Article

//www.dalmacijanews.hr/files/62e6e34518d1cb94398b456a/80
Foto: Ivana Ivanović

Planine su najbolje što mu se moglo dogoditi u životu: Stipe Božić živi svoj san!

Prijateljski osmijeh, stisak ruke, vrijeme za razgovor bez gledanja na sat
I koliko god bila puna klišeja, ipak je točna ona da s čvrstom odlukom i posvećenošću možemo doslovno na vrh svijeta. Jer nisu planine te koje osvajamo ili postignuća ta koja ostvarujemo, već sami sebe tako - pobjeđujemo. Bez ega, bez brige o tome što će netko drugi o nama misliti. Svatko od nas ima svoj vlastiti Everest s kojim svakodnevno, na svoj način vodi bitku.

Prijateljski osmijeh, stisak ruke, vrijeme za razgovor bez gledanja na sat, pošten savjet - sve su to male stvari koje nekomu mogu život učiniti smislenijim. U ovom našem natjecateljskom društvu poštovanje prema pojedincu svedeno je na minimum, a to ljude, poglavito mlade, zna dovesti do ruba.

I premda mali broj ljudi ima dovoljno hrabrosti, odlučnosti, vremena, pa i pozitivne ludosti, za osvajanje planinskih vrhunaca, kad se jednom osjeti čarolija planinskog vrhunca od tada više ništa nije kao što je prije bilo.

Još kad tomu pridodaš da je junak ovih slova, u punom smislu riječi, kamerom zabilježio scene poput onih iz američkih akcijskih filmova, ali koje miljama nisu daleko već stvarne i događaju se svakodnevno, i ljeti i zimi - i baš svakome, nije previše kazati kako oči u oči gledamo čovjeka koji je poput nacionalnog dobra. Iako je zarađivao za život kao električar, fotograf, novinar, montažer, redatelj, autor s više od 120 filmova - planine su najbolje što mu se moglo dogoditi u životu, detalj da na zemaljsko počne gledati na potpuno drugačiji način. Nekad je jedva preživljavao, priznaje, pa je zbog popravka Renaulta 4 morao na jednogodišnji rad u Sudan

- U srednjoj školi sam upoznao prijatelje koji su bili u izviđačima, a na izletima s njima susreo sam ljude koji su se bavili alpinizmom i skijanjem. Kako sam se počeo baviti alpinizmom, to je bio preduvjet, kao svojevrsna ulaznica u Gorsku službu spašavanja. Godinu nakon završene alpinističke škole ušao sam u GSS i do dana današnjeg sam tu. Eto, tako nekako je krenula moja priča - govori Stipe Božić. Priča u kojoj je, svjestan je bio toga, jedan pogrešan korak može značiti kraj.

- Roditelji su bili izuzetno protiv onoga što sam ja želio, ali čak i razumljivo u jednu ruku. Tko je u to vrijeme išao u planine, pogotovo oni sa sela kojima je najbitnije bilo obraditi zemlju. Čak sam se morao i skrivati na početku sve dok se nisam nakon desetak godina od prvih koraka popeo na Mount Everest - veli u dahu.

- Prijelomni je trenutak bio, a kako je sve izašlo u medijima, da je mama otišla do doktorice koja joj je otvorila zdravstveni karton, ugledala prezime Božić i upitala tko sam joj ja. I tako, ponovila joj je puno puta da na mene mora biti ponosna. Čak joj je rekla i da više ne treba čekati u redu kad dođe kod nje zbog mog podviga. I kao da je to malo obuzdalo strah kojeg je najviše bilo zbog dosta nesreća, a pogotovo tada kada nisi imao komunikaciju. 


Boli me u srcu u sjećanje na Kornate

Kada preživiš pogibeljne situacije u planinama, kada preživiš noć, neki bivak na 8 tisuća metara s temperaturom od minus 40 i vjetrom - sve možeš.

- Najviše sam bio u Himalajama, ali najveći trag utisak na mene je ostavio boravak na Antarktici u tamošnjim planinama. Ne može se to tek tako opisati, možda fotografijom ili filmom, ali ni iz toga se ne može vidjeti ta praznina, divljina gdje nikoga nema na tisuće kilometara, pravilni oblici kao da si na drugom planetu.

Nije tajna da se događaja u kojima je ljude spašavao nerado sjeća, a tuga u srcu kao i mnogo godina unazad vrati se kad se sjeti scena s Kornata.

- Iako ona nije bila tehnički najteža kao neke druge u stijenama, broj ozlijeđenih i preminulih u tom je trenu bio zaista zastrašujući kao i sami prizor tih beživotnih tijela ili s velikim postotkom opečenosti. I medijska oluja oko svega toga je bila zastrašujuća i još uvijek kada se na to osvrnem boli me u srcu - veli.


U srcu najdraže Biokovo

Iako se penjao po brojnim planinara i gorama svijeta, u srcu mu je najdraže Biokovo. To je onaj spoj s djetinjstvom, kaže, iz vremena kada je zadivljeno gledao snijegom okovanu sjevernu stranu Biokova. Uzori svima trebaju biti najbolji od najboljih.

- Moji uzori su Edmund Hillary koji se sa Šerpom Tenzing Norgayem popeo prvi na Mount Everest, Ernest Shackleton, polarni istraživač, Reinhold Messner... Osim što su bili vrsni planinari, bili su sjajni ljudi. To je najvažnije - priča ranjenik Domovinskog rata, koji altruizam, humanost i ostale pozitivne vrijednosti živi iz dana u dan.



