Dugogodišnji djelatnik Hitne pomoći u objavi na Facebooku progovorio je o užasu koji su njegovi kolege zatekli nakon eksplozije bombe u stanu u Kninu. O psihološkim posljedicama takvih prizora na Facebook stranici Hitna uživo 194 progovorio je Zvonimir Vulić Valentić, dugogodišnji djelatnik HMP-a.
Poslije svake intervencije gdje se spašavaju ljudski životi, heroji su vatrogasci, HGSS, policija, a mi hitnjaci, koji jedino u opisu svog posla imamo spašavanje ljudskih života, mi smo, da oprostiš, nebitni u toj priči. Pomalo mi to smeta jer nama je svaki dan ružan – poginuli, umrli, padovi, reanimacije, spašavanje djece.
Svaki dan nešto jako ružno, što nije normalno i mi to moramo gutati. I sve nam te ružne scene negdje ostaju u našoj glavi, ma koliko mi bili jaki. Mozak pamti, htjeli mi ili ne. Moje kolege koji su bili na ovoj tragediji u Kninu samo je nazvala glavna sestra i pitala kako su. I nitko drugi, čak nitko ni iz Uprave Zavoda.
A krvi je bilo do koljena i scene su bile strašne. Kao da smo psi. Od svih hitnih službi mi jedini nemamo beneficirani radni staž. Imaju ga čak strojovođa vlaka i vozač kamiona koji vozi za recimo Velpro, a mi koji smo na prvoj liniji, viđamo strahote svaki dan, nama to, misle oni koji odlučuju, ne treba. Kao psi.
U Zavodima čak ne postoji ni psihološka pomoć za ljude u koji svakodnevno svjedoče takvim scenama kao što je bila ona u Kninu. A iz iskustva govorim kada kažem da se teško suočiti s bilo kakvom smrću, a kamoli sa smrću mladog stvorenja. U svima nama trag je strašan, ali ne treba nam ni pomoći. Kao da smo psi.
Vatrogasci, s druge strane, takve scene ne viđaju svaki dan, već jednom u godinu dana jer prvenstveno spašavaju imovinu, a tek ponekad ih pozovemo na intervenciju s nama. Uz dužno poštovanje svakome, da ne bi mislili da ne cijenim ono sto oni rade, jako me iziritirao tekst koji sam poslao, koji je samo jedan u nizu koji spominje službe koje su većinom rijetko u situaciji da vide poprište u kojem život visi o niti ili je izgubljen.
Pišu se tekstovi o tome koliko su vatrogasci, HGSS i ostali u šoku kad se ovako nešto dogodi, a nas niti javnost niti nadređeni ne pitaju ništa. Kao dugogodišnji djelatnik Hitne, vidio sam sve najgroznije stvari koje se čovjeku dogoditi, uživo. Nakon svega pitam se što smo mi hitnjaci, jesmo mi od čelika, ili smo ljudi od krvi i mesa?
Ima li netko tko brine o nama? Ima li itko tko shvaća da se nama te ružne scene događaju svakodnevno, u opisu posla, da one ostaju dugooooo u glavi, a ovakve kao ova u Kninu i cijeli život. Mslim da bi ovu temu trebalo otvoriti u svim medijima, da je vrijeme da se opet postavi pitanje zašto hitnjaci nemaju beneficirani radni staž.
Mi “samo” spašavamo živote, po meni to je nešto najbitnije na svijetu, ali očito da to nitko ne cijeni u današnje vrime!! Stojim na raspolaganju da napravimo priču oko ovog, jer ja kao hitnjak ne mogu to vise gledat da su svi heroji osim nas hitnjaka. Nažalost prisiljeni smo ove stvari rješavati sami jer nemamo nekog čvrste ruke tko će stati iza tih predivnih ljudi, zaključuje u objavi.