Festival hrvatske
drame 32. Marulićevi dani bit će svečano zatvoren u četvrtak 28. travnja na
sceni Hrvatskog narodnog kazališta Split. Svečanost na kojoj će Festival
zatvorenim proglasiti župan Splitsko dalmatinske županije Blaženko Boban
započinje u 20 sati U sklopu završne svečanosti bit će dodijeljene festivalske
nagrade. Nakon toga će, kao posljednji festivalski naslov, van konkurencije
biti izvedena dramska predstava Hamlet –
evidencija zločina jedne monarhije u produkciji dubrovačkog Kazališta
Marina Držića.
Dodjeljuju se nagrade
Marul u šest kategorija. Ocjenjivački sud Festivala koji donosi odluke o
dobitnicima Marula radi u sastavu:
dramatičar Tomislav Zajec, redateljica Nenni Delmestre, oblikovatelj svjetla
Deni Šesnić, kostimografkinja Irena Sušac i dramatičarka Ivana Vuković. Pored Marula, bit će dodijeljena i nagrada
lista Slobodna Dalmacija za glumačko
ostvarenje o kojoj odlučuje žiri čitatelja, a bit će proglašena i predstava s
najvećom prosječnom ocjenom gledatelja. Na 32. Marulićevim danima izvedeno je
deset predstava u konkurenciji za festivalske nagrade, promovirano je nekoliko
teatroloških izdanja, održano je čitanje prvonagrađenog dramskog teksta na
natječaju Marin Držić Ministarstva
kulture i medija Republike Hrvatske, a održala se i manifestacija čakavske
poezije Ča, more, judi.
Predstava Hamlet – evidencija zločina jedne monarhije,
koju će publika moći gledati nakon svečanosti zatvaranja nastala je prema
dramama Dan umorstava u povijesti o
Hamletu Bernarda-Marie Koltèsa i Hamlet
Williama Shakespeara. Autori su Tibor Hrs Pandur i Livija Pandur koja je i
redateljica komada. U predstavi igraju: Nikša Arčanin (Hamlet), Marija Šegvić
(Ofelija), Mirej Stanić (Gertruda) i Zdeslav Čotić (Klaudije). Predstava sublimira
događaje iz Hamleta u jedan jedini
dan i na samo četiri lica, za koja se čini, da zatvoreni u posmrtnom bunkeru
uprizoruju uvijek jednu te istu dramu. Svjedočanstvo je to sukoba dviju
generacija i dva svjetonazora: Hamlet i Ofelija protiv Klaudija i Gertrude,
koji podupiru interpretaciju raskola koji Hamlet utjelovljuje već kod
Shakespearea, jer izražava radikalnu sumnju u dominantni poredak elizabetanske
Engleske i optimističnu sliku svijeta 16. stoljeća. Osnovna teza koju komad
preispituje je: što bi se dogodilo kad Hamlet ne bi kapitulirao ikad bi ostao vjeran svojoj sumnji u smisao krvave osvete kao sredstva uspona do vlasti. Hamlet, koji ostaje vjeran nenasilju. Hamlet koji se odupre „velikom mehanizmu“ povijesti feudalnog klanja, pa kao pravi tragični junak odluči da odustane i emigrira. I što bi se
dogodilo ako se Ofelija odupre i ne bude samo bespomoćna žrtva?
Autori predstave naglašavaju kako citat kojim predstava započinje značajno
sažima ishodište koncepta: “Uvijek i svugdje na zemaljskom prizorištu ista
drama, isti dekor. Na istoj, ograničenoj sceni bučno čovječanstvo, zaluđeno
svojom veličinom, vjerujući da ono jest
svemir, živeći u svom zatvoru kao da je neizmjeran prostor, samo da bi uskoro
potonulo sa zemaljskom kuglom, koja je, s najvećim prezirom, nosila teret
njegove gordosti. Ista monotonija, ista nepokretnost na tuđim zvijezdama.
Svemir se neprestano ponavlja i vrpolji se u mjestu. Vječnost beskonačno i
neometano izvodi jednu te istu predstavu.” (Louis-Auguste Blanqui: Vječnost
kroz zvijezde, 1872.)