo u sebe, da shvatimo kako se prava sreća
nalazi u ljepoti odnosa, najprije onoga s Gospodinom Bogom, a potom i s braćom
i sestrama. Tako nas post po logici stvari vodi do trećeg korizmenog sredstva,
do milostinje. Milostinja nije čin kojim ono što nam je suvišno dajemo drugima
(a često baš tako postupamo), nego čin prepoznavanja drugoga kao brata i sestre
na istom putu. Milostinja je ponajprije pogled na drugoga, prepoznavanje
drugoga u njegovu neotuđivu dostojanstvu čovjeka stvorena na Božju sliku i
priliku. Tako milostinja postaje prilika da oni koje je čine i sami rastu u
bogolikosti. Zato se milostinja ne udjeljuje s visine vlastite veličine čovjeka
koji nije potreban, nego postaje čin zahvalnosti drugome koji, dok mu činim
dobro, i meni pomaže da rastem u bogolikosti. A upravo je to cilj korizmenog
hoda i priprave na svečani susret s uskrslim Kristom. Nadati nam se je da ćemo
do toga stići. Važno je biti na putu pa čak i kad se posrće i pada ide se naprijed.
A svaki uspon i korak naprijed nije bez znanja i pomoći Onoga koji je sve
križeve svijeta uzeo na sebe da nama ne bi bili preteški.