Oni su sportski ponos Brda, kvarta na sjeveru Splita prilično nezgodnih ljudi, barem u prošlosti. Eno i Damir Šarac je nekidan pisao o traumama koje je imao kad bi se sreo s – Brđanima. Andrija i Drago Vuković su najpoznatiji i sportski najuspješniji splitski blizanci još od vremena Zlatka i Zorana Vujovića. Pet minuta stariji Andrija se iskazao kao vratarska klasa u nogometu s osobitim tragom ostavljenim u RNK Splitu i u turskom Balikesirsporu u kojem je karijeru završio prošlog ljeta s 39 godina. Drago je u rukometu trajao tri godine manje, uništile su ga pred kraj ozljede ramena i ahilove tetive, a svima je bio u skladu s imenom drag i omiljen lik u reprezentaciji Hrvatske s kojom se na olimpijski tron popeo još u Ateni 2004. godine. Praktički na početku ozbiljne karijere.
– U Ateni sam igrao ukupno pet minuta – smije se.
– Kasnije sam osvojio još šest medalja, ako se ne varam, među njima i broncu s Igara u Londonu 2012. godine, ali Atena je bila i ostala vrh. Uglavnom sam tamo kuhao kavu, gledao u sve te čudesne sportaše, imam i fotografiju s Timom Duncanom. Kako sam ukupno igrao na troje Igara, s punim pravom mogu reći da od toga nema ljepšeg iskustva.
Uz to je cijelo vrijeme u reprezentaciji bio cimer s Ivanom Balićem. Na svim pripremama, na svim natjecanjima. S najboljim svih vremena. Rukometnim Messijem, dodat će Andrija.
– Mislim da je puno djece u Hrvatskoj dobilo ime po Baliću. Ime Ivano prije njega i nije bilo toliko popularno – rekao je Drago.
Prije nogometa i rukometa oba su trenirala tenis, negdje od 6. do 12. godine. Počeli su na Brdima u sportsko-rekreativnom centru, danas čuvenom po tome što ga gradonačelnik Ivica Puljak namjerava rušiti i izgraditi multifunkcionalni kompleks, ali Brđani – među njima Andrija i Drago – ne misle to tek tako dopustiti. Bez da se njih, Brđane, išta pitalo nego samo došlo nametnuti plan. Taj sportski centar je žila kucavica Brda.
– Tamo smo počeli s tenisom, ispred kuće, pa se preselili na Firule, generacija Marija Ančića. Prestali smo, jer je postalo preskupo, zbog našeg tenisa bi bankrotirala cijela Brda – smije se Andrija.
– Inače, ja sam tehnički i igrački bio bolji, ali on je „imao glavu“.
Baš nas čudi. Andrija je, naime, uvijek bio eksplozivan. I dan-danas je takav. Eno se stigao i zakačiti s Puljkom u ponedjeljak na zboru građana u osnovnoj školi. Ne trpi nepravdu.
Andrija je s 13 godina počeo braniti u Hajduku, prošao omladinski staž, sjedio nekoliko puta na klupi seniora, pa se kalio u Novalji i Mosoru, etablirao u Zadru i stigao u prvoligaški Split u kojem je proveo četiri lijepe godine, e da bi za život nakon karijere zaradio u Balikesirsporu. Sedam godina u istom klubu u Turskoj, to je pothvat. I kapetan, naravno. Heroj čak, spašavao je klub od stečaja, posuđivao im novac…
– Došao sam kad su bili prvoligaši, potom smo igrali samo u drugoj ligi. I to je jedan od razloga zašto sam ostao tako dugo. Da su imali novaca, vjerojatno bi dovodili igrače. Kod Turaka je to normalno. Branio sam na više od 180 utakmica, naučio sam turski jezik toliko dobro da bih mogao biti prevoditelj njihovih serija. Bila bi tragedija da nisam naučio.
Kao što Drago tečno govori njemački, pa su nedavno u Beču mislili da je Nijemac. Jedanaest godina pečalbe u Njemačkoj, nije to šala: Gummersbach, Lübecke, Fuchse Berlin i opet Gummersbach za kraj. Počeo je u Splitu, naravno, pa bio u Zagrebu i Velenju.
