Građani, imam za vas lošu i dobru vijest. Loša je da smo najgori u Europi. A dobra – da gori ne možemo biti, i da možemo samo prema gore. Ja vam neću, kao neki drugi, obećati da ćemo biti najbogatija zemlja Europe. Ali ako bismo se uhvatili i nesretnog broja 13, da se uvalimo negdje oko Iraca, ova bi zemlja procvjetala.
Tako je Predrag Fred Matić govorio u kampanji za europske izbore i pobijedio. A kada ga pitate je li njegova generacija šezdesetih, koja je iznijela rat i poraće, uspjela ili nije – jer joj počinje vrijeme sabiranja – odgovara: “Žao mi je što ne vidim perspektivu za svoje dijete. Ako je naša generacija ‘žrtva’ rata i poraća, da smo bar djeci uspjeli utabati put. Ali, kad imaš ‘Klub Osječana’ u Irskoj, kad u Vukovaru živi trećinu manje ljudi nego što je prijavljeno, ako Osijek ima jednak broj stanovnika kao prije trideset godina – to je poraz, izgubio si. Tu nismo uspjeli.”
Ovako je za Novi list Fred Matić govorio kada je ponovno izabran za zastupnika u Europskom parlamentu u velikom intervjuu. Počeo je od početaka.
– Rođen sam 1962. U Osijeku sam 1986. završio Pedagoški fakultet. Na faks sam putovao iz Vukovara, pola sata vožnje. Iz radničke sam obitelji: otac je radio u Borovu, majka medicinska sestra. Detalj o roditeljima: kada su im u progonstvu u Požegi nudili srpski stan ili kuću, odbili su. Nisu htjeli u tuđe. Uselili su tek u prenamijenjeni prostor Zavoda za zapošljavanje. S dva kofera šezdesetih su došli u Vukovar, da bi iz njega 1991. godine, opet s dva kofera – hajde, ovaj put i s polovnim ‘fićom’ – morali otići, govorio je Fred.
No vratili su se među prvima, 1999. godine. Majčin otac poginuo je u partizanima, nekoliko mjeseci nakon rata, u rujnu ili listopadu 1945. godine, ganjali su zaostale četnike. Majka je imala tri godine, oca se ni ne sjeća.
– A onda su stigle i predratne godine. “Radio sam na zamjenama u školi, i volio sam to. Ali moj prijatelj dobio je kiosk ‘Tibo’, ‘3. maj’, i stavio ga sto metara od moje zgrade. ‘Što ćemo s tim?’, kaže. ‘Pa’, kažem ja, ‘ajd da otvorimo butik’. Ionako sam stalno iz Italije donosio robu. Taj je kiosk stajao do tri, četiri dana prije pada Vukovara. A onda, priča mi prijatelj Deba, gledao s balkona, u jednom trenutku, samo ode butik u zrak: od milijun granata, jedan je pala direktno na kiosk, sav se razletio, ost’o k’o zub kutnjak, rekao je Matić.
A onda je uzeo pušku:
– Često mi desničari prigovaraju: ‘Kasno si se, Fred, uključio’. Pušku sam uzeo 3. rujna 1991. godine, pa vi prosudite. Ali reći ću vam: humanist sam, to je moje životno opredjeljenje. Na početku sam mislio ovako: ako vi i ja sad iznesemo balvane na cestu, posao je policije da to riješi, a ne da to rješavaju neka druga dva civila. Kad se vojska jasno stavila na stranu srpskih pobunjenika, tad sam shvatio da je trenutak da se priključim, premda sam se u Ured za obranu prijavio dva i pol mjeseca prije nego sam uzeo pušku. Tada nisam mogao vjerovati da postoje ljudi koji su znali da će biti rat – jer ja nisam – i koji su prodavali kalašnjikove: ‘Šta, ja da kupim svoju smrt, a da ti na tome zarađuješ?’ Meni je to bilo i ostalo nepojmljivo.
Govorio je i o tome kako se nosi sa svima nakon rata i da mnogi odbijaju iz njega izaći.
– Žao mi je ljudi koji odbijaju izaći iz rata. Velik dio njih u ratu je našao sebe. Tko bi se od njih vratio u anonimnost razdoblja prije 1991. godine? Rekao sam im to otvoreno. A mržnja, prije svega, razara onoga koji mrzi. Rekao bih da je to stvar čak i kućnog odgoja. Nikad nikoga nisam mrzio, čak ni one četnike iz rata.
Iza sebe je ostavio vrijedne ratne memoare “Ništa lažno”, u vlasitoj naknadi od nekoliko desetaka tisuća objavio ih je 2020.
– Planiram novo izdanje. Prevedena je na španjolski. Bilo je ideja za ekranizaciju. Postoji i gotov scenarij Matije Vukšića, ali zasad nije prošao na natječajima. Sada tražim prevoditelja na engleski: želim po primjerak staviti na stol svakom zastupniku u novom sazivu Europskog parlamenta (EP). Tako se kanim predstaviti: u EP će vjerojatno biti ratnih veterana, ali ja sam sigurno jedini zastupnik EP-a koji je na kraju dvadesetog stoljeća bio zatočenik koncentracijskog logora. Moglo bi to biti dojmljivo predstavljanje: kao ministar branitelja, upoznao sam bivšeg predsjednika EP-a Martina Schulza, i to baš na jednom skupu u Auschwitzu. Zainteresirao se za sve što sam prošao, dugo smo razgovarali. I da vam kažem: kad uspoređujem Auschwitz i logore koje smo mi prošli, sve je bilo isto, samo što nije bilo plinskih komora. Sve!
Govorio je i o svojoj obitelji, supruzi Svetlani.
– Svetlana je 1990. ujesen upisala studij u Beogradu. Tada smo još samo hodali. Osobno sam je iz Vukovara – bilo je to već poslije pokolja u Borovu selu – kroz hrvatske barikade u Bogdanovcima otpratio u Vinkovce na vlak za Beograd. U sljedećih pet godina, do 1998. godine, čuli smo se samo jednom: 1994. sam je iz Trsta nazvao ‘na kovanice’, ono, ‘Kako si?’, ‘Dobro’, ‘Kako si ti?’, ‘Dobro’, i to je to”, govorio je Fred. A onda se 1998. godine dogodilo nešto rav no čudu – nakon reintegracije, upalila mu se lampica da zazove Beograd. “Da vidimo što radi Patkica. Nadimak joj je ‘Patkica’, jer se preziva Patković. Nisam se usudio nazvati ja, nagovorio sam brata. Buraz nazove, ali javi se kolegica s posla, i kaže: ‘Ali Svetlana je danas kod mame u Vukovaru.’ E sad ja preuzimam telefon, nazovem Vukovar, dobijem je i kažem: ‘Bi li se htjela vidjeti sa mnom?’’Kaže ona: ‘Pa naravno, ali ti si jako, jako daleko.’ Na to sam reko: ‘Za sat vremena, na starom mjestu di smo se nalazili.’ Kad smo se sreli, kao da se nikad nismo ni razišli: kao da je od 1991. do 1998. prošao jedan dan. Otad su se telefonski računi više od pola godine mjerili u tisućama kuna, a onda, u proljeće 1999. godine, došla je ovamo, i zajedno smo do danas: sin nam je 17 i pol godina. Sretan sam. Znam joj reći: ‘Bog čovjeku ispuni jednu veliku želju.’ Kad danas želim dobiti na lotu, Bog mi kaže: ‘Ne budi proklet, već si dobio.
Jaka priča. Jača od rata.