I koliko god bila puna klišeja, ipak je točna ona da s čvrstom odlukom i posvećenošću možemo doslovno na vrh svijeta. Jer nisu planine te koje osvajamo ili postignuća ta koja ostvarujemo, već sami sebe tako – pobjeđujemo. Bez ega, bez brige o tome što će netko drugi o nama misliti. Svatko od nas ima svoj vlastiti Everest s kojim svakodnevno, na svoj način vodi bitku.
Prijateljski osmijeh, stisak ruke, vrijeme za razgovor bez gledanja na sat, pošten savjet – sve su to male stvari koje nekomu mogu život učiniti smislenijim. U ovom našem natjecateljskom društvu poštovanje prema pojedincu svedeno je na minimum, a to ljude, poglavito mlade, zna dovesti do ruba.
I premda mali broj ljudi ima dovoljno hrabrosti, odlučnosti, vremena, pa i pozitivne ludosti, za osvajanje planinskih vrhunaca, kad se jednom osjeti čarolija planinskog vrhunca od tada više ništa nije kao što je prije bilo.
Još kad tomu pridodaš da je junak ovih slova, u punom smislu riječi, kamerom zabilježio scene poput onih iz američkih akcijskih filmova, ali koje miljama nisu daleko već stvarne i događaju se svakodnevno, i ljeti i zimi – i baš svakome, nije previše kazati kako oči u oči gledamo čovjeka koji je poput nacionalnog dobra. Iako je zarađivao za život kao električar, fotograf, novinar, montažer, redatelj, autor s više od 120 filmova – planine su najbolje što mu se moglo dogoditi u životu, detalj da na zemaljsko počne gledati na potpuno drugačiji način. Nekad je jedva preživljavao, priznaje, pa je zbog popravka Renaulta 4 morao na jednogodišnji rad u Sudan.
– U srednjoj školi sam upoznao prijatelje koji su bili u izviđačima, a na izletima s njima susreo sam ljude koji su se bavili alpinizmom i skijanjem. Kako sam se počeo baviti alpinizmom, to je bio preduvjet, kao svojevrsna ulaznica u Gorsku službu spašavanja. Godinu nakon završene alpinističke škole ušao sam u GSS i do dana današnjeg sam tu. Eto, tako nekako je krenula moja priča – govori Stipe Božić. Priča u kojoj je, svjestan je bio toga, jedan pogrešan korak može značiti kraj.
– Roditelji su bili izuzetno protiv onoga što sam ja želio, ali čak i razumljivo u jednu ruku. Tko je u to vrijeme išao u planine, pogotovo oni sa sela kojima je najbitnije bilo obraditi zemlju. Čak sam se morao i skrivati na početku sve dok se nisam nakon desetak godina od prvih koraka popeo na Mount Everest – veli u dahu.
– Prijelomni je trenutak bio, a kako je sve izašlo u medijima, da je mama otišla do doktorice koja joj je otvorila zdravstveni karton, ugledala prezime Božić i upitala tko sam joj ja. I tako, ponovila joj je puno puta da na mene mora biti ponosna. Čak joj je rekla i da više ne treba čekati u redu kad dođe kod nje zbog mog podviga. I kao da je to malo obuzdalo strah kojeg je najviše bilo zbog dosta nesreća, a pogotovo tada kada nisi imao komunikaciju.
Boli me u srcu u sjećanje na Kornate
Kada preživiš pogibeljne situacije u planinama, kada preživiš noć, neki bivak na 8 tisuća metara s temperaturom od minus 40 i vjetrom – sve možeš.
– Najviše sam bio u Himalajama, ali najveći trag utisak na mene je ostavio boravak na Antarktici u tamošnjim planinama. Ne može se to tek tako opisati, možda fotografijom ili filmom, ali ni iz toga se ne može vidjeti ta praznina, divljina gdje nikoga nema na tisuće kilometara, pravilni oblici kao da si na drugom planetu.
Nije tajna da se događaja u kojima je ljude spašavao nerado sjeća, a tuga u srcu kao i mnogo godina unazad vrati se kad se sjeti scena s Kornata.
– Iako ona nije bila tehnički najteža kao neke druge u stijenama, broj ozlijeđenih i preminulih u tom je trenu bio zaista zastrašujući kao i sami prizor tih beživotnih tijela ili s velikim postotkom opečenosti. I medijska oluja oko svega toga je bila zastrašujuća i još uvijek kada se na to osvrnem boli me u srcu – veli.
U srcu najdraže Biokovo
Iako se penjao po brojnim planinara i gorama svijeta, u srcu mu je najdraže Biokovo. To je onaj spoj s djetinjstvom, kaže, iz vremena kada je zadivljeno gledao snijegom okovanu sjevernu stranu Biokova. Uzori svima trebaju biti najbolji od najboljih.
– Moji uzori su Edmund Hillary koji se sa Šerpom Tenzing Norgayem popeo prvi na Mount Everest, Ernest Shackleton, polarni istraživač, Reinhold Messner… Osim što su bili vrsni planinari, bili su sjajni ljudi. To je najvažnije – priča ranjenik Domovinskog rata, koji altruizam, humanost i ostale pozitivne vrijednosti živi iz dana u dan.
