“Dobra večer ovom stanu i njegovom gospodaru. I litoska i dolita ode
nadobro vam sveti Mikula dojde. Došli smo vas pohoditi kako čovika
pravoga, za ne zaboraviti običaja staroga.”
Nijedna pjesma ne zvoni bolje od kolende. U zimskoj noći, kada su
kalete naših malih mjesta puste i kada su ljudi okupljeni oko svojih
toplih komina ili špahera, te nema ničeg što bi zvukom kontaminiralo
večernji mir, višeglasna pjesma iz nekog malog dvora zvoni i odzvanja
čitavim mjestom bolje nego ijedna druga pjesma, u bilo kojem drugom
štajunu.
A upravo ovim gore navedenim riječima započinje kolenda svetome
Mikuli, bolje rečeno, onima koji časte njegovo ime, a pjeva se večer
prije njegovog imendana.
Kolenda se pjeva svim svecima, od svete Kate do svetog Ante, ali i za Božić i Novu Godinu, pjevaju je djeca i stariji, siromašni i bogati. Njene riječi nose izraze poštovanja prema domaćinu i gospodaru kuće, lijepe želje, blagoslov, vjeru i nadu. Iznad svega ona se pjeva iz “običaja staroga”.
Ti stari običaji nisu vrijedni samo zbog toga jer su stari i jer su
običaji, nego zbog toga jer ih je narod desetljećima ili stoljećima
uređivao iz svog vlastitog životnog iskustva, brige za svojim i
poštovanja prema tuđim. Oni su višedimenzionalni, te imaju neprocjenjivu
glazbenu, literalnu i sociološku vrijednost. Toliko izraza poštovanja,
dobre volje i lijepih želja u njihovim tekstovima, a posebno raznolikost
među pojedinim mjestima ili otocima fascinantna je.
Sa glazbenog aspekta gledano može se slobodno reći da su kolende, uz
pučke Božićne i Marijanske pjesme, jedno od naših najvećih tradicijskih
blaga, sa tolikim razlikama u melodijama napjeva između susjednih
mjesta, kao i u slučaju tekstova.
Sociološka komponenta, pogotovo u našim malim mjestima, neizmjerna
je. Okupljanje ljudi oko dobre riječi i pjesme, hrane i pića, svakako
predstavlja nešto uzvišeno, pogotovo u vremenima u kojima je sve manje
mjesta za druženje.
A kolendaje se ovako; okupljena družina ispred vrata domaćina pjeva pjesmu, kolendu, sve dok ona domaćinu ne osvoji srce i ovaj otvori vrata. To je poseban užitak za kolendare, jer iz hladne noći mogu pristupiti toplini kuće i
bogatoj trpezi koju domaćin priređuje. Ukoliko su kolendari i domaćin
bliski, onda se kolenda zna oduljiti do kasno u noć ili do rano u zoru.
Ipak treba napomenuti da ta spomenuta “bogata trpeza” predstavljala
više bogatstvo u duhovnom smislu, jer se čovjek u dobrom društvu
zadovolji i ispuni suhim kolačem i prošekom, više nego ičim drugim.
Na odlasku se obavezno pjevalo “I litoska idolita ode lipo ste nas
darovali ode”, što je bio znak zahvale za gostoprimstvo i čašćenje.
Nažalost kolenda je jedna u nizu naših tradicijskih perli, koja se
polako sprema u škrinju povijesti, kao nekakv znak prošlog i svršenog
doba. U ovom vremenu napretka i pogleda na budućnost ti stari običaji
kao da prestavljaju nešto nazadno, nešto što bi nas moglo odvući unazad.
I tako hodajući naprijed pjevušimo pjesme stranih jezika u kojima nema
svetaca ni boga, već praporci, saonice i snijeg. Umjesto djeteta
očekujemo djedicu, a Božić ne spominjemo jer bi njegovo spominjanje
moglo povrijediti one koji misle drugačije. Zato gradimo trgovačke
centre nulte tolerancije, u kojima se može doživjeti čaroban Advent, bez
da se povrijedi ikoga. Taj doživljaj možemo plaćati kreditnim
karticama, jer i kune mogu simbolizirati nešto nazadno.
Tamo nam pregršt svjetlucavih darova donose jeleni i sobovi, na čije
saonice krcamo naše zaboravljeno blago, kako bi ih na povratku
nepovratno odnjeli iz naših duša.
Ipak, još uvijek ima dvora, ima djece, ima domaćina koji će znati poštovati sebe i druge, zakone i običaje,
koji će znati cijeniti skromnost, imati vjere i nade i iznad svega
ljubavi prema bližnjemu i bogu, kao što i zadnja štrofa kolende
zabilježene u Vrbanju na Hvaru kaže;
“Ljubav od svih kako zlamen, posve vike vikov, amen”.