– Kad sam nakon Igara u Pekingu došao u Njemačku puno mi je pomogao Vedran Zrnić, bio mi je uvijek pri ruci, pomagao u svemu. Pogotovo što nisam znao njemački jezik. Žena i ja smo bili tri mjeseca u stanu u kojem nije bilo ničega, samo je WC bio koliko-toliko opremljen.
Kad je zaključio karijeru, iz Njemačke je donio 3 EHF trofeja, 2 Challenge kupa, 2 svjetska klupska prvenstva…
– U Gummersbachu su uokvirili moj dres, evo ga u dvorani – pokazuje nam fotografiju.
– A igrao sam tamo samo četiri godine.
Očito dovoljno. Što Andrija može istaknuti u svojih sedam godina u Balikesiru?
– Jedan je čovjek na nadlaktici tetovirao moje ime i prezime, te mene kao vratara!
Ima li tko jači? Nije šala, doista, fotografija je dokaz.
– Vani te daleko više cijene ako se ponašaš kao profesionalac i svoj posao odrađuješ kako treba. Ja i danas ne mogu normalno proći Balikesirom.
Za razliku od Drage, on nema trofeja i medalja, ali ima te uspomene za cijeli život.
– U Splitu nas je jedan penal dijelio od plasmana u skupinu Europske lige. Danas taj penal nikada ne bi sudili, Ibriksu se u uzvratu u Torinu na gol-aut liniji lopta od tijela odbila u ruku. Veze nema.
Sjećate se te avanture Splita u kvalifikacijama Europske lige? Glatko su prošli Armence, pa Hapoel Beer Shevu i ukrajinski Černomorec, te ispali od Torina nakon 0:0 u Dugopolju i 0:1 u Torinu. Danijel Zagorac se ozlijedio prije Hapoela, Vuković navukao rukavice Supermana, čuda radio u Larnaci protiv Izraelaca, u Odesi, u Dugopolju…
– Ta dva mjeseca su mi najbolja u životu. Da sam tako mogao braniti u kontinuitetu, završio bih u Premier ligi.
Što bi sada, s vremenskim odmakom, rekli za svoje karijere?
– Iznad svih očekivanja, pogotovo koliko sam ja vjerovao u sebe. Više su drugi vjerovali u mene. Najbolji moj potez je bio kad nisam pristao iz Zagreba otići na posudbu u Dubravu. Bilo je to 2005. godine, otišao sam u Velenje i nakon toga se sve zakotrljalo – rekao je Drago, koji je danas trener u Akademiji Balić-Metličić.
– Ja sam prezadovoljan, više-manje sam sve napravio. Tek mi se s 30 godina otvorio put prema vani, doživio sam satisfakciju u Turskoj. Kad vidim tko danas sve brani, znam da sam mogao više – podvlači Andrija, kome je u sportskoj mirovini najdraže zaigrati tenis, a i kćer Marta (8) trenira tenis.
Sin Maro (4) je još premlad. Dragina Laura (12) svira klavir, Petar (8) je u taekwondou. A on se još stigne baviti sa 150 djece u rukometnoj akademiji, koja je stvorila dva hrvatska reprezentativca, Matea Maraša i Marina Šipića.
– Netko će reći da je to malo, a ja ću odgovoriti da je Zagreb u 30 godina hrvatskom rukometu kao baš svog igrača dao samo Zlatka Horvata. A mi nemamo niti jednog sponzora, nitko ne ulaže u nas.
Sport im je dao sve, naglašavaju, makar Andrija ne bi to htio ponoviti. Danas od nogometa gleda samo Hajduk.
– Nadam se da će konačno postati prvak, ima sve preduvjete, pogođen balans igrača. Ima nestvarno dobre stopere za našu ligu. Vratit će se Nikola Kalinić, koji je klasa za sebe, a ja bih volio vidjeti dva baš prava pojačanja na krilnim pozicijama.
Drago je posljednjih godina javnost oduševljavao komentirajući svjetska i europska prvenstva za RTL televiziju. U siječnju je Europsko prvenstvo, kako će proći Hrvatska?
– Nemam pojma. Opet će odlučivati prva utakmica na prvenstvu i to protiv najjačeg protivnika, Španjolske. Nakon nje si pukovnik ili pokojnik. Na žalost, mi trenutno nemamo nositelje u klubovima, u problemu smo i za kvalificirati se na najveća natjecanja. Sve je to do sustava, ali gdje bi nas odvelo da sada otvaramo tu temu.