– Bio sam ranjen u ruke i noge, a tu sam, na prsima, imao okvire za municiju. Jednog je skroz stuklo i to mi je spasilo život. Bilo je to na Dinari kod Vještić gore, na granici BiH i Hrvatske, 20. veljače 1992. godine kada sam bio na ispomoći Planinarskom diverzantskom vodu Kijevo, pri 126. brigadi. Inače sam bio u Četvrtoj.
Bilo je i zanimljivih, nekih i posve čudnih, ali i onih u kojima snalažljivost dolazi u prvi plan.
– Događa mi se često da susretnem ljude koje sam negdje spašavao. Sjećam se baš tako jedne akcije spašavanja u omiškoj Dinari kada su uglavnom bile žene i tako, kada me sretnu na rivi, stalno mi govore da sam njihov spasitelj. Mnogo puta me, zbilja, ljudi sretnu i podsjete na akcije spašavanja u kojim sam im pomagao i to me izuzetno veseli. Bilo je, to isto treba reći, zanimljivih priča kao jedna kada je kolega otišao na akciju spašavanja, spustio se helikopterom, a dočekala ga je žena sva razočarana jer je mislila “da će je spasiti Stipe Božić” – smije se čovjek koji je podvigom iz 1979. godine, kao član ekspedicije bivše Jugoslavije, postao prvi Hrvat kojem je uspjelo popeti se na Everest.
– Bilo je toliko toga u mojoj karijeri da se sada i teško svega sjetiti, ali često govorim o jednom slučaju koji je snimljen i u “Nazovi 112” kada smo imali akciju na Biokovu. Preko Centra 112 komunicirali smo uživo s unesrećenima u stijenama, a kako je padala noć i nismo ih satima mogli pronaći, sjetio sam se da upale blic na telefonu kako bi ih mogli iz helikoptera vidjeti. Tako je i bilo, u stijeni smo našli djevojku i njezinu majku, cijelu večer smo ih izvlačili u tehnički vrlo kompliciranoj akciji po ružnom vremenu.
Na visinama opreza nikad dosta
Iako iza sebe ima zavidno iskustvo, opreza na visinama nikad dosta. Najveći broj nesreća događa se pri silasku, a tako su stradali i mnogi Božićevi kolege. Iako je nakon svake tragedije mislio da se neće vraćati, ovaj alpinist jedini se popeo na Everest zapadnim i južnim grebenom. Većinu prijeđenih kilometara nadmorske visine zabilježio je kamerom ili bar olovkom. Za HRT je napravio više od stotine dokumentaraca.
– I na kraju su me s lakoćom pustili, otišao sam i s malo gorčine – bez zadnjeg projekta kojeg sam želio, ali to su veliki sustavi. Kada bih se okrenuo unatrag, u tih 26 godina rada, presretan sam. Ono što sam ja mogao raditi s HRT-om, s jednim snimateljem i sve moje ideje realizirati bez da mi se tko miješao u posao bilo je fascinantno te da smo na kraju imali izvrsne proizvode koji su bili najprodavaniji na televiziji.
Izletnički izvještaji
Posebno je zanimljivo bilo čekati Božićeve izletničke izvještaje…
– S Mount Everesta sam izvještavao tako da je naš poštar iz baznog logora trčao tri dana do prvog aerodroma i onda bi taj avion iz Kathmandua poštu donio do Europe i tako došao do Slobodne Dalmacije, tjedan dana poslije slanja. Film i tekst. U to vrijeme se to strašno čitalo, bez obzira na to što je to bilo s odmakom od jednog tjedna, ali za Split i Dalmaciju taj je materijal bio frišak.
– Da bismo zaradili za ekspediciju, a nismo imali drugih izvora financiranja, radili smo na cementarama u Solinu na visokim silosima. Tada su nam tvrtke uplaćivale sredstva na račun, a kako je bila inflacija, valjalo je što prije doći do banke i podignuti novac. Tako sam jednom prilikom došao u Splitsku banku na Rivi, a bankarica mi je pripremila ogroman hrpu love bez vrećice. I stavio sam ja to u majicu, neki je svezak i ispao, ali trčao sam na Pazar da bi tamo promijenio u marke. Mi Splićani smo tako krenuli s 4 tisuće maraka što je bilo dovoljno za najjeftiniji motel i najskromniji obrok i najmanji broj nosača, međutim u Kathmandu je nepalska rupija baš tog dana devalvirala pedeset posto i mi smo odjednom postali, ne svojom krivnjom bogati – prepričava Božić anegdote. Nagovorili smo ga još jednu, za kraj.
– Zvali su nas da posiječemo nekakve borove grane u splitskom Zoološkom vrtu iznad kaveza s lavovima, a među kolegama je počelo zezanje kako će nas ugristi ili pojesti lav. I tako, kako su oni već pomalo bili dosadni, pitao sam ih, jesu oni za lava ili za mene – smije se.
– Na kraju smo grane otpilali, one su pale po divljim svinjama koje su se razbježale – bez posljedica s lavom.
Da njegove priče itekako imaju smisla, pokazao je život. Stipe Božić živi svoj san.