Radovali su se njihovu dolasku na svijet. U obitelj su trebali stići blizanci. Bila je to njezina prva trudnoća i doživotni šok. Već ih je kaže vidjela u dvorištu, u igri. Čula graju i veselje. No visokorizična trudnoća završila je u 39. tjednu, hitnim porođajem nakon kojeg je kući došla samo s jednim dječačićem. Ono što je u kolovozu 1998. trebao postati najljepši dan u životu mlade majke, pretvorilo se u najgoru noćnu moru. Na porodu je jedan sinčić umro, a drugi rođenjem postao dijete sa stopostotnim invaliditetom.

Loše stvari se događaju u našim životima i u životima ljudi koje volimo. Traume, gubitak posla, smrt, financijski slom, bolest, patnja,... i jednostavno stvari više nisu u redu. Tako je to - život donese ono što ne biramo, što nikada ne bismo htjeli.

Slijeganje ramenima kome god su se obratili. Razumijevanje, popraćeno šturim birokratskim odgovorima. Do kada tako? Do nove tragedije?

Pa zašto baš ja...?!

- Nakon carskog reza, ustanem se uz svu muku, izađem na balkon, pogledam prema nebu i zapitam se pa zašto baš ja. Gorčina unutar tebe. Kako polako dolazite k sebi, mijenja se percepcija na svijet. Kroz cijeli život, i to život od Duje na ovamo, prati te Božja providnost. Na jednu stranu se vrata zatvaraju, ali se automatski svjetlo pojavi na drugom dijelu i otvori druga vrata - govori Dijana Aničić, majka Duje koji 24 godine uveseljava, drma ovim svijetom i dokazuje da je sve moguće, premda su joj liječnici po porodu kazali kako neće dočekati ni sedmi dan.

- U cijeloj toj situaciji bilo je dobrih i loših ljudi, ali jako je malo ljudskosti i puno egotripa. Ni danas mi samo nije jasno ni objašnjivo zbog čega je teško reći da si pogriješio. Svi mi griješimo, prva ja, ali kad ne znam onda pitam, kad pogriješim i ispričam se - priča Dijana osvrćući se na odluku suda kako se dogodila liječnička pogreška pri porodu.

No, Tonija nitko ne može vratiti, a Duje je pri tom porodu zbog nedostatka kisika pretrpio teško oštećenje mozga.

Ipak...

Nema cijene koju roditelj ne bi platio za svoje dijete

Nastala je tako udruga "Anđeli", simbol proboja svih birokratskih pravila i omogućavanja lakšeg života djeci s teškim tjelesnim invaliditetom i njihovim roditeljima. Jer nema te cijene koju roditelj nije spreman platiti za svoje dijete. No, kada je ono teško bolesno, cijena je tada astronomska.


- Kako kada sam rodila Duju nije bilo ničega za rehabilitaciju, a kako ja ne mogu trpjeti nešto što nije odmah i sad, krenula je priča s "Anđelima". Upoznavala sam roditelje s teškim dijagnozama, pričali smo, kopali i osnovali udrugu. Prvo smo bili klub roditelja pri udruzi UOSIS, a onda smo se odvojili - vraća se.

Duji stigao poziv za upis u vojnu evidenciju i nastao - kaos!

Nagledala se Dijana svakakvih epizoda, gorko zaplakala kad je nitko ne vidi. Stigao je Duji čak poziv za upis u vojnu evidenciju...

- Od Hrvatske države sam naučila svašta očekivati tako da mi to nije bilo iznenađenje. Stvorio mi se poziv na vrata, a kad sam to objavila na društvenim mrežama, dogodio se kaos u javnom prostoru. I bila je to prava uvreda za mene, Duju i za cijelu populaciju sličnu njemu. Degradacija,... ma jedna katastrofa - kaže. Još veća je rodni list za nerođeno dijete. I to se dogodilo Dijani koja je bila i razlog za status roditelja - njegovatelja na državnoj razini.


