Prije neki dan šetao sam kalama našeg najstarijeg grada zajedno
sa svojim dobrim prijateljem. Bilo je vrime po večeri i o čemu smo mogli
pričati nego o spizi, a uz spizu, zna se ide i vino, a poza vinom
pisma, pa smo tako slijedeći stope Hektorovića i Ivanića uživali u malim stvarima koje život čine bogatijim.
Kako je moj prijatelj tenor, često se znamo samozadovoljiti
jednostavnom tercom neke stare pisme, lišene kompliciranih aranžmana, u
bilo kojoj prilici i na bilo kojem mistu, a kada nam to duša zaište. A
primijetili smo već odavno da je takovog ugođavanja duši sve manje i
manje, te da se pivanje pretvorilo u zadovoljavanje drugih, a ne samog
sebe, pa ono poprima obličje prodavanja, podavanja ili ponekad, da me
prostite prostitucije.
A onda nas iz naših razmišljanja kroz piriju uske kale trgne
dubok bas. Još jedan par povečernjih šetača; dvojica opernih pjevača od
kojih jedan splitski, a drugi, nama dobro poznat domaći starogrojski. I
oni su šetnjom obilazili grad vjerojatno u sličnim mislima, jer mi
Dalmatinci po večeri mislimo većinom isto.
A onda je moj prijatelj iza kantuna diga pismu: “Ako ti draga ja na more pojdem” …, a ja sam uhvatio tercu…
Dok smo mi ispod glasa pivali, čuli smo kako se koraci iz dna
kale ubrzavaju i već na drugoj štrofi legadinu akorda zalizali su
bariton i bas.
Kad je pisma završila, a zadnja nota još lebdila po kali, oko nas su se skupili ljudi, ka pirci kad se na dnu mora nešto makne.
Bas je reka: “A?”. A tenor: “E!” i odma diga drugu.
Oko nas je već bio auditorij kojeg se ne bi posramio i neki pomno
organiziran koncert, a aplauz skromnoj pismi ispod glasa odzvanjao je
starim zidovima.
Treću je uputio bariton, glave su nam bile sve bliže i bliže, a zadnji akord trajao je do isteka zaliha arije u našim plućima.
Onda je bas reka: “Kako smo rekli” i sa svojim prijateljem nastavio hod u nepoznato.
Bez riči smo se okrenuli i provukli kroz iznenađena lica publike
koja je još pljeskala, ali vjerojatno nije baš znala točno čemu.
U njihovim očima nazirala su se pitanja: Tko su ovi ljudi? Zašto
pjevaju? Što pjevaju? O čemu pjevaju? Tko ih je angažirao da pjevaju?…
Nastavljajući naš razgovor niz rivu, zaključili smo zajedno: “Ovo je ono što fali čoviku – spontano pivanje!
I ne samo da fali našem domaćem čoviku, nego fali i fureštome. Svima fali.
Spontano, za dušu. Nas četvorica nikada u životu nismo zajedno
zapivali, kao tu večer, nikada! I nije bilo važno je li netko od nas
pogriješio, je li falša, važno je da se piva s dušom iz duše.
To pivanje je spontano, ali ono nikako nije slučajno, kao što ništa u
našem životu nije slučajno i sve ima neke svoje duboke razloge i uzroke.
Čak ni naš susret u kali najstarijeg grada nije slučajan, već plod
sudbine koja je namjerila četvoricu zaljubljenika u pismu da se nađu,
nasite dušu i obraduju druge, bez umjetničkog vodstva, upjevavanja i
uštimavanja. Možda neki od onih iz publike sada u svojim dalekim
domovima slažu doživljaje sa svojih odmora, pregledavaju zapise i
pokušavaju i dalje pronaći odgovore na ona pitanja o ljudima i pjesmi,
ali teško će ih naći. Teško će razumjeti da postoji nešto što ima snagu
spajanja ljudi preko generacijskih, statusnih i drugih razdaljina, što
ih ispunjava, čini sretnim i zadovoljnim, pa i u najtežim vremenima. To
nešto je ljubav prema iskonu, tradiciji, običaju i kulturi, u ovom
slučaju izražena u jednostavnoj, pučkoj, skromnoj spontanoj pismi na
uho.
Ta ljubav obogaćuje čovjeka, čini mu život lakšim, predstavlja smisao i omogućava da mu svi dani budu sveci.
Spontano pjevanje, nastalo negdje na putu između skala konobe i
crkvenog kora, samo je jedan u nizu bisera iz naše tradicijske škrinje,
kojeg nam nitko ne može ukrasti. Možemo ga samo mi izgubiti.