”Ako bi kultura bila kuća, onda bi jezik bio ključ do ulaznih vrata, do svih prostorija u njoj”, izjava je to američkog-afganistanskog bestseller pisca i liječnika Khaleda Hosseinija. Jezik je srce i duša svake kulture. On oblikuje način na koji ljudi razmišljaju, daje osjećaj zajedništva i pripadnosti. Prvi je oblik komunikacije, a ako nestane jezik, kažu da će nestatiti kultura i običaji.
Hrvatski jezik vrvi bogastvom besidi (riječi), tradicije i priča. U koji god dio Hrvatske odete, nećete ostati bez priča, legendi, mitova..Ipak, jezik je taj koji ima posebnu težinu. On je živ i konstantno se mijenja. Hrvatski jezik sastoji se od tri narječja – kajkavsko, štokavsko i čakavsko. Baš ta čakavica najstarije je živo narječje hrvatskog jezika.
Prvotno se čakavica govorila od Istre, po otocima i poluotoku Pelješcu, ali je čakavsko područje u unutrašnjosti bilo puno veće. Govorila se čak od ušća Une pa se Dinarom spuštalo prema Cetini sve do njenog ušća. U to vrijeme, čakavica je pokrivala najveće jezično područje, no danas se može čuti na području Istre, svih otoka do Korčule i Lastova, kao i u manjim područjima na kopnu.
Čakavica je tako u 2020.godini priznata kao jezik, službenim putem od glavne međunarodne akademske zajednice koja se brine o klasifikaciji svih jezika. Dobila je tako i svoj ISO jezični kod ckm, a za njeno priznanje zaslužan je Kirk Miller, američki profesor lingvistike s prestižnog University of California. Miller je zaslužan za popularizaciju i istraživanje manje poznatih jezika čovječanstva, a tako i za priznanje čakavice kao jezika.
Iako je sve manje onih koji govore i njeguju čakavicu, ipak se mogu pronaći čuvari ovog jezika, a jedan od njih je Bračanin Nikola Dominis, magistar teologije i pokretač Časopisa ČA za očuvanje bračkih čakavskih govora i nematerijalne kulturne baštine.
Ideja za časopis ČA nastala je u trenutku kada je Dominis izdao svoju zbirku poezije na čakavici. Radeći na zbirci, kontaktirao je i druge ljubitelje čakavice i tako je sam još više zavolio. Kada je pročitao da je 2020. godine čakavica proglašena jezikom, ne samo narječjem, shvatio je koliko je bitna i tada se rodila ideja o časopisu.
-Kad sam ponovno kontaktirao iste ljude samo s idejom časopisa ČA začudio sam se kako je ta ideja s oduševljenjem prihvaćena od svih. Tako je nastala mala grupa, koja se stalno povećavala i još uvijek raste. Još uvijek pronalazimo nove autore koji pišu na čakavici i nove podupiratelje.
Časopis je u potpunosti financiran javnim novcem, tiskan u 1500 komada, a dijelio se besplatno.
S Nikolom smo pričali o važnosti čakavice i izumire li kao jezik..
–Čakavica je dio našeg identiteta, Dr. Petar Šimunović, naš dragi Bračanin, jedom je rekao: „Hrvatski jezik najvažniji je spomenik cjelokupne hrvatske kulturne baštine, mi drugoga jezika nemamo, izgubimo li ga, izgubili smo sebe.“ Isto je sa čakavicom za one koji njome govore, ako izgubimo čakavicu izgubit ćemo važan dio sebe. Primijetit ćete da mnogi koji su od malena pričali čakavicom drugačije izgovaraju riječi na standardnom jeziku. Nama je čakavica materinji jezik. Prvo što smo slušali, prva riječ koju smo shvatili, prva izgovorena riječ bila je na čakavici. Tek u školi smo učili o Hrvatskom standardnom jeziku.Čakavica je jedno od bogatstava hrvatske jezične i kulturne baštine i moramo je promovirati kao takvu.
Izvorna čakavica ne da se gubi već općenito nestaje. Dominis ističe kako je situacija dramatična i da izgubimo li čakavicu, gubimo puno toga.
