U ovo vrijeme, kad je mobitel uzeo prevlast igre svakojake, te kad je poništena čak i sama šaka (pa je dosta i jedan jedini prst, palac, za tipkati po mobitelu), trebalo bi ukazat na nekoć znano pamćenje ruke, na spoznaju da je ruka, jednoć, ipak imala više vještine, spretnosti, kadrosti da štogod sama učini. Danas je šaka štaka: tupi patrljak kojim nije moguće učiniti, ili izvesti, kakav elegantni kret, akciju, postupak…
Pored inih vještina što ih je ruka znala izvršiti je i igranje balota. A te balote, ili buće, igrale su se, i igraju se, uzduž i poprijeko Dalmacije, gotovo jednakim intenzitetom i danas, kao i nekada prije. I još, podjednako su zogaduri aktivni u zagorskoj Dalmaciji, Vlajlandu, kao i onoj uzmorskoj, Škojlandu. Treba reći i to da su se balote činile od drva murve iliti duda, odnosno česmine iliti hrasta crnike (danas su one metalne), a to drvo se obično načičkavalo ubodenim čavlima, kako bi balota bila teža i čvršća, i zvala se: “brokvena buća”.
Zjog, ili zog, bio je glavno okupljalište mještana u popodnevnim satima, nakon što se po objedu malo “ubije oko”, ako je ljetno doba (u Splitu će reći: pižolot, to jest popodnevna fjaka). Svjedočenje partidama balotara najbolji je način gašenja i gušenja dokolice i “ubijanja vremena”, ako je dan suh i ako zog nije natopila nenadana i neočekivana kiša.
Za pobjedu u partidi obično je potrebno osvojiti 12 punata. Igrača na svakoj strani, drugova, može biti dva, tri, četiri ili pet, a mogu igrati i trojica, svatko za sebe, pa se tada igra takozvani “krug”, to jest: svatko sa svakim, odnosno dvojica protiv jednog u svakoj partidi. Igranje balota igra je u kojoj se plaća, pa uvijek postoje igrači iz suprotnih tabora koji se “gledaju”, što znači da se nakon završenih partida međusobno isplaćuju. Visina dadžbine za svaku od igara simboličke je naravi, a ekipe se mogu dogovoriti i drugačije, na primjer da poraženi plaćaju račun pečenoga mesa (obično se zavrti janjac, a gdjegdje se na gradelama obrne kakva riba ili sl.), kao i pića koje se u dotičnoj prilici organiziraju i blaguju.
Biranje sudrugova može se izvršiti na više načina. Dva su najosnovnija. Prvi je taj da se igrači jednostavno raspodijele na principu stari – mladi, a drugi je da se balote bace “za lekon”. Lek je bulin, najmanja balota na kojoj se i zasniva sama igra, tako da se baš k njoj, valjanjem iliti aprešavanjem, najbliže dokotrlja svoju balotu. U ovom drugom modusu svi igrači istodobno bace balote, pa su sudrugovi ona polovica igrača čije su balote najbliže bulinu, i igraju protiv one polovice čije su kugle najudaljenije od leka.
Svaka skupina ima glavnog igrača, pivotmana, koji igra prvi, te koji “aprešaje” i “zove” sve ostale, to jest zapovijeda tko će i kako igrati: hoće li suigrač pokušati preoteti poen iliti punat valjanjem, odnosno hoće li tražiti da netko gađa protivničku balotu koja ugrožava rezultantu vlastitog stanja na terenu. Buća koja “drži” punat može se gađati na dva načina: jedan je da se to čini na način da balota protivničkog strijelca (ili “tukca”) padne na polovicu zoga i po zemlji, “lizeć”, tresne u balotu s nišana, dok je drugi izravno gađanje iz zraka, “dešalda”, kad gađačeva balota direktno bubne u ciljanu metu, bez da prije zračnog udarca u balotu dodirne tlo.
Zanimljivo je pravilo da, recimo, kad ekipu čini najmanje četiri ili pet igrača, zogadura, a oni u jednom valjanju, u jednoj “ruci”, osvoje ukupan broj punata (dakle, četiri ili pet), tada se zbroj bodova udvostručuje, pa četiri punta postaju osam, a pet punata računa se kao deset. Po tom principu i u pola partide može se “izać vanka”, može se naglo ostvariti pobjeda.