 - Psihoterapija mi je ući u radionicu "Anđela" i proizvoditi jaja, balone, kutije... Ili šivati - veli pa dodaje:

- Za osamnaesti sam rođendan od bake dobila prvu šivaću mašinu i zarađivala sam tako šivajući. Sebi sam prvo, na ruke, sašila kratku haljinu. Baka mi je pokazala punat, ubacivanje laštrika, i nosila sam je... Polako sam na Bagatovoj mašini učila i učila. I sada imam istu mašinu, samo sada treba dosta stvari podvući Duji jer ne nosi sve u ranije određenim veličinama krpica.

U vremenima kada svi žele privući našu pozornost i kada je teško u moru laži, krivotvorina i imitacija pronaći nešto originalno i autentično, Dijana Aničić žena je koja je u skrbi za bolesnog sina i borbi za prava djece s invaliditetom našla životni smisao. Osobnu bol pretvorila je u borbu za svu djecu s invaliditetom. Jer dok djeca šute, roditelji ne odustaju. Roditelji su njihove ruke, noge, ali i glas.

- Intenzivno sam se u to vrijeme bavio i plivanjem, bio sam jugoslavenski rekorder na 100 i 200 metara leptir od 1954. do 1957. godine i kad nisam uspio položiti olimpijsku normu za Olimpijadu u Melbourneu, odlučio sam prekinuti sa sportom i okrenuti se studiju i posvetiti mu se, svim bićem i potencijalom. Nisam tada, istini na volju, mogao znati moj potencijal. Moguće da mi je sport dao poticaj i ustrajnost jer sam shvatio da mogu raditi, da volim raditi i da mi nije teško raditi. Naravno da sam tada na studiju bio daleko uspješniji nego u srednjoj školi - priča početke Cambj.

Antika je iznad svega

Ni sada ovaj arheolog ništa ne ostavlja slučaju jer još uvijek s visokom brzinom rada djeluje nadomak devedesetog desetljeća hoda ovom zemaljskom balotom - premda u usta uzima pješčani sat. Kad sat počne curiti, izgleda da neće nikada, a kad dođe do kraja, osjećaj je da je vrijeme odletilo "kao ludo"...
- U antiku sam zaljubljen i danas, unatoč mirovini, ona je bila područje mojeg profesionalnog rada na Filozofskom fakultetu u Zadru, kasnije Sveučilište u Zadru. I znate, nikada ne bi bilo suvremene europske civilizacije bez antike. Ta je civilizacija ovdje kod nas bila razvijena, gradovi su nastajali i razvijali...

"Od običnog vojnika došao je do generala"

- Smatram da bi njegovo ishodište bila Doclea u južnoj Dalmaciji (Podgorica u Crnoj Gori - op.a.). Dioklecijan je napredovao od običnog vojnika do neke vrste, ako bi to uspoređivali s današnjim činovima, generala ili zapovjednika velike vojne skupine. I naravno kao zapovjednik domestika (carske straže - op.a.), ali velikog opsega, došao je u priliku da sam postane carem. Postavši carem, ne bez nasilja, organizirao je svoju upravu na specifičan, do tada neviđeni način i dogodilo se, što je u povijesti bilo nepoznato, da dragovoljno napusti tron. Shvatio je jednostavno da treba organizirano napustiti vlast, prijeći u neku vrstu mirovine, ali ostaviti svoje carstvo u usustavljenom poretku. To je Dioklecijan uspio. I osim toga što je uspostavio rimsku državu, napravio je i carski ured u kojem je postojala cijela velika sudačko-odvjetnička kancelarija pa zato posjedujemo preko 3 tisuće očuvanih privatnih i javnih dokumenata, presuda i odluka. On je imao životno prokletstvo što je potpisao edikte o progonu kršćana i zbog toga su ga kasnije u povijesti odbacivali, ali on u početku nije bio protiv progona kršćana, kao takvih, nego je popustio pritisku svoga zeta i suvladara Galerija - tek je to dio, vjerojatno jedan dio od broja na neku n-tu potenciju koliko je znanje ovog arheologa.