-I moram biti dramatičan, jer situacija jest dramatična, ovim tempom još dvije do tri generacije i neće više biti izvornih čakavskih govornika. Zato su tu časopis i druge inicijative koje ćemo pokušati progurati. Jer je potreba velika i hitna, možemo izgubiti ogromnu vrijednost.
Postavlja se pitanje što učiniti kako bi sačuvali čakavicu jer časopis je lijepa ideja, ali nije dovoljna kako bi se zadržala u živom govoru.
–Moramo se svi zajedno skupiti i dobro promisliti o daljnjim koracima. Meni padaju na pamet razne ideje poput interaktivnih panela u školama i u javnom prostoru na kojima bi se promovirala čakavica, to je za sad samo jedna ideja i uskoro ćemo je prezentirati šire. Drugo, i to bi bilo najbolje i najučinkovitije jest da se u škole na neki način uvede učenje čakavice. Nadalje poticajni su i svi oni natječaji u književnosti na čakavskom jeziku te festivali koji promoviraju čakavicu. Ali najbitnije bi od svega bilo da djeca uče od svojih starijih. Ponekad je to nemoguće, jer se stanovništvo miješa, ali djeca lako to pokupe kad se nalaze u okruženju koje još uvijek priča čakavicom.
Kako čakavice ne bi nestalo, potrebno je podizati svijest o istoj. Dominis kaže kako je časopis najbolja stvar za takvo što, a primjerke časopisa tražili su čak iz Čilea. Ističe kako ljudi u dijaspori više cijene svoje, iz neke nostalgije. Ali i ljudi koji žive ovdje vole čakavicu i dobar dio njih svjestan je koliko je ugrožena.
-Časopis je dobar način, ali tu ima i bitnijih stvari poput toga da se svi čakavski govori, sa svojim specifičnostima, proglase nematerijalnim kulturnim dobrom. No za to se treba organizirati zasebno svako lokalno jezično područje. Recimo, mi radimo na proglašenju čakavice Postira i Dola nematerijalnim kulturnim dobrom. Na Braču su već u tome uspjeli mjesta milnarskog govornog područja – Milna, Bobovišća i Ložišća.
Čakavica je jako važna za očuvanje baštine jer je i sama po sebi baština. Jezik je duša i srce svake kulture i bez njega gotovo ništa ne bi mogli postići. Dominis ističe da bi i kroz školske programe mlađe naraštaje trebalo učiti o važnosti čakavice, posebno na našem području. No, nije optimist po tom pitanju zbog preopterećenosti školskog sustava.
-Svakako da bi trebalo ali stvarnosti je to teško ostvarivo. Profesori su ionako preopterećeni i mnogi nisu ni rođeni na čakavskom području pa od njih ni ne možete očekivati da podučavaju čakavicu jer mnoge od tih riječi ni ljudi iz susjednih mjesta ne mogu izgovoriti onako kako će izgovoriti onaj izvorni govornik. No moglo bi se učiti osim gramatike i jezičnih specifičnosti i o potrebi očuvanja, poticati djecu da pišu na čakavici, da čitaju osim časopisa i druga ostvarenja na čakavici. Zato smo prve primjerke časopisa najprije podijelili starijim razredima osnovnih škola.
Zato su u drugo izdanje časopisa koji bi trebao izaći u travnju 2025.godine odlučili uvesti rubriku za osnovne škole. Tako će svi đaci starijih razreda osnovnih škola na otoku Braču (osim Sumartina jer oni pričaju štokavicom) napisati pjesmu na čakavici, a oni će uz pomoć profesora izabrati po dvije najbolje iz svake škole.
–. Bitno je da djeca sudjeluju u očuvanju, sutra će možda netko od njih postati veliki pisac, etnolog, dijalektičar. Možda će netko od njih preuzeti časopis ČA. Tko zna kakvi se sve talenti tu skrivaju.
Volimo čakavicu, pričajmo na čakavici, pišimo na čakavici. Neka živi naša čakavska rič!, zaključuje Dominis.
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdolja u 2024. godini