Radovali su se njihovu dolasku na svijet. U obitelj su trebali stići blizanci. Bila je to njezina prva trudnoća i doživotni šok. Već ih je kaže vidjela u dvorištu, u igri. Čula graju i veselje. No visokorizična trudnoća završila je u 39. tjednu, hitnim porođajem nakon kojeg je kući došla samo s jednim dječačićem. Ono što je u kolovozu 1998. trebao postati najljepši dan u životu mlade majke, pretvorilo se u najgoru noćnu moru. Na porodu je jedan sinčić umro, a drugi rođenjem postao dijete sa stopostotnim invaliditetom.

Loše stvari se događaju u našim životima i u životima ljudi koje volimo. Traume, gubitak posla, smrt, financijski slom, bolest, patnja,... i jednostavno stvari više nisu u redu. Tako je to - život donese ono što ne biramo, što nikada ne bismo htjeli.

Slijeganje ramenima kome god su se obratili. Razumijevanje, popraćeno šturim birokratskim odgovorima. Do kada tako? Do nove tragedije?

Pa zašto baš ja...?!

- Nakon carskog reza, ustanem se uz svu muku, izađem na balkon, pogledam prema nebu i zapitam se pa zašto baš ja. Gorčina unutar tebe. Kako polako dolazite k sebi, mijenja se percepcija na svijet. Kroz cijeli život, i to život od Duje na ovamo, prati te Božja providnost. Na jednu stranu se vrata zatvaraju, ali se automatski svjetlo pojavi na drugom dijelu i otvori druga vrata - govori Dijana Aničić, majka Duje koji 24 godine uveseljava, drma ovim svijetom i dokazuje da je sve moguće, premda su joj liječnici po porodu kazali kako neće dočekati ni sedmi dan.

- U cijeloj toj situaciji bilo je dobrih i loših ljudi, ali jako je malo ljudskosti i puno egotripa. Ni danas mi samo nije jasno ni objašnjivo zbog čega je teško reći da si pogriješio. Svi mi griješimo, prva ja, ali kad ne znam onda pitam, kad pogriješim i ispričam se - priča Dijana osvrćući se na odluku suda kako se dogodila liječnička pogreška pri porodu.

No, Tonija nitko ne može vratiti, a Duje je pri tom porodu zbog nedostatka kisika pretrpio teško oštećenje mozga.

Ipak...

Nema cijene koju roditelj ne bi platio za svoje dijete

Nastala je tako udruga "Anđeli", simbol proboja svih birokratskih pravila i omogućavanja lakšeg života djeci s teškim tjelesnim invaliditetom i njihovim roditeljima. Jer nema te cijene koju roditelj nije spreman platiti za svoje dijete. No, kada je ono teško bolesno, cijena je tada astronomska.


- Kako kada sam rodila Duju nije bilo ničega za rehabilitaciju, a kako ja ne mogu trpjeti nešto što nije odmah i sad, krenula je priča s "Anđelima". Upoznavala sam roditelje s teškim dijagnozama, pričali smo, kopali i osnovali udrugu. Prvo smo bili klub roditelja pri udruzi UOSIS, a onda smo se odvojili - vraća se.

Duji stigao poziv za upis u vojnu evidenciju i nastao - kaos!

Nagledala se Dijana svakakvih epizoda, gorko zaplakala kad je nitko ne vidi. Stigao je Duji čak poziv za upis u vojnu evidenciju...

- Od Hrvatske države sam naučila svašta očekivati tako da mi to nije bilo iznenađenje. Stvorio mi se poziv na vrata, a kad sam to objavila na društvenim mrežama, dogodio se kaos u javnom prostoru. I bila je to prava uvreda za mene, Duju i za cijelu populaciju sličnu njemu. Degradacija,... ma jedna katastrofa - kaže. Još veća je rodni list za nerođeno dijete. I to se dogodilo Dijani koja je bila i razlog za status roditelja - njegovatelja na državnoj razini.


 - Psihoterapija mi je ući u radionicu "Anđela" i proizvoditi jaja, balone, kutije... Ili šivati - veli pa dodaje:

- Za osamnaesti sam rođendan od bake dobila prvu šivaću mašinu i zarađivala sam tako šivajući. Sebi sam prvo, na ruke, sašila kratku haljinu. Baka mi je pokazala punat, ubacivanje laštrika, i nosila sam je... Polako sam na Bagatovoj mašini učila i učila. I sada imam istu mašinu, samo sada treba dosta stvari podvući Duji jer ne nosi sve u ranije određenim veličinama krpica.