Dajmo znati i to da kad oba prva igrača svake ekipe odigraju prvi potez izrazito loše (kad balota prijeđe na područje daleko od leka, ili kad obilato zaostane), jedan od njih može zaiskati: “Oćemo nase?”, pa ako protivnik pristane, sve se vraća na početak. I još, kad odigraju prvu balotu svaki od obiju ekipa, a nitko nije siguran čija je balota bolja, bliža bulinu, koja “drži punat”, dobrovoljac među njima igra i kaže: “Bon zog!” Nakon što odigra, te kad došavši na mjesto vidi koja je balota prethodno bila dobra, ima pravo vratiti potez ukoliko je balota njegove ekipe bila bolja i imala punat.
Igranje balota, jedna je vrsta zrcala Dalmacije. Igranje na karte, druga je vrsta zrcala Dalmacije. Za razliku od balota, koje se gotovo beziznimno igraju na otvorenom, kartanje, opet gotovo beziznimno, igra se u zatvorenim prostorima mjesnih gostionica i kafića, oštarija i birtija.
Najpoznatije igre “na karte” Dalmacije jesu briškula i trešeta ilitiga trišeta.
Gotovo da je nemoguće svratiti u neko dalmatinsko mjesto, bilo blizu obale, bilo s one bande neke od planina što dijele plavu Dalmaciju od one zelene, a da se ne sretne neka od kartaških igara.
Bedasto bi bilo na ovom mjestu, u ovoj prilici, tumačiti pravila neke od igara. Važno bi bilo ukazati na njih, pobrojiti ih, da i oni što iza nas dolaze, mogu sebi prizvati – ili se makar skicozno podsjetiti – kako je to izgledalo kad su se naši stari za stolom zabavljali, prikraćujući duge zimske večeri.
Briškula je svakako najpopularnija igra, koja nije navlastita samo dalmatinskom iskustvu zabavljanja (karte se, gle čuda, tiskaju baš u Trstu: karte “triestine plastificate”), a u nizu prilika za mnogobrojnih mojih talijanskih putešestvija, ponajvećma motiviranih zarad operoloških izleta na apeninsko tlo, imao sam čast ostvariti iskustvo gledanja Talijana kako igraju, živciraju se i beštimaju pri kartanju – briškule. Sjećam se i sad, kanda je bila jutros, slike kad sam u Palermu na Siciliji šećući se razgledavao gradska predgrađa, a na jednom mjestu nekolicina domicilnih Sicilijanaca igrala je – gle čuda! – baš briškulu. Ništa ih nisam pod milim Bogom razumio, jerbo su komunicirali na svojem lokalnom jezičnom idiomu, ali sam po gestikulacijama, temperamentu i vehementnosti u tumačenju jasno razaznao da je mnogošto od toga navlas identično ovome što mi njegujemo u Dalmaciji. Dalmacija i Sicilija, po tome, dvije su sestre blizanke!
Baš kao i kod nas, i kad se igraju balote i kad se igraju karte, živost onih koji promatraju približno je jednaka agilnosti onih što u procesu same igre i sudjeluju.
Trešeta je igra koja je, možda, kod mnogih determinirana kao vidno ispupčena kartaška disciplina u Dalmaciji. Za razliku od briškule, gdje je komunikacija (kad se igra u četvero) među suigračima dopuštena, u slučaju trešete svaki je oblik verbalnog ili semiotičkog dijaloga najstrože zabranjen: dapače, čak se u Dalmaciji smatra, i govori, kako su trešetu izmislili – mutavci! Time se navlaš želi potencirati poželjna zabrana i naglasiti nametnuta insuficijencija ikojeg oblika komunikacije za trajanja igre.
Dalmatinci znaju: pri provodu briškule za stolom, as i trica signalizirat će se usnama (as pomakom usana unaprijed, trica migom ustranu), kralj obrvama, a konj ramenom. Dakako, sve će se to pokušati dojaviti suigraču, drugu, u trenutku i na način da protivnik to ne zamijeti, ne primijeti ili ne “ubere”. U mutavosti trešete, pak, jedino što će bit dozvoljeno jest potez povlačenja karte po stolu, “strišavanje”, što znači da je ta karta zadnja u boji (baštun, špada, kupa ili dinar), a dat je kartašu i institut “tučenja”, pa onaj koji je “od ruke”, to jest, kojega je sljedećega red baciti kartu, udarcem ruke o stol prilikom bacanja karte može suigraču dati signal koju boju, i kako, da dalje odigra. Postupkom “tučenja” kolegi se daje zapovijed da baci najjaču kartu u dotičnoj boji, te da, ako on osvoji tu “ruku” (budući da je njega red igrati, on je “na tratu”), da vrati kartu iste boje…
Kad četvorica igraju trešetu, tada se ostvaruje prilika – “okužavanja”. Svatko od igrača tko ima po tri asa, trice ili duje, to može javno deklarirati i pritom ostvaruje tri punta. Onaj tko ima asa tricu i duju u istoj boji (recimo: baštuna), također ostvaruje tri poena i ta se pojava zove: “napolitana”. Izraz, na primjer, “vertičinkve špadih”, znači da se ima tricu i duju u istoj boji. Ako je as sam, bez ijedne ine istorodne karte, onda je to “suh” as, a as s jednom istobojnom kartom as je “šekondo”, dočim as s dvije karte u istoj boji jest as – “interco”. Četiri duje, trice ili asa, u istoj ruci, donose četiri punta.
U novije vrijeme razvila se i igra “trišeta ko manje”, u kojoj je cilj osvojiti što manje poena. Ovo je neka vrsta naopako igre, jer svaka jaka karta koja te dopadne u ruci, zapravo, stvara ti problem. Okužavanje je također na snazi, s tim, da se punti oduzimaju, a ne pribrajaju.
Česta kartaška igra u Dalmaciji je i preferans. Igraju je trojica igrača. Dva su osnovna pojma, takoreći pravila, što obilježavaju ovu igru. Jedno je “mizer”, drugo je “favoriška”. Kad se razdijele karte, onaj koji je na redu za igrati ima pravo birati igru na koju se odlučuje, pa ako ima slabe karte igrat će “mizer”, što znači da ne smije osvojiti ništa; dočim, ako ima relativno jake karte, igrat će “favorišku”, pri čemu se podrazumijeva da sam pobijedi svih. U neutralnoj situaciji kazat će “dalje!”, pa će povlasticu biranja imati onaj igrač što je na redu (red se određuje smjerom kazaljke na satu). Gubitak igre nastupa ukoliko se igra “mizer” pa se, nehoteć, osvoji višak poena, odnosno ako se prijavi igranje “favoriške”, a da se pritom osvoji manje od planiranih punata.
Jedna od interesantnijih kartaških igara je i – kvintilija. U njoj učestvuje ukupno pet igrača i zanimljivost je u tome što se tijekom dobrog dijela igre ne zna koja dvojica igraju protiv koje trojice. Naime, onaj koji je prvi na redu za odigrati potez (prvi zdesna mješaču i djelitelju karata), ima priliku “zvat”, što znači da, ako ima relativno dobre i jake karte, traži onu važnu kartu što mu nedostaje da bi bio još jači (recimo: tricu špadih), te tada onaj koji tu kartu ima postaje njegov suigrač, a da to, u tom času nitko ne sazna, osim onoga koji tu kartu ima. Tek tijekom daljnje igre ustanovljuje se koja dvojica su u družini i koji igraju protiv ine trojke…
Igra “trijunf” mješavina je briškule i trešete: jakost karata, njihova “boja”, jednaka je kao i kod trešete, a punti se na kraju broje kao u briškuli. Ne trebaju biti trojica nadmetatelja, mogu se i dvojica suočit.
Za konac ostavih igru “kalabrage”, koju me je naučila moja nona Zorka. Igra bez puno mozganja, ali zgodna za dječju računicu. Podijeli se svakom natjecatelju po četiri karte, četiri se polegnu na stol, na “tolu”, licem prema gore, a onda se podiže ona karta koja je vrijednošću istovjetna onoj tvojoj u ruci, odnosno zbroj vrijednosti karata sa stola nekoj od tvojih u ruci (ako imaš “sedminu” u ruci, tada sa stola možeš podignuti “tricu” i “četvorinu”). Pobjednik je onaj koji nakon završetka igre ima veći broj karata u osvojenom “macu”.
Igrati na karte – ili, kako bi to Dalmatinci rekli: “bacit na karte”! – predstavljalo je jednu od važnijih grana zabave ovdašnjeg življa. Balote iliti buće, sasvim sigurno, mogu se svrstati u tu kategoriju. Balote na zogu i briškula ili trešeta za stolom, svakako, predstavljaju jedan od osnovnih vidova rekreacije Dalmatinaca; štoviše, one sintetiziraju na jedan vrlo rafiniran način, istinski i iskonski, vrlo vibrantni vid demonstracije golog identiteta navike dalmatinskog čeljadeta u cjelini.