- Bio sam ranjen u ruke i noge, a tu sam, na prsima, imao okvire za municiju. Jednog je skroz stuklo i to mi je spasilo život. Bilo je to na Dinari kod Vještić gore, na granici BiH i Hrvatske, 20. veljače 1992. godine kada sam bio na ispomoći Planinarskom diverzantskom vodu Kijevo, pri 126. brigadi. Inače sam bio u Četvrtoj.

Bilo je i zanimljivih, nekih i posve čudnih, ali i onih u kojima snalažljivost dolazi u prvi plan.

- Događa mi se često da susretnem ljude koje sam negdje spašavao. Sjećam se baš tako jedne akcije spašavanja u omiškoj Dinari kada su uglavnom bile žene i tako, kada me sretnu na rivi, stalno mi govore da sam njihov spasitelj. Mnogo puta me, zbilja, ljudi sretnu i podsjete na akcije spašavanja u kojim sam im pomagao i to me izuzetno veseli. Bilo je, to isto treba reći, zanimljivih priča kao jedna kada je kolega otišao na akciju spašavanja, spustio se helikopterom, a dočekala ga je žena sva razočarana jer je mislila "da će je spasiti Stipe Božić" - smije se čovjek koji je podvigom iz 1979. godine, kao član ekspedicije bivše Jugoslavije, postao prvi Hrvat kojem je uspjelo popeti se na Everest.

- Bilo je toliko toga u mojoj karijeri da se sada i teško svega sjetiti, ali često govorim o jednom slučaju koji je snimljen i u "Nazovi 112" kada smo imali akciju na Biokovu. Preko Centra 112 komunicirali smo uživo s unesrećenima u stijenama, a kako je padala noć i nismo ih satima mogli pronaći, sjetio sam se da upale blic na telefonu kako bi ih mogli iz helikoptera vidjeti. Tako je i bilo, u stijeni smo našli djevojku i njezinu majku, cijelu večer smo ih izvlačili u tehnički vrlo kompliciranoj akciji po ružnom vremenu.


Na visinama opreza nikad dosta

Iako iza sebe ima zavidno iskustvo, opreza na visinama nikad dosta. Najveći broj nesreća događa se pri silasku, a tako su stradali i mnogi Božićevi kolege. Iako je nakon svake tragedije mislio da se neće vraćati, ovaj alpinist jedini se popeo na Everest zapadnim i južnim grebenom. Većinu prijeđenih kilometara nadmorske visine zabilježio je kamerom ili bar olovkom. Za HRT je napravio više od stotine dokumentaraca.

- I na kraju su me s lakoćom pustili, otišao sam i s malo gorčine - bez zadnjeg projekta kojeg sam želio, ali to su veliki sustavi. Kada bih se okrenuo unatrag, u tih 26 godina rada, presretan sam. Ono što sam ja mogao raditi s HRT-om, s jednim snimateljem i sve moje ideje realizirati bez da mi se tko miješao u posao bilo je  fascinantno te da smo na kraju imali izvrsne proizvode koji su bili najprodavaniji na televiziji.

Izletnički izvještaji

Posebno je zanimljivo bilo čekati Božićeve izletničke izvještaje...

- S Mount Everesta sam izvještavao tako da je naš poštar iz baznog logora trčao tri dana do prvog aerodroma i onda bi taj avion iz Kathmandua poštu donio do Europe i tako došao do Slobodne Dalmacije, tjedan dana poslije slanja. Film i tekst. U to vrijeme se to strašno čitalo, bez obzira na to što je to bilo s odmakom od jednog tjedna, ali za Split i Dalmaciju taj je materijal bio frišak.

- Da bismo zaradili za ekspediciju, a nismo imali drugih izvora financiranja, radili smo na cementarama u Solinu na visokim silosima. Tada su nam tvrtke uplaćivale sredstva na račun, a kako je bila inflacija, valjalo je što prije doći do banke i podignuti novac. Tako sam jednom prilikom došao u Splitsku banku na Rivi, a bankarica mi je pripremila ogroman hrpu love bez vrećice. I stavio sam ja to u majicu, neki je svezak i ispao, ali trčao sam na Pazar da bi tamo promijenio u marke. Mi Splićani smo tako krenuli s 4 tisuće maraka što je bilo dovoljno za najjeftiniji motel i najskromniji obrok i najmanji broj nosača, međutim u Kathmandu je nepalska rupija baš tog dana devalvirala pedeset posto i mi smo odjednom postali, ne svojom krivnjom bogati - prepričava Božić anegdote. Nagovorili smo ga još jednu, za kraj.

- Zvali su nas da posiječemo nekakve borove grane u splitskom Zoološkom vrtu iznad kaveza s lavovima, a među kolegama je počelo zezanje kako će nas ugristi ili pojesti lav. I tako, kako su oni već pomalo bili dosadni, pitao sam ih, jesu oni za lava ili za mene - smije se.

- Na kraju smo grane otpilali, one su pale po divljim svinjama koje su se razbježale - bez posljedica s lavom.

Da njegove priče itekako imaju smisla, pokazao je život. Stipe Božić živi svoj san.  
hr Sun Jul 31 2022 23:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/64a2710b5d7965b2278b4634/80

Čuo je Petu simfoniju u kazalištu i znao da će biti dirigent, ali to je tek dio jer život Vlade Sunka je zapanjujuć

On je jedinstveni stvaratelj, umjetnik koji živi glazbu kao svoj dah, a dirigentsku palicu drži kao produžetak vlastitih prstiju
Svaki je pjevač najprije osobnost, priča za sebe, netko je duhovit, netko hrče, a netko uvijek nešto zaboravlja. Al' kad sve to zajedno zazvuči, osjetiš koliko su svi povezani, a opet ponaosob jedinstveni. Ima tu škvare, prave ka daska, šta znaju stvarat brodove k'o iz snova. Svaki ćošak i svaki šaraf im je ka svoja pismica, sve držu u šaci. Tu su i oni pisari, k'o žive enciklopedije jer svašta znaju i sve zapišu. Dok ostali rade, oni brkaju perom i po papiru šarama ispisuju. Bilježu svaki korak, svaku pikanteriju i ne bi nikad propustili ni jednu priču, ma i najmanju kažu. I ovdi ima ljudi šta znaju zavrtit jezikon ka najbolji političari. Zamota te u priču i ne pušta, dok se ti čudiš kako su uspili sve na svoju stranu povuć.

I raznih su struka - od meštara, pitura, inženjera, ekonomista, građevinara, programera, profesora, studenata, liječnika, obrtnika do glazbenika sa školon. Svaki ima svoga "ćuka", sami bi rekli.

A on? On je jedinstveni stvaratelj, umjetnik koji živi glazbu kao svoj dah, a dirigentsku palicu drži kao produžetak vlastitih prstiju. Njegova strast za glazbom preplavljuje svaku poru bića i čini ga posebnim u moru običnosti. On je čovjek čija strast, vizija i talent sjedinjeni stvaraju čaroliju na pozornici. Ali, samo je to površina priče života koji je poput simfonije, svakodnevnih situacija koji su novi izazov za interpretaciju.

- Obično se vrlo rano primijeti sklonost djeteta prema glazbi, međutim da bi se određena sklonost mogla primijetiti, potrebni su uvjeti gdje se glazbeni afiniteti mogu iskazati. Imao sam sreću što su moji roditelji bili glazbeno talentirani - majka je imala lijep sopran, a otac osjećajan bas-bariton koji bi pratio prvi glas, ili bas. Kada bi mu ponestalo alata za promjenu akorda, onda bi se popeo u baritonski registar, odredio karakter akorda i vratio se ponovo u bas. Tako sam već od najranijih dana imao poduke iz kontrapunkta - govori tako Vlado Sunko, izvanserijski pedagog, zborovođa i skladatelj kojega hrvatska i inozemna javnost u prvom redu prepoznaje kao zborovođu muškog Gradskog pjevačkog zbora Brodosplit. Tu ulogu preuzima 1988. od barda splitske zborske glazbe Josipa Veršića, i nosi je do danas. Da, tri i pol desetljeća!


"Nakon izvedbe Pete simfonije u kazalištu, znao sam sve..."

I kao da je Vlado bio predodređen. Znate, svaki korak, svaki dah, svaka misao kao da mu je bila unaprijed zapisana u zvijezdama, kao da je baš rođen za nešto posebno na ovom svijetu...

- Iako je sve bilo na nesvjesnoj razini, ipak je bilo presudno. Bile su to dalmatinske pjesme ili operne arije koje sam dosta slušao i pjevao u najranijoj fazi, tako da se već tada vidjela moja podvojenost za ozbiljnu, (klasičnu) i zabavnu (pop-rock glazbu) jer arije su glavni razlog zbog kojega većina publike dolazi na operne predstave. Zajedno sa roditeljima sam primijetio da moja budućnost pripada glazbi, najprije tijekom izvedbe Beethovenove Pete simfonije. Čuo sam je u kazalištu, i nakon izvedbe sam znao da ću biti dirigent. Vremenom, mijenjali i dopunjavali su se afiniteti, pjevao napolitanske pjesme, uživao u filmskoj glazbi dok nisu došli Beatlesi. Kad sam ih čuo, doživio sam novi šok, i uskoro odlučio svirati u bendu. Imao sam devet godina i privatno sam učio svirati gitaru, a već s 12 sam svirao u bendu, i već tada su me učenici osmih razreda pozvali svirati na njihovoj završnoj večeri. Imao sam Hafner gitaru s tri magneta, i bio najsretniji čovjek na svijetu. Mamin prijatelj diskofil poklonio mi je svoju veliku kolekciju gramofonskih ploča klasične glazbe. I opet sam se zarazio ozbiljnom, klasičnom glazbom Bacha, Beethovena, Mozarta, Chopina… pa sve do Šostakoviča i Stravinskog - govori.


Samouko je počeo lutati svijetom bijelih i crnih tipki, i to na zanimljiv način...

- Izrezao sam tipke od kartona s nazivima i tako svirao. Djed mi je ubrzo uslišio molitve i kupio orgulje. No, tek sam sa 17 godina dobio klavir kada sam već imao pet godina staža u bendu. Tada mi Chopin postaje glavna inspiracija, počeo sam komponirati u njegovom duhu. Bilo je to gimnazijsko doba. Paralelno, dok ja radim balade i preludije, u svijetu pop glazbe događa se trio Emerson, Lake & Palmer. Taj trio je na mene jako utjecao jer je predstavljao upravo moje težnje, spoj klasike i pop-rocka. Kada sam ih čuo, znao sam da sam na pravom putu. Dobio sam potvrdu za svoj rad, i više me nitko nije mogao maknuti s tog puta.


"Da nisam dobio zbor, možda i ne bih ostao u školi..."

A njegov put na početku sjekle su dvije ceste...

