Po prvi put u povijesti, muška rukometna reprezentacija Hrvatske ima stranca za izbornika. U Zagrebu je predstavljen Islanđanin Dagur Sigurdsson kao nasljednik Gorana Perkovca, smijenjenog nakon 11. mjesta na Europskom prvenstvu u siječnju.
Prvi zadatak Sigurdssona bit će odvesti Hrvatsku na Olimpijske igre u Parizu, kvalifikacijski turnir igra se u ožujku, a protivnici će biti Njemačka, Austrija i Alžir. Na tom turniru za prolaz na OI treba biti na prva dva mjesta.
Sigurdsson je proteklih sedam godina bio izbornik Japana, a tri godine prije toga vodio je Njemačku s kojom je bio europski prvak i osvajač bronce na OI u Rio de Janeiru.
– Tražio sam izazov i avanturu, nešto sa strašću. Sve se spojilo. Ovo je definitivno velik izazov za mene. Veselim se. Ispred nas su dva izazovna tjedna s puno rada. Gledao sam Hrvatsku na Euru. Ima puno mladih, ali i iskusnih igrača. Izazov je pronaći balans između njih. Ambiciozan sam i entuzijastičan. Imamo puno posla, ali mislim da ću napraviti dobar posao – rekao je Sigurdsson.
Bi li Hrvatska s vama kao izbornikom napravila više na Euru?
– Po meni, ekipa je vrlo dobro igrala, ali ponekad i loše. Bilo je oscilacija, moramo unijeti stabilnost. Na tome ćemo raditi. Mora biti više discipline. Nemamo puno vremena uoči kvalifikacija. Ne moramo govoriti o ciljevima, jasno je da su Igre cilj. Ne moramo govoriti o prošlosti i dat ćemo sve da se plasiramo na Igre.
Sigurdsson je najavio popis igrača za reprezentaciju sljedećeg tjedna.
- Hrvatska ima puno talenata, želim izabrati 20 igrača za kvalifikacije.
Kako će igrati Hrvatska pod Sigurdssonom?
- Najbolji treneri su najfleksibilniji, sposobni mijenjati taktiku. Sve je stvar balansiranja, kako smanjiti rotaciju. Uzbuđen sam što ću donijeti svoju filozofiju i način igre. Imam prilično jasnu ideju kako želim da Hrvatska igra. Ne zaboravimo da lovimo jake ekipe poput Danske, Švedske ili Norveške.
Gdje je Hrvatska trenutno u rukometnom svijetu?
- Puno je sličnosti s Njemačkom. Obje su imale mladog, talentiranog golmana. Slična je struktura. U Japanu je bilo potrebno šest-sedam godina da bismo došli u azijski vrh. U Njemačkoj su mi trebale tri godine za promjene. Sve ovisi o okolnostima, uspjeh nekada dođe prije, nekad kasnije. Znam samo da imamo dobre igrače, ništa bolje ni lošije od Mađarske, Norveške… Moramo ih dobro posložiti.