U vremenima kada svi žele privući našu pozornost i kada je teško u moru laži, krivotvorina i imitacija pronaći nešto originalno i autentično, Dijana Aničić žena je koja je u skrbi za bolesnog sina i borbi za prava djece s invaliditetom našla životni smisao. Osobnu bol pretvorila je u borbu za svu djecu s invaliditetom. Jer dok djeca šute, roditelji ne odustaju. Roditelji su njihove ruke, noge, ali i glas.

Svaki je pjevač najprije osobnost, priča za sebe, netko je duhovit, netko hrče, a netko uvijek nešto zaboravlja. Al' kad sve to zajedno zazvuči, osjetiš koliko su svi povezani, a opet ponaosob jedinstveni. Ima tu škvare, prave ka daska, šta znaju stvarat brodove k'o iz snova. Svaki ćošak i svaki šaraf im je ka svoja pismica, sve držu u šaci. Tu su i oni pisari, k'o žive enciklopedije jer svašta znaju i sve zapišu. Dok ostali rade, oni brkaju perom i po papiru šarama ispisuju. Bilježu svaki korak, svaku pikanteriju i ne bi nikad propustili ni jednu priču, ma i najmanju kažu. I ovdi ima ljudi šta znaju zavrtit jezikon ka najbolji političari. Zamota te u priču i ne pušta, dok se ti čudiš kako su uspili sve na svoju stranu povuć.

I raznih su struka - od meštara, pitura, inženjera, ekonomista, građevinara, programera, profesora, studenata, liječnika, obrtnika do glazbenika sa školon. Svaki ima svoga "ćuka", sami bi rekli.

"Nakon izvedbe Pete simfonije u kazalištu, znao sam sve..."

"Da nisam dobio zbor, možda i ne bih ostao u školi..."

- Ono što je mene kopkalo bilo je formirati zbor dječaka, pogotovo kasnije, oko 1988. godine, kad sam već preuzeo Muški zbor Brodosplit. Htio sam raditi po uzoru na pjevanje u srednjovjekovnim crkvenim kapelicama. Danas se je taj način zadržao naročito u Engleskoj, gdje pjevaju zborovi koji su sastavljeni samo od muških glasova, ali u širokom rasponu. Mješoviti zbor u sastavu: Cantus-djeca, falsetisti, tenori i basovi. Odlučio sam ući u tu priču, odnosno spojiti dječake sa Muškim zborom Brodosplit. Izdržao sam dvije godine vodeći zbor dječaka od 8 do 12 godina. Bilo je lijepo ali naporno, njima se koncept svidio, međutim imali su i drugih aktivnosti, najviše sporta, jer ovo je ipak Split. Trebalo je s njima raditi i solfeggio, a trebao im je i netko za razgovor. Trebala im je i mama i sestra, da ja mogu biti samo tata. No, to nije moglo tako. Jednostavno nisam bio osoba za to. Da sam imao neku pomoć, možda.

"Osjetio sam ljepotu muškog glasa i zvuka pjevača iz Dalmacije"

- Za mene su sve pjesme kao djeca. Sentimentalno sam vezan uz svaku. Nekako mi se čini da su mi uvijek značajnije pjesme koje su ljudima poznatije, koje su pobijedile na festivalu, pa mogu izdvojiti "Ništa kontra Splita", "Di si bija kad je grmilo", "2002. godine u Splitu", "Nismo mi bez cilja", Terezu Kesoviju i "Tajnu života". To su pjesme koje mi puno znače i koje su postigle veliki uspjeh. Međutim, postoje i pjesme koje nisu napravile veliki uspjeh, a uz koje sam vezan. Jedna od njih je i pjesma "Šumi more", koja je specifična i koju su izvodili Dubrovački poklisari, pjesma koja je kao himna moru, koja i mene prikazuje u jednom drugom svjetlu koji je bliži stručnjacima i glazbenim urednicima - diže obrve Vilović.

"U stanu sam napravio studio na balkonu..."

