Rođena je 13. listopada 1910. godine, rodila je troje djece, dobila četiri unuke, tri praunuka i praunuku. U školu nikada nije išla, a kod liječnika je bila prvi put sa sto godina, kad je u dvorištu svoje kuće u Kotlenicama pala i slomila kuk zbog čega je bila operirana. Nakon toga više ne.
Živjela je u pet država, prošla tri rata, no nije znala reći u kojoj joj je državi bilo najbolje. Novinarima je tada rekla da se o njoj brinu sin i nevjesta, te da sigurno ne bi doživjela toliko godina da oni nisu prema njoj pažljivi i dobri.
Život joj je bio i težak i lagan, kaže, a problem joj je bio otežano hodanje zbog čega je koristila hodalicu. Dan je provodila tako što je nakon ustajanja uglavnom sjedila u dvoru pred kućom, molila krunice i uživa u zelenilu i miru, jela je sve, a posebno je volljela jesti meso, dok joj dan ne bi završio bez barem ispijene čaše crnog vina.
“Drago mi je da sam doživila ove godine. Baš mi je drago. Kad mi je dragi Bog dao da toliko živim. Ja dragoga Boga stalno molim i zahvaljujem mu na životu”, kazala je tada Anđa Perić.
Od bake se se oprostio I župan Blaženko Boban napisavši:
– Kada ti ode netko drag, netko mlad, netko blizak, tuguješ i kažeš da je otišao prerano, i iznenada. A ja se i nakon smrti babe Anđe, vjerojatno do jučer najstarije Hrvatice, a sigurno najastarije stanovnice naše županije, koju sam upoznao na kraju njezina hodočašća ovom dolinom suza, osjećam upravo tako – kao da se opraštam od nekoga dragog tko je prerano otišao između nas.
Hvala ti draga bako Anđe što si nas do kraja života učila o vrijednosti i ljepoti života na zemlji, što si nam pokazala kako se i u bolesti i u starosti može biti radosna i strpljiva, Bogu vjerna, obitelji i narodu odana do kraja.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine, počivala u miru, a obitelji iskrena sućut,