- Volio sam i crtanje, vukla me arhitektura, planiranje i stvaranje gradova - urbanizam. Bila je dvojba što ću upisati, akademiju, ili arhitekturu. Međutim, kada sam vidio kako stojim sa matematikom, odlučio sam se za akademiju. Tih godina mi se sve otvaralo. Počeo sam raditi u Centru za odgoj i obrazovanje 1981. godine, u takozvanom popravnom domu kao voditelj glazbenih aktivnosti. Radio sam ono što sam najviše volio, i klasičnu, i zabavnu glazbu po afinitetima štićenika u slobodno vrijeme. Radio sam dvije godine, štićenici su me obožavali jer sam mogao ispunjavati njihove želje. Vodio sam dva benda, mandolinski ansambl i individualno podučavao razne instrumente. Ubrzo se otvorio natječaj u glazbenoj školi na mjesto profesora Buble koji je odlazio na akademiju. On je držao dirigiranje, ali iskreno nisam htio napustiti svoje štićenike zbog našeg iskrenog prijateljstva, shvaćanja što im glazba znači.

Jedva su ga, ipak, nagovorili da se prijavi na natječaj u glazbenoj školi.

- Nevjerojatno je kako se čovjek mijenja, kako razmišlja. Kada sam došao u glazbenu školu, bio sam poprilično nezadovoljan, nekako mi je bilo prazno. Veliki broj djece je tu na roditeljski nagovor. Niti su znali zašto su tu, ni što rade, pa im se i nije dalo vježbati. Naravno bilo je talentiranih, ali to je nešto drugo. Kako sam dobio voditi i nastavu zbora, mogao sam kreirati. Tko zna, da nisam dobio zbor, bi li se zadržao u školi - priča Sunko.

Vodio se onom da je život poput melodije koju sami dirigiramo, jer u našim je rukama moć da stvorimo prekrasne harmonije čak i iz najjednostavnijih nota. Djevojački zbor u Hatzeovoj Glazbenoj je naslijedio od Nikole Buble, ali tu nije mogao stati...

- Ono što je mene kopkalo bilo je formirati zbor dječaka, pogotovo kasnije, oko 1988. godine, kad sam već preuzeo Muški zbor Brodosplit. Htio sam raditi po uzoru na pjevanje u srednjovjekovnim crkvenim kapelicama. Danas se je taj način zadržao naročito u Engleskoj, gdje pjevaju zborovi koji su sastavljeni samo od muških glasova, ali u širokom rasponu. Mješoviti zbor u sastavu: Cantus-djeca, falsetisti, tenori i basovi. Odlučio sam ući u tu priču, odnosno spojiti dječake sa Muškim zborom Brodosplit. Izdržao sam dvije godine vodeći zbor dječaka od 8 do 12 godina. Bilo je lijepo ali naporno, njima se koncept svidio, međutim imali su i drugih aktivnosti, najviše sporta, jer ovo je ipak Split. Trebalo je s njima raditi i solfeggio, a trebao im je i netko za razgovor. Trebala im je i mama i sestra, da ja mogu biti samo tata. No, to nije moglo tako. Jednostavno nisam bio osoba za to. Da sam imao neku pomoć, možda.


"Osjetio sam ljepotu muškog glasa i zvuka pjevača iz Dalmacije"

Korak unatrag, u zboru Brodosplit, i pjevao je, prije nego je preuzeo najodgovorniju ulogu.

- Profesora Josipa Veršića upoznao sam na pedagoškoj akademiji na kojoj sam bio nekoliko mjeseci. Morao sam je upisati jer još nisam mogao na akademiju, a gimnaziju sam završio. Inače bih završio u vojsci, a vojska mi u to vrijeme nije odgovarala. Tada me prof. Veršić pozvao u Brodosplit tako da sam 1973. godine, godinu nakon što je osnovan taj zbor, već pjevao u zboru, opet, samo nekoliko mjeseci jer sam išao u Zagreb. Znao sam što je muški zbor, osjetio sam ljepotu muškoga glasa i zvuka tih pjevača iz Dalmacije, te krasne sunčane boje glasova, kojih jednostavno nema nigdje. Nakon što je prof. Veršić dao otkaz, odmah sam prihvatio njegov poziv, jer sam od samoga početka osjećao da ja to mogu. Nisam imao otpor, niti sam razmišljao jesam li spreman. Jednostavno, sve mi je u životu dolazilo kao da tako treba biti. Najveća potvrda svega toga je moje vođenje zbora Brodosplita već 35 godina. Zamislite, voditi 35 godina skup muškaraca. Nekada ih je bilo čak 60, bilo je to doba nakon Domovinskoga rata i tada smo mogli izvoditi velika djela, oratorije, mise. Danas nas je tridesetak. Presudan je bio prvi kontakt - koncert u Švicarskoj gdje sam jako rano dobio njihovu naklonost. U mjesec dana morao sam spoznati sve tajne njihova pjevanja i pripremiti Zbor za međunarodno natjecanje u Llangollenu Velika Britanija. Smislili smo da u Martignyu, pošto ćemo tu prenoćiti, održimo dodatni koncert. Na tom koncertu su u prvom dijelu bili jako ukočeni, sumnjali su u dobar ishod. Sumnja je bila sasvim opravdana, jer jedno je proba, a drugo je nastup. Vidio sam da su preplašeni, zeleni, žuti, nikakvi, ali ipak su izveli sve korektno. Uslijedila je pauza. Došli su do mene i rekli - maestro, čestitamo, bilo je krasno. U drugom dijelu su se opustili, zvučali su kao drugi zbor. Od tada, pa do dana današnjeg, sve ide samo po sebi.

A jako je teško voditi zbor zbog različitih profila pjevača, nivoa shvaćanja i glazbenog obrazovanja. S druge strane, i mentalitet, i starosna dob. Za neke nepomirljivo - za njega izazov i uspjeh.

- Jedino što ih može spojiti i održati da mogu sve to prebroditi, jer uvijek među pjevačima ima nesporazuma, to je ipak skup muškaraca - je glazba. Moj zadatak je da oni shvate, i osjete glazbu, da im je predočim i stavim na raspolaganje. Da glazba uđe u njih. Svatko je može osjetiti, ali mora htjeti primati i davati. Mora doći na probe zbog glazbe. Dolasci zbog druženja i putovanja se odmah vide. Za mene je dobra glazba vrhovni autoritet - veli.

A inspiracija? Nekad i motiv kojeg čujete, jednostavno se pojavi... 

- Ali isto tako, nekada sjednete na klavir ne znajući zašto ste sjeli, i počnete svirati. Znao sam čak baciti ruke na klavir - ili mi se svidi ili mi se ne svidi, i nastavim. Nekada to ide odmah, kao da ti netko šapće što ćeš raditi, a nekad, teže. Nekad uopće ne ide. Tumačim to na način da glazba koju radimo, za koju govorimo "moja glazba“, nije to ništa naše, nije to ništa moje jer to sve već postoji. Mi smo samo kanal kroz koji prolazi kreativna energija. Ali moramo biti otvoren kanal, i pitanje je samo koliko je čist taj kanal da možemo čuti glazbu. Kad ima prašine, kad ima zastoja, onda je i naše skladanje malo sporije. Motiv može biti sve. Motiv može biti i narudžba. A što je umjetničko djelo? Ono što djelo mora imati je jedinstvenost za koju treba inspiracija, nešto što se ne može definirati. Živi organizam u kojem svi glazbeni parametri imaju svoj razlog postojanja, entitet koji publika sluša ili vidi, koja to doživljava kao nešto zaista živo. Ako izostane taj živi element, govorimo samo o zanatu. Ista je stvar i kod interpretacije, ako želite dobro interpretirati skladbu, nije dovoljno samo taktirati „gole“ note, morate prvo čuti, vidjeti, osjetiti da je to živa glazba. Za to treba imati talent.

A Vlado se od početka životne knjige usudio biti autentičan i živjeti svoju istinu pa je njegova melodija dobila posebnu boju.

- Kad bih vam rekao da me najviše vezuje za Brodosplit učinak koji nakon dobre izvedbe ostave na publiku, iznenadili biste se. Jer ono što ja doživim nakon koncerta kad meni ljudi priđu i gledaju me u čudu, kao da sam došao s Andromede... i govore da ne vjeruju što su čuli, da nisu znali da ovakvo nešto postoji. To je ustvari moja misija, pružanje doživljaja, nešto čega nema u njihovom iskustvu, i nakon toga će biti sretni ispunjeni, jer su nešto doživjeli. To je taj doživljaj koji nam svima danas nedostaje. To je to esencijalno, najvrijednije, i samo zbog toga radim. Inače, nemojte misliti da je užitak raditi, držati probe, to iziskuje strahovite nerve i snagu, međutim, ishod je toliko dobar i pozitivan da je vrijedan još većih muka.





hr Mon Jul 03 2023 08:58:15 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/64998c1d5d796513108b45e1/80

Prvo su ga zvali Beethoven zbog violine, a onda zavoljeli nakon skladbe u gimnaziji - ovo je Nenad Vilović i njegovo impresivno glazbeno putovanje

A prva mu je uglazbljena pjesma izvedena još 1963. godine, u godinama dok je Vice Vukov pjevao o brodovima, a Bijele strijele govorile o ritmu i želji. A tako mi draga znaj, izgledaš ti, dok sa smiješkom promatraš svijet - u songu Grupe 220.
Mi rođeni i odrasli uz more sa čuđenjem znamo promatrati kontinentalce kada dođu na ljetovanje. Oni se ponašaju ili preoprezno, pa se osiguravaju na stotine nevjerojatnih načina ili pak priđu moru neodgovorno i bez respekta, pa nastradaju. Ljudi koji žive uz more ili od mora znaju da se more mora poštivati i da je to jedini ispravan način kako se odnositi prema moru.

A voda je sastavni i neizostavni dio našeg života.

Taži nam žeđ, pere nas, plovimo morima, lovimo ribu, a na koncu konca najveći dio našeg tijela jest voda. Voda je izvor života, ali kada nastupi oluja onda su naši životi od te iste vode ugroženi.
U današnje doba ima jako mnogo nemirnih ljudi, ljudi u jurnjavi, prestrašenih ljudi, ljudi koji su čitav svoj život kao u nekom bijegu. Poznate ulice kojima svakodnevno prolazimo od jednom imaju svoje fasade koje nismo do tada zamjećivali jer - žurimo. Detalji nas oduševljavaju i divimo se svemu što je čovjek mogao postići i što čini da bi uljepšao ovaj svijet.

Naravno da danas nitko neće napisati roman ni snimiti film o običnom čovjeku koji živi svoje „Noine dane“, koji kuha, pere, pegla, koji odgaja djecu, koji brine da note ostanu u pravim tračnicama, koji ustaje rano i liježe kasno, ali Nenad Vilović sve je to. Nenu ukratko predstave kao jednog od naših najuglednijih skladatelja i producenata, a iza vrata studija u Ljubićevoj ulici krije se priča o čovjeku koji je prvo slijedio roditelje jer je majka svirala violinu, a otac violinu pa je Neno svirao - violinu dok "vojska vršnjaka" nije u kutiji od violine iskonstruirala Beethovena. Da, dobro ste pročitali.

- U trećem razredu osnovne škole upisao sam violinu u glazbenoj školi u Splitu, i vjerovali ili ne, na solfeggiu je sa mnom sjedio Oliver Dragojević. Već smo se tada sretali, a kasnije, i u srednjoj glazbenoj školi gdje smo obojica svirali klarinet kod istoga profesora. Znali smo se naći prije sata, on bi sjeo za klavir, a ja bih uzeo klarinet, i onda bismo svirali stare evergreene kao što su Over the rainbow ili, primjerice, Blue moon. I tako, drugi korak bile su brojne grupe. Sjećam se da bih se kao dijete vraćao iz glazbene škole s violinom koja je bila u crnoj kutiji, i u blizini kuće vršnjaci su me počeli zafrkavati vičući „Beethoven, Beethoven“ što mi se nikako nije sviđalo. I došao sam doma svojima i rekao da mi je dosta violine. Tada sam prešao na klarinet. Prve svirke bile su u grupi "Mladi batali". Kupio sam i saksofon, a i gitaru sam dosta svirao.

A zašto početak teksta opijen šumom mora i valovima koji nose sreću kao prije? 

- Za mene su sve pjesme kao djeca. Sentimentalno sam vezan uz svaku. Nekako mi se čini da su mi uvijek značajnije pjesme koje su ljudima poznatije, koje su pobijedile na festivalu, pa mogu izdvojiti "Ništa kontra Splita", "Di si bija kad je grmilo", "2002. godine u Splitu", "Nismo mi bez cilja", Terezu Kesoviju i "Tajnu života". To su pjesme koje mi puno znače i koje su postigle veliki uspjeh. Međutim, postoje i pjesme koje nisu napravile veliki uspjeh, a uz koje sam vezan. Jedna od njih je i pjesma "Šumi more", koja je specifična i koju su izvodili Dubrovački poklisari, pjesma koja je kao himna moru, koja i mene prikazuje u jednom drugom svjetlu koji je bliži stručnjacima i glazbenim urednicima - diže obrve Vilović.


"U stanu sam napravio studio na balkonu..."

A prva mu je uglazbljena pjesma izvedena još 1963. godine, u godinama dok je Vice Vukov pjevao o brodovima, a Bijele strijele govorile o ritmu i želji. A tako mi draga znaj, izgledaš ti, dok sa smiješkom promatraš svijet - u songu Grupe 220. 

- Pohađao sam prvi razred Klasične gimnazije Natko Nodilo u Splitu, u kojoj sam oformio i bend pod nazivom "Logaritmi", i za dan škole smo odsvirali četiri, pet pjesama. Među tim pjesmama bila je i jedna moja koju sam skladao. Spiker je najavio skladbu Nenada Vilovića, i, kako to već biva, nakon te školske priredbe postao sam najpopularniji u gimnaziji, voljeli su me i profesori i učenici. Pjesma je bila instrumentalna, svirao sam je sa klarinetom. Davne 1969. godine bio je moj prvi festivalski izlazak, na Opatijski festival koji je tada bio državni. Moju pjesmu su izvodili Indexi sa Davorinom Popovićem. Već sam i zaboravio na tu pjesmu, ali Siniša Škarica se zainatio i odlučio je pronaći. Tražio ju je u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, a pronašao u Ljubljani. Zašto? Jer je u to vrijeme Orkestar Radio televizije Ljubljana svirao na Festivalu. Pjesmu su snimili i sačuvali, a sada su snimku predali Croatia Recordsu. I nakon toliko godina sada će biti na nosaču zvuka. Interesantna stvar je da je tekst za tu pjesmu napisao Jakša Fiamengo, to je bila prva pjesma koja mu je uglazbljena. Kasnije je Fiamengo znao govoriti da je započeo sa Zdenkom Runjićem, no prema ovome, to nije točno. Prvu pjesmu sam mu ja uglazbio, sudjelovala je na Festivalu u Opatiji i zvala se "U popodnevne sate".

Još par koraka unatraške, splitski diplomirani inženjer elektrotehnike živio je u Kineskom zidu, a doslovce vrata do njegovih stanovao je Dino Dvornik sa bratom.

- U stanu sam napravio studio na balkonu. Pregradio sam balkon staklenom pregradom, na balkonu su mi bili uređaji, a prijatelji su dolazili snimati u moju spavaću sobu, gdje smo i pjevali i svirali. Sve je bilo dobro dok susjedi nisu poludjeli od buke. Bio je tu i bubanj, i to je treslo da, naravno, drugi nisu mogli spavati ni normalno živjeti. I tako, domislio sam i napravio kabinu u kojoj je bio bubanj, takvu da se vani ništa nije osjetilo, a kako se udarac ne bi prenosio na pod, stavio sam sedam fapovih federa, i onda kada bi bubnjar počeo svirati sve bi se ljuljalo. Ali se snimalo! Sve je bilo dobro dok jednom bubnjar unutar te kabine nije pao u nesvijest zbog nedostatka zraka. I onda sam uzeo usisavač majci i njime dovodio zrak sa balkona direktno u kabinu. Idući problem je bio, naravno, zvuk usisavača koji se čuo na snimci pa smo načinili sklopku koja bi se pritiskom na record usisavač ugasio. Iduće tri minute za vrijeme trajanja snimanja ne bi bilo zraka, ali bilo je izdržljivo - veli Neno.


"Svaka melodija ide na ovaj ritam..."

Epizode s Dvornikom nešto su nezaboravno, vrijedno knjige ili dokumentarca, toliko životno i toliko splitski...

- Dino bi došao u studio i htio bi nešto snimati. Ali, nije znao snimati sam. Ja sam ga malo-pomalo učio, i konačno naučio da zna osnove programiranja. Programirali smo na mali sekvencer. Zatim bih ja otišao u drugu prostoriju raditi na svojim pjesmama, a on bi ostao stvarati svoj ritam. I tako, pogledao sam kroz prozor i vidio ga kako skače, sretan, i viče da je napravio hit. Zatim bi mi ušao kroz vrata, sa rečenicom da dođem poslušati, a ja sam ostao šokiran jer je on imao samo ritam. Ma šta melodija, svaka melodija ide na ovaj ritam, svaka harma ide na ovaj ritam, zar ti to ne čuješ? - tako bi mi nekako odgovorio. Kad bih ga pitao ima li tekst onda bi mi objasnio da će nazvati Gibu i da će na ovaj ritam on napraviti tekst u točno pet minuta. I vidite, tako je Dino shvaćao hit. Njemu je bilo bitno zakopati dobar ritam, a drugo mu nije bilo važno. I kada bi tako zakopao dobar ritam, onda bi bio zadovoljan.

A kod stvaranja pjesama zaljubljenik je melodijske linije.

- Za mene je melodija primarna, a svi ostali elementi pjesme - ritam, harmonije, tekst, aranžman i izbor pjevača, dolaze kasnije. Nekada su tekstualna ideja i spoj sa pjevačem presudni za nastanak dobre i kvalitetne pjesme. Eto baš "Ništa kontra Splita" i "Di si bija kad je grmilo" su najbolji primjer za to. Što se skladanja tiče, ne bih se namučio, ali bih se znao namučiti pri realizaciji. Tako je bilo sa Dinom Dvornikom, a uhvatiti ga za festival bilo je doista teško. U to vrijeme, pričalo se da je čak i umro, da je pao sa balkona. Svašta se pričalo. Ipak, imao sam ja čovjeka koji ga je dobro poznavao. Brico se zvao. Tada bih znao proći pored Bricinog salona, a on bi mi rekao da je Dino dobro i da se ne trebam brinuti. I tako, sedam dana prije festivala mi na vrata dođe Dino s idejom da bi on na festivalu došao u kovčegu. Mislio sam da se radi o gusarskom kovčegu, sa blagom, sa draguljima… I na večer samog festivala došao sam na Prokurative i vidio u hodniku mrtvački sanduk. I postalo mi je jasno da me je Dino prevario, da je naumio zapravo doći u mrtvačkom sanduku. Njega su doveli u kapsilu na binu, i kad je počela glazba, on je iz njega iskočio i počeo pjevati. Bio je to šok za sve, delirij, takvo nešto do tada još nismo vidjeli - govori Vilović. I kao da se sve vrti oko neprežaljenog Dina. 

Zavrtila se i glazba koju je napisao prije više od četiri desetljeća, sasvim nenadano, i to baš u godini glazbenog jubileja.

- Prije 40 godina sam napravio instrumentalno-ambijentalni album koji se potpuno razlikovao od glazbe po kojoj sam poznat. Pokušao izdati taj album, bio sam u Jugotonu, Suzi, ali nisu bili zainteresirani za izdavanjem jer se radilo o instrumentalnoj glazbi koja nije komercijalna. Tada se znalo što se prodaje, a prodavali su se srcedrapajući tekstovi pod parolom što više plačeš, to ćeš više prodati. Stavio sam tu traku u ormar i bila je tamo sve dok prošle godine u moj studio nisu ušli glazbeni arheolozi, specijalizirani za izdavanje glazbe osamdesetih godina - Željko Luketić i Leo Ahel. Njih dvojica imaju svoju diskografsku kuću koja se zove Fox and Friends. Bili su u potrazi za prošlim snimkama grupe ST koje nisu izašle. Pronašao sam im to. Tada sam ugledao ovu traku staru 40 godina i ponudio im da je poslušaju. Traku su ponijeli sa sobom u Zagreb, i nakon par dana su nazvali i rekli da im je traka genijalna, da ju žele izdati. I tako, 40 godina nakon, album je ugledao svjetlo dana...





hr Mon Jun 26 2023 15:01:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/6488209d5d7965cfe28b4581/80
Foto: Ivana Ivanović

Akademik Radoslav Tomić Dalmaciju je htio upoznati kao cjelinu i uspio je: "Povijest umjetnosti bio i ostao moj prvi izbor..."

Gotovo da nema otoka, sela, gradića ili crkve koju nisam obišao od Kotora do zadarskoga kraja u potrazi za zbirkama inzistirajući na upoznavanju čitave regije
Nekada se vodilo računa kako se ne bi propustio neki dobar film ili utakmica. Danas takvih briga više nema, jer se uglavnom sve snima. I reprizira. Pritisneš dugme i vratiš prošlost u sadašnjost. Ali još uvijek, usprkos svoj toj silnoj tehnologiji, postoje stvari koje ne smiješ propustiti, jer su jednostavno neponovljive. Ne smiješ propustiti trenutak kada si nekome mogao uputiti lijepu riječ, stisnuti ruku, obrisati suzu.

Niti jedna tehnika, niti jedna elektronika, niti jedna informatika, nije, i nikada neće ni biti, u stanju nadoknaditi sve ono dobroga što smo propustili podijeliti sa svijetom, a što nosimo u svome srcu, u domeni svojih osjećaja. Bez obzira što je toliko toga u životu jednostavno bačeno na nas, i to u jednoj suludoj brzini, da naši odabiri u svemu tome prođu relativno nezapaženo.

Soren Kierkegaard je majstor aforizama. Evo jednog - Život se jedino može razumjeti unatrag, ali se jedino može živjeti unaprijed. Brzina i životni kaos prisiljavaju nas birati, a naš život ne dolazi do nas spakiran, pročišćen - isfiltriran.

On je poput jednosmjerne ulice. I onda, kako je naš pogled prema naprijed definitivno razmrvljen i kaotičan, život zahtijeva - pogled unatrag. Povratak u prošlost. Okret unazad.

- Interes prema prošlosti pokazao sam dosta rano, u ranom djetinjstvu kada svatko iskazuje neke svoje interese. Netko ima interese prema autima, avionima, jedrenju, a netko prema prošlosti. Moj interes je upravo ono što je prošlo, a ne ono što se događa danas ili što će tek doći. Taj interes je ostao, i postao sam povjesničar umjetnosti. Formirao sam se kako bih istraživao umjetnost prošlih vremena, a onda postupno sazrio - govori tako Radoslav Tomić, jedan od nekolicine akademika podno Marjana, ovaj povjesničar umjetnosti, persona kojoj je izbor studija bio točka preokreta, onog spomenutog okreta unazad.

- Studirao sam povijest umjetnosti i komparativnu književnost, ali je povijest umjetnosti bio i ostao moj prvi izbor. Sve je išlo svojim tijekom, vjerojatno i jer sam još od djetinjstva shvatio da me zanima umjetnost prošlih vremena. Naravno, ne možemo odvojiti umjetnost prošlih vremena od suvremene umjetnosti, ali moja su znanstvena istraživanja vezana uz ranija povijesna razdoblja.



Kao ljudska bića posjedujemo slobodnu volju. Mi smo, kako to neki kažu, "slobodni agenti", ali opet je najvažnija genetska predispozicija, mentalna, emocionalna ili psihološka struktura ličnosti koju velikim dijelom nasljeđujemo, a onda i različite životne okolnosti.

- Jasno je da je kod osobe koja se rodila na mediteranskom prostoru ta prošlost prisutna, vidljiva i očigledna, ali i da može izazvati senzacije kod onih koji žele iskusiti takvu vrstu senzacija. Netko prođe Peristilom, a zapravo ga nikad ni ne pogleda, a netko drugi, taj isti Peristil doživljava kao senzaciju koja ga bitno određuje. Rekao bih, što se Splita tiče, da je na mene najviše utjecala unutrašnjost splitske katedrale. Za mene ona predstavlja taj magični prostor, bez pretjerivanja, i bez umanjivanja njezina značaja. Splitska katedrala je autentična, nije me kod nje privukla samo rimska starina, već i kasniji stilovi koji su se nataložili u njoj. I barokni oltar sa zlatnim anđelima, i slike koje su se pojavljivale - sve su to vizualne senzacije iz ranoga djetinjstva koje su na mene ostavile neizbrisiv trag. Tih senzacija je bilo mnogo, u različitim mjestima, a u Splitu su to Dioklecijanova palača i Katedrala.

Naše društvo i danas počiva na tim pronalascima, pronalascima uz koje je titralo srce Tomića kroz svaki val baroknog pokreta, dok su njegove misli lutale kroz labirinte raskošnih crkvenih svodova, muzejskih dvorana i plemićkih palača.

- Onaj tko je pronašao smiraj u prošlosti i u starijim umjetninama, dobio je oslonac u prethodnicima koji su na ovim prostorima djelovali između dva rata. Jedan od njih je i Ljubo Karaman, veliki povjesničar umjetnosti koji je utemeljio modernu struku kod nas. Ljubo je bio Splićanin koji je do početka Drugoga svjetskoga rata živio u Splitu. Poslije rata imamo cijelu plejadu povjesničara umjetnosti u Splitu, Dubrovniku i Zadru, čime se stvorio oslonac u uglednim profesorima i kolegama. Oni su bili uzori, ali i istraživači koji su imali već definirane pozicije i visoko obrazovanje koje nije bilo samo lokalnog karaktera, već su bili značajni i u regionalnom, ali i u europskom prostoru koji im je davao jednu višu dimenziju kako bi mogli na ispravan način protumačiti našu prošlost i umjetničku baštinu.



A uzme li se objeručke i konstatacija da je umjetnost u Dalmaciji vezana uz umjetničko djelovanje venecijanskih kipara dolazimo do uzročnika Dalmacije kakva je građena...

- U Dalmaciji je samo kamen, mramora nema. Zbog toga jer nije postojao niti jedan domaći kipar koji bi mogao raditi mramorne skulpture. Kupovalo se najviše u Veneciji, dok je Dubrovnik naručivao umjetnine i u drugim centrima na Apeninskom poluotoku. Jedna je to od tema koja je europski relevantna, a mramor je kao materijal skup sam po sebi. Mramor je zahtjevan i nije se svakome davao u ruke, već je bio namijenjen uglednim umjetnicima. Može se reći da je broj skulptura na hrvatskoj obali znatan, i nije beznačajan u ukupnom korpusu mletačke skulpture 17. i 18. stoljeća. Najvećim dijelom istraživao sam umjetnost tih dvaju stoljeća, čije razdoblje nazivamo barokom, iako, u tom razdoblju postoje i određeni stupnjevi i preobrazbe navedenoga stila. