Tomislav Ivić rodio se 30. lipnja 1933. godine u Splitu, a zbog skromnom materijalnog statusa radio je u splitskom škveru i paralelno igrao nogomet za RNK Split i vrlo kratko za Hajduk.
Za RNK Split upisao je 125 nastupa, a za Hajduka 11. Nakon toga okrenuo se trenerskoj profesiji i kao najbolji u generaciji završio akademiju za nogometnog trenera u Beogradu.
Nakon povratka iz Beograda vratio se u RNK Split gdje je odradio jednu sezonu kao trener, a nakon toga odlazi u omladinsku školu Hajduka gdje je postizao iznimne rezultate i stvarao nove naraštaje igrača.
U nekoliko sezona s Hajdukom, Ivić je osvojio četiri kupa i tri naslova državnog prvaka. Bio je i prvak Nizozemske s Ajaxom te Belgije s Anderlechtom.
Kruna Ivićeve karijere bio je trenerski angažman u portugalskom klubom Porto s kojim je osvojio četiri trofeja: naslov državnog prvaka, osvajača kupa, osvajača UEFA Superkupa i Interkontinentalnog kupa.
Uz to Ivić je kao izbornik vodio Ujedinjene Arapske Emirate u finalu prvenstva Azije. Bio je i trener Olympiquea iz Marseillesa i zahvaljujući njemu klub je 1992. godine postao prvak.
Ivić je bio direktor hrvatske nogometne reprezentacije, a jednom je dobio priliku voditi odlučujuću utakmicu kao izbornik, u Palermu, 1994. godine pobjedivši Italiju u gostima.
Ivić je svoj trenerski trag ostavio i u: zagrebačkom Dinamu, Šibeniku, Panathinaikosu, Paris St. Germainu, Atletico Madridu, Monacu, Fenerbahceu, Standardu iz Liegea, Al Ittihad iz Jeddaha u Saudijskoj Arabiji…
Nakon blistave karijere u svijetu nogometa, Ivić se razbolio i 2011. godine 24. lipnja preminuo u splitskoj bolnici, u naručju svoje supruge Regine.
U 78. godini života dva nogometna srca Tomislava Ivića prestala su igrati balun. Jedno srce bilo je Splitovo, a drugo Hajdukovo. O dva Ivanova srca pisali su veliki novinari Slobodne Dalmacije, Milorad Bibić Mosor i Zdravko Reić.
“On nije bio samo trofejni trener, već je znao odgojiti igrače, podignuti im vrijednost, posebno je bilo njegovo umijeće u komponiranju momčadi i provedbi taktičkih zamisli. Ivić je navijače Hajduka činio ponosnima, jer su Bijeli pod njegovom komandom postali najjača momčad bivše države sedamdesetih godina prošlog stoljeća”.
“Ivić je snagom talenta i volje od prvotimca Splita i brodogradilišnog radnika dosegao rang priznatog i poznatog profesora nogometa”, napisao je Reić kada je Ivić preminuo.