U današnjem svijetu, skoro pa je postalo nemoguće okupiti sve članove obitelji na jednom mjestu, pa čak i kada su u obitelji vjenčanja i sprovodi. Postali smo ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo.
Ljudi žure i uglavnom idu pravcem suprotnim od onog kojim se mi krećemo, osim u Imotskom. Nije ni zazvonilo podne na Franjinom zvoniku gradske crkve, a na malom platou gdje se nalazi spomenik mercedesu na budućem Trgu imotskih iseljenika, orila se pjesma, vijorile zastave (uz onu grada Imotskog, Hrvatske i zastava Njemačke – op.a.) i prskala blagoslovljena voda iz ruku lokalnog crkvenog dušebrižnika fra Zorana Kutleše. Nešto više od deset tisuća ljudi nije se dalo na suncu koje je izazivalo neugodu, sve kako bi ih prvih redova vidjeli ono o čemu se dugo sanjalo i pričalo – spomenik limenom ljubimcu kao vječni znamen na sve one koji su osjetili kako je otići iz svog grada i zemlje i jesti kruh u tuđini.
Bijela plahta skrivala je kameni spomenik koji su do detalja klesali mladi umjetnici akademija iz Splita, Zagreba, Rijeke, Danske, Slovenije… “Oda radosti” koju su izveli europski prvaci HPO Gradska glazba Imotski kao da je notama pričala kako je Imotski dobio kamenu grdosiju vrijednu divljenja po cijeloj Europi.
Slavlje je u gradu podno gore trajalo satima i prije nego su Ivan Topić Nota, idejni začetnik spomenika uz dvogodišnjeg unuka Juru Kordića otkrili spomenik koji je mrtva slika Mercedesa 115. minike. Lijepu našu izvela je umjetnica Rahela Ujević i Ružica Bušić, nastupili su i članovi KUD Dikovača iz Zmijavaca, onda Mandolinski orkestar Imotski, Roko Mustapić sa recitacijom o gastarbajterima Luke Paljetka pa do pojavljivanja Čedomira Lizatovića, imotskog baštinara kulture i tradicije s dva magarca.
Nije bilo puno onih koji su rado prihvaćali susret s mikrofonima i kamerama brojnih novinarskih ekipa, ali jedan od tih “hrabrih” bio je Jakiša Vranješ koji u garaži ima ukupno čak 12 oldtimera Mercedesa. Rodom je iz Vrgorca, gdje je živio do svoje petnaeste da bi ga život odnio podno Marjana, u Split. Zapravo, malo dalje, prema gradu sa sedam mjesta.
– Iz Kaštela sam doša sa pet Mercedesa, dva sina i dva unuka, ali i mojim radnicima jer imamo radionicu. Preko dvadeset nas je tu – veli Vranješ.
Poglede je privlačio Mercedes 220S star više od sedam desetljeća, s motorom koji ima šest cilindara.
– Restaurirao sam ga prije par godina, vozim ga, ide i do 120 kilometara na sat, a još i više na autocesti – dodaje.
Imotski nije ni svjestan što je dobio s ovim Mercedesom u kamenu, i nas podučava naš sugovornik.
– Više se čulo za Imotski zbog Mercedesa nego ičeg drugog. Ovo nam je Bog dao – od mora, zaleđa do Slavonije. Treba samo sve to iskoristiti u prave svrhe. Kad povučemo svi pomalo, napravi se puno toga, a tako će i Mercedes u kamenu biti vječni spomen na Imotski – podvukao je Jakiša.