"U moru su ostatci toliko stvari"

- Još dok sam djelovao u Arheološkom muzeju u Splitu, dobio sam zadaću da vršim podmorska arheološka istraživanja i utvrđivanja lokacija jer mi je tada ronjenje bilo i hobi i sport. I grubo rečeno, te lokacije su pljačkale. Ronio sam oko čitavog Visa, nismo mogli dublje od tridesetak metara što je danas itekako moguće s novim tehnikama. S normalnim zrakom kojeg imate u bocama ne možete roniti duboko, ali nama je dubina od tridesetak metara ključna. Najveći broj nalaza je uz samu obalu jer kako obala tone, tako tonu i arheološki lokaliteti. U moru su ponekad ostatci toliko stvari, da je to teško zamislivo onome koji nije to vidio i doživio - u dahu izgovara Cambj.

Problem morskih nalaza je njihovo očuvanje.

- More je agens koji spašava, ali i uništava. A istraživanja na Spinutu krenula su nekako jer sam u arhivi Arheološkog muzeja našao slike dječaka koji su na karetu donijeli amfore pronađene u uvali Spinutu. Naime, za vrijeme nevere, pijesak se obrisao i pokazala su se ležišta amfora. S dvije je to strane bilo bilo sjajno otkriće. Pomoću amfora gradila se obala, a one su poslužile kao nekakvo postolje za pristanište. S druge strane njihov tip i oblik je pokazao da se u njima dovozilo ulja iz daleke Španjolske, iz područja uz obale rijeke Guadalquivir. Tako udaljene veze do tada nitko nije mogao ni pretpostaviti.

A baš su ti nalazi spojili dvije ljubavi - onu istraživačku i dalmatinsku - prema moru.

- Prije bi išao u ribe i ronio, ali osjetio sam početkom ovoga stoljeća da mi voda ulazi u uši i stvara teškoće u komunikaciji. Uz to gubio sam sluh, a teško se boriti s gluhoćom i biti u kontaktu s kolegama, znanstvenicima I studentima. Gubitak sluha zapravo me je spriječio da nastavim s ronjenjem tako da se danas kupam samo do vrata, bez močenja glave što ne pruža veliki užitak boravka u moru koje volim kao bitni element ljudske prirode i mogućnosti stalnog povezivanja naroda, kultura te općeg civilizacijskog napretka.

Napretka kakav treba iz dana u dan jer...

- Znanje nije ono što jedan put dobiješ u školi. Ako si ostao na početnom polazištu, tada si nigdje, a ako nastaviš raditi onda to akumulirano znanje mora izlaziti van. Tako vam ja sad sjedim za računalom i pišem i napisat ću sasvim sigurno još puno toga ako mi Bog dopusti da da poživim još neko vrijeme i da pri tomu ostanem zdrave glave. Ja se držim one od svetog Augustina - tko ti jamči sutrašnji dan?. Nitko. Nitko ti ne jamči hoćeš se probuditi živ ili ćeš put Lovrinca, ali dok budem zdrav trajao - istraživat ću i pisati radove u okvirima mojih znanstvenih mogućnosti interesa.

- Moja glumačka priča imala je, rekla bih, prirodan slijed. Dramsko-recitatorska grupa u osnovnoj školi, nastupi na školskim priredbama, gradska i republička natjecanja, uspjesi koji ti daju vjetar u leđa. Sve se to nastavilo i u srednjoj školi, kad postajem član Glumačkog studija za srednjoškolce i studente, osnovanog pri HNK Split. Opsluživali smo predstave; statirali, igrali manje, ili veće, mlađe uloge. Eto, tako sam, još prije Akademije, odigrala i Cicu Cvićaricu u Brešanovoj „Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću“, Kaloniku u Aristofanovoj „Lizistrati“ i Barbaru u „Mefistu“ Klausa Manna - veli.

"Mladost, talent i ambicija nisu dovoljni..."