- U stanu sam napravio studio na balkonu. Pregradio sam balkon staklenom pregradom, na balkonu su mi bili uređaji, a prijatelji su dolazili snimati u moju spavaću sobu, gdje smo i pjevali i svirali. Sve je bilo dobro dok susjedi nisu poludjeli od buke. Bio je tu i bubanj, i to je treslo da, naravno, drugi nisu mogli spavati ni normalno živjeti. I tako, domislio sam i napravio kabinu u kojoj je bio bubanj, takvu da se vani ništa nije osjetilo, a kako se udarac ne bi prenosio na pod, stavio sam sedam fapovih federa, i onda kada bi bubnjar počeo svirati sve bi se ljuljalo. Ali se snimalo! Sve je bilo dobro dok jednom bubnjar unutar te kabine nije pao u nesvijest zbog nedostatka zraka. I onda sam uzeo usisavač majci i njime dovodio zrak sa balkona direktno u kabinu. Idući problem je bio, naravno, zvuk usisavača koji se čuo na snimci pa smo načinili sklopku koja bi se pritiskom na record usisavač ugasio. Iduće tri minute za vrijeme trajanja snimanja ne bi bilo zraka, ali bilo je izdržljivo - veli Neno.

"Svaka melodija ide na ovaj ritam..."

Nekada se vodilo računa kako se ne bi propustio neki dobar film ili utakmica. Danas takvih briga više nema, jer se uglavnom sve snima. I reprizira. Pritisneš dugme i vratiš prošlost u sadašnjost. Ali još uvijek, usprkos svoj toj silnoj tehnologiji, postoje stvari koje ne smiješ propustiti, jer su jednostavno neponovljive. Ne smiješ propustiti trenutak kada si nekome mogao uputiti lijepu riječ, stisnuti ruku, obrisati suzu.

Niti jedna tehnika, niti jedna elektronika, niti jedna informatika, nije, i nikada neće ni biti, u stanju nadoknaditi sve ono dobroga što smo propustili podijeliti sa svijetom, a što nosimo u svome srcu, u domeni svojih osjećaja. Bez obzira što je toliko toga u životu jednostavno bačeno na nas, i to u jednoj suludoj brzini, da naši odabiri u svemu tome prođu relativno nezapaženo.

Soren Kierkegaard je majstor aforizama. Evo jednog - Život se jedino može razumjeti unatrag, ali se jedino može živjeti unaprijed. Brzina i životni kaos prisiljavaju nas birati, a naš život ne dolazi do nas spakiran, pročišćen - isfiltriran.

On je poput jednosmjerne ulice. I onda, kako je naš pogled prema naprijed definitivno razmrvljen i kaotičan, život zahtijeva - pogled unatrag. Povratak u prošlost. Okret unazad.

- Interes prema prošlosti pokazao sam dosta rano, u ranom djetinjstvu kada svatko iskazuje neke svoje interese. Netko ima interese prema autima, avionima, jedrenju, a netko prema prošlosti. Moj interes je upravo ono što je prošlo, a ne ono što se događa danas ili što će tek doći. Taj interes je ostao, i postao sam povjesničar umjetnosti. Formirao sam se kako bih istraživao umjetnost prošlih vremena, a onda postupno sazrio - govori tako Radoslav Tomić, jedan od nekolicine akademika podno Marjana, ovaj povjesničar umjetnosti, persona kojoj je izbor studija bio točka preokreta, onog spomenutog okreta unazad.


Kao ljudska bića posjedujemo slobodnu volju. Mi smo, kako to neki kažu, "slobodni agenti", ali opet je najvažnija genetska predispozicija, mentalna, emocionalna ili psihološka struktura ličnosti koju velikim dijelom nasljeđujemo, a onda i različite životne okolnosti.

- Jasno je da je kod osobe koja se rodila na mediteranskom prostoru ta prošlost prisutna, vidljiva i očigledna, ali i da može izazvati senzacije kod onih koji žele iskusiti takvu vrstu senzacija. Netko prođe Peristilom, a zapravo ga nikad ni ne pogleda, a netko drugi, taj isti Peristil doživljava kao senzaciju koja ga bitno određuje. Rekao bih, što se Splita tiče, da je na mene najviše utjecala unutrašnjost splitske katedrale. Za mene ona predstavlja taj magični prostor, bez pretjerivanja, i bez umanjivanja njezina značaja. Splitska katedrala je autentična, nije me kod nje privukla samo rimska starina, već i kasniji stilovi koji su se nataložili u njoj. I barokni oltar sa zlatnim anđelima, i slike koje su se pojavljivale - sve su to vizualne senzacije iz ranoga djetinjstva koje su na mene ostavile neizbrisiv trag. Tih senzacija je bilo mnogo, u različitim mjestima, a u Splitu su to Dioklecijanova palača i Katedrala.

Naše društvo i danas počiva na tim pronalascima, pronalascima uz koje je titralo srce Tomića kroz svaki val baroknog pokreta, dok su njegove misli lutale kroz labirinte raskošnih crkvenih svodova, muzejskih dvorana i plemićkih palača.


A uzme li se objeručke i konstatacija da je umjetnost u Dalmaciji vezana uz umjetničko djelovanje venecijanskih kipara dolazimo do uzročnika Dalmacije kakva je građena...

- U Dalmaciji je samo kamen, mramora nema. Zbog toga jer nije postojao niti jedan domaći kipar koji bi mogao raditi mramorne skulpture. Kupovalo se najviše u Veneciji, dok je Dubrovnik naručivao umjetnine i u drugim centrima na Apeninskom poluotoku. Jedna je to od tema koja je europski relevantna, a mramor je kao materijal skup sam po sebi. Mramor je zahtjevan i nije se svakome davao u ruke, već je bio namijenjen uglednim umjetnicima. Može se reći da je broj skulptura na hrvatskoj obali znatan, i nije beznačajan u ukupnom korpusu mletačke skulpture 17. i 18. stoljeća. Najvećim dijelom istraživao sam umjetnost tih dvaju stoljeća, čije razdoblje nazivamo barokom, iako, u tom razdoblju postoje i određeni stupnjevi i preobrazbe navedenoga stila. Ali svakako, 17. i 18. stoljeće je u središtu moga interesa, a taj period širim i na 16. i 19. stoljeće o čijim sam umjetninama znao pisati. Dakle, bavio sam se umjetnošću novoga vijeka, od 16. do 19. stoljeća.

A Tomić je htio, zapravo, upoznati Dalmaciju kao cjelinu. I uspio je. Kao nekakav svjetionik koji nas vodi kroz gustu maglu vremena, otkrivajući tajne prošlosti i njihovu nevjerojatnu ljepotu. Pa i samo ime Radoslav kroz korijene iz slavenskih jezika, "donosi radost i slavu”.

- Gotovo da nema otoka, sela, gradića ili crkve koju nisam obišao. Osim crkvi, drugih prostora nije niti bilo. Muzeji su  relativno kasno osnovani, u privatnim zbirkama bilo je toga manje, ali ipak sam imao sreće vidjeti većinu relevantnih privatnih zbirki. Tada su zbirke bile sačuvane, dok danas više nisu. Obišao sam prostor od Kotora do zadarskoga kraja u potrazi za zbirkama inzistirajući na upoznavanju čitave regije, kako bih na racionalan i uravnotežen način mogao objasniti što sam vidio. Htio sam izbjeći određene subjektivizme, i nisam pojedine gradove htio definirati kao središta, a obzirom da živim u Splitu, Split bi trebao biti ta središnja točka moga interesa. Suprotno očekivanom, moj interes je jednako raspoređen prema svim lokalitetima, i ovisno o onome što sam vidio i prepoznao, pristupio bih istraživanju i pisanju.

I nije se kolebao reći kako je bilo i važnijih gradova od rodnog Splita, sredina u kojima je umjetnost bila raspoređenija u baroknom razdoblju. Prvi primjer je jedan prekomorski, onaj na otoku Braču.

- Na Braču su tijekom 18. stoljeća mnoga naselja dobila urbani karakter. Može se reći, da je župna crkva u Nerežišćima ljepša od svih baroknih crkava u Splitu. Crkva u Milni također, a da ne govorimo o Zadru, Boki Kotorskoj, Dubrovniku. Trebalo je samo sa velikom pažnjom uspostaviti ravnotežu vrijednosti urbanih sredina koje su se u baroku proširile. Brojna sela su u razdoblju baroka postala urbana. Izgrađene su nove crkve, podignuti novi oltari, kupljene nove slike i kipovi, i to je fenomen koji karakterizira barok.


- Lijepe umjetnine mogu se pronaći i u Zlarinu, Betini, na otoku Braču, ali i Lošinju koji je bio pastirsko mjesto, a tijekom razdoblja baroka je postao umjetničko središte. Također, tu je i Boka, koja je u tom razdoblju doživjela svoj vrhunac. Neka naselja su se definirala zahvaljujući i pomorstvu. Pomorstvo donosi i kulturu, dok nedostatak novca smanjuje mogućnost kupnje umjetnički vrijednih djela. Kada ste emancipirani i ekonomski neovisni, i ukoliko ste  proputovali svijet, tada se i vaš ukus promijenio. Barokne umjetnosti mogu se naći i u nekadašnjim zabitima, u selima koja su nekada bila ratarska i pastirska, i odjednom narasla. Njihovi stanovnici su posjetili Trst, vidjeli Veneciju, Anconu, Napulj, i shvatili da novcem mogu kupovati umjetnine koje će imati trajnu vrijednost. Moći će opremiti interijere umjetninama, i ukrasiti crkve. Neke srednjovjekovne mogle su novim mecenama djelovati zastarjelo, a umjetnine u njima mogle su im izgledati skromno, pa su zbog toga podizali nove crkve koje su opremali suvremenim djelima. Sve je to rezultat baroknoga previranja koji je u Dalmaciji bio intenzivan i zanimljiv.

U Splitu je Radoslav okular okrenuo prema katedrali svetog Dujma koja se u razdoblju baroka ukrasila raznim umjetninama.

- Uzmimo za primjer glavni oltar, koji je vrlo lijep, u kombinaciji drveta i pozlaćenog mramora, i slike koje se nalaze jednim dijelom na samom oltaru, a jednim dijelom iznad njega. U katedrali se posebno ističe i oltar svetog Dujma, to je remek-djelo barokne skulpture u Dalmaciji čiji je autor ugledni mletački majstor Giovanni Maria Morlaiter, koji je za Dalmaciju izradio veći broj umjetnina. Oltar svetog Dujma pokazuje visoki estetski obzor kanonika i plemića koji su taj oltar naručili, i za čiju prigodu je Julije Bajamonti napisao i skladao oratorij. Po tome vidimo da se radilo o događaju prvoga reda koji se u Splitu više nije ponovio. Bila je to svečanost koja nije bila samo izgradnja oltara za sveca zaštitnika, već su veličinu toga događaja svi osjetili. Svečanost, koja je uveličana koncertom i izvedbom oratorija. Radilo se o više umjetnosti, najprije kiparskoj, pa slikarskoj, ali i glazbenoj koja je bila integralni dio te svečanosti. Upravo je to smisao baroka – u cjelinu povezati različite umjetničke žanrove i vrste, i time stvoriti jedinstveno umjetničko djelo, kako ga Nijemci nazivaju Gesamtkunstwerk. Na taj način objedinjuju se u jedinstvenu cjelinu slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, ali i glazba te književnost, jer oratorij sadrži i riječi. Time bih zaključio, i naglasio da je to jedinstvena profinjena dionica koju je Split dao cijeloj dalmatinskoj i hrvatskoj likovnoj baštini 18. stoljeća.

- Moje djetinjstvo je bilo teško, prvo jer mi je otac umro kada sam imao petnaest i ostali smo majka i nas tri brata, a drugo jer je bila velika neimaština, tada nam je majka radila u poljoprivrednoj zadruzi. Međutim, taj sport, taj nogomet me vezao da zaboravim sve drugo. Nikada nisam mislio da ću biti ono što sam bio, niti da ću ići u profesionalce jer sam išao u industrijsku školu, ali dogodila se moja prilika i iskoristio sam je. Završio sam za brodskog strojara, ali sve se nekako čudno posložilo tako da sam ja na kraju škole, tamo negdje u svibnju i lipnju potpisao ugovor sa Hajdukom. Nisam radio ni dana, ali sam tri godine svako drugi dan morao na brodogradilište. I kako sam, eto, bio najstariji od braće, želio sam raditi kako bih došao što prije do financija kako bi se mogla prehraniti obitelj - sjeća se dana kada je sve što je napravio bilo poput sna, dalekog sna.

"Beara me naučio svemu..."

"Nisam mogao ostati trener ako nisam imao rezultat i trofeje..."

A dok je igrao ili bio trener, gledao je da je Hajduk jači i bolji. Nije kao danas, žalostan je Katalinić, da svi gledaju samo sebe.