"S vremenom sam naučila stvoriti preduvjete da uživam u svakom procesu"

U posljednje vrijeme kao da je njezina glumačka adresa ostala zapisana kao šalabahter pa su se tako počele intenzivno slijevati i nagrade.
- Zahtjevnu, otvorenu i iskrenu. Nije li to fenomenalna kombinacija? Nije li to obvezujuće? Nažalost, te stalne turbulencije u upravi, dolasci, odlasci… Nemamo ravnatelja drame, ravnatelja tehnike, poslovnog ravnatelja. Jasno je da je u takvoj situaciji teško sve držati pod kontrolom. Čini mi se da se odluke donose ishitreno. Nepromišljeno. Bez odgovornosti. Rekla bih i uz nedostatak ukusa. Ali, na korak od kaosa, kome je do ukusa, poetike, koncepcije, čak etike? U situaciji kad niste u stanju napraviti uravnotežen raspored igranja postojećih predstava, tko će se baviti programskom vizijom, ili vizijom razvoja ansambla, razvoja publike?

"Najteže mi pada friziranje, šminkanje, proba kostima..."

E da...

- Trenira san i u Hajduka, al san se zaljubio u košarku jer san u godinu dana narasta 15 centimetara. Onda više nisan moga u Hajduka, činilo mi se da ću bit bolji u košarci. A i bilo mi je bliže doma, ja san na Sućidru pa su Gripe uvik bile bliže.

Danas je zapravo novinar onaj ko objavi pet objava na fejsu, a u njegovo vrime, iako to sad pari da je prestar, ali nije, puno je bilo kompliciranije.

- U vrime kad san tija pisat, bilo je teško uć u novinarstvo jer si ima samo medije, novine koje su tiskane. Nisan zna kako počet. I taman sa osamnaest godina je počeo i internet, nekakvi forumi, piskaranje i tako san počeo pisat i ja. Nogomet.com je tad bio prvi portal, i javia mi se tip koji je vodio stranicu bi li ja pisa tekstove. I tako, počea san pisat o Hajduku, a tamo san upozna nekoliko ljudi koji je želilo gradit novu priču. Otvorili smo portal u početcima početaka interneta. Slagali smo ga kako smo tili, šta smo želili pisat i razvijalo se to - ubrzo smo postali Sportnet. I bio sam tamo četrnaest godina. Ponosan san na to, probijali smo put prije svih portala, ne samo sportskih. I kad smo tražili akreditacije, e to je tek bilo smišno. Većina nije znala šta je internet, rekli su da donesemo svoju novinu da vide šta i kako pišemo, i tako nas je jedan isto pita, a kad smo mu mi rekli da to izlazi na serveru, na monitoru da donesemo sljedeći put monitor.

"Nije bilo ni profesora koji se baš bavio time"

A monitori su bili njegova svakodnevica.

- Uf, od malih me nogu tehnika zanimala. Ima san tada ZX Spectrum računalo, krajen osandesetih godina i legendarni Commodore 64, igra san igre i ispalo je savršeno šta san moga spojit jedno i drugo. Diplomski rad sam radio na FESB-u na temu web portala. I bilo je to nešto novo, nije se mnogo znalo o konstruiranju web portala, grafičkom sučelju i ostalom. U svijetu su tada postojala pravila šta ide na livu, šta na desnu stranu, gdje će izbornik i što se stavlja u sredinu. Radili smo po tim pravilima, gledali smo američke stranice i tio san to napisat na hrvatskom jeziku. Nije bilo ni profesora koji se baš bavio s time i u to je vrijeme takav diplomski rad bio avangarda - kaže Jurišić.

Nedvosmislen je kad kaže i da mu košarka jedan posto draža nego nogomet, ali ne moš pobić od Hajduka...

- Nogomet je neusporedivo čitaniji, zanimljiviji i puno više tema ima nego ostali sportovi. Košarka je ostala u srcu.

Ma nemoš prisić tu pupčanu vrpcu.

- Puno su društvene mreže, portali i internet utjecali na promjene. Svatko danas ima mogućnost reći svoje mišljenje, kritizirat, vriđat i puno je više ružnih stvari na površini mimo lipih. Meni je u sportu gušt uvik napisat tekst koji će dite inspirirat da se zaljubi u sportaša ili sport. Lako je kritizirat, nać ružno i nečega se uvatit, al poanta je nać neku lipu priču.

- Na moj rođendan u Beču, kad su igrali Hrvatska i Turska, 2008. godine, najteže mi je palo kad smo ispali s Europskog prvenstva. Najlipši je isto tako vezan za reprezentaciju, pobjeda na Wembleyu s 3-2 protiv Engleza. Imali smo, znamo to svi, povijest s tim Englezima, oni su na sve nas gledali ko Balkance, a onda ih mi šišnemo, izbacimo tamo i kad smo došli u press salon, Bilić nakon nas i desetak hrvatskih novinara mu plješće, ovacije, slavlje. Njih stotinjak engleskih su nas gledali s prijezirom. Nažalost, malo lipih je bilo s Hajdukom, volio bi da ih je više, ali rođendanska proslava je ipak bila "the best". Čak san i ja bio iznenađen u kojoj je mjeri ta energija pukla i volio bi da neke uspomene sljedeće budu Hajdukove.

Ili...

- Pričali smo nas četvorica, Gabelić, Duplančić, Maljković (Tomislav, Blaž i Marin - sportski novinari - op.a.) i ja prije desetak godina o tome kako bi mogli iskoristit svoj medijski prostor za nešto dobro. Nazvali smo se 4N i odlučili povezat sve splitske sportaše u akciji Tone hrane za splitske beskućnike, koja već 11 godina puni prostorije Udruge MoSt i hrani one koji su gladni. Uz to, radimo i akcije davanja krvi, povežemo Hajduka, navijače, sportaše, medije... Ma ovaj je grad pun dobrote, energije, ljubavi, samo to neko triba potaknit. Mi smo malo pogurali i to je danas stvarno posta jedan ogromni splitski lanac dobrote. Strašno sam ponosan na to, lipo je živit u ovom ludom gradu punom dobrih i velikih ljudi.

Neće izbrisat lako ni kada su mu mobitel obasuli pozivi, al ne skroz direktno zbog sporta...

- Bia san na utakmici prije COVID-a, kad se proširio virus po Europi, Atalanta - Valencia. Sedan dana smo u Milanu bili Gabelić, Duplančić i ja, i u Bergamu je tada bilo žarište. Nakon tri dana momak je s te utakmice doša u Zagreb, i nasta je kaos. Kaos teški. Zivkanje. U međuvremenu smo bili na Hajduka, družili se, vidili milijun ljudi i rekli su onda da se moramo javit epidemiolozima. Mi smo to i napravili, a onda su nam epidemiolozi rekli da su nas već prijavili. Zvalo me ta dva dana dvi tisuće ljudi. Kašlješ li, jesi živ, umireš li? Uvik ista pitanja. Prenose mediji u isto vrime kako po momka u Zagrebu dolaze sa skafanderima, iznose ga, pištolji oko njega, teško ludilo. Tako su mislili da je i meni. I opet, prošlo je, al komedija živa. Ja sam tek godinu dana nakon dobio koronu...

Dobio je i akreditaciju za finale Mundijala, a ono tamo...

- Na Sportnetu smo bili prvi portal u Hrvatskoj koji je dobio akreditacije za Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj, i kad je Hrvatska ispala san se vratio doma. I prijavin se iz zajebancije za finale. Spremin se za ić, ima san avion za Stuttgart i dan prije igran u kavezu balun. I kad smo izlazili meni se dogodi da naletin na vrata svlačionice, zalipe mi se u glavu i ja dobijen čvoku oko oka. I dolazin ja gor, u press salon, ljudi me gledaju, pitaju šta san pisa, ko me uneredio...
A kažu da često on uneredi, i to u kavezu - tri na tri. Ubojita vanjska desnica ko i u Anasa Sharbinija. Nogometnog osobenjaka i bogomdanog talenta koji, nažalost, nikad nije došao do punog izražaja. Da njegova autobiografija ikad ugleda svjetlo dana postala bi - bestseler. A da postoji riječ koja označava još prodavaniju i popularniju knjigu od bestselera dobila bi kakav prefiks s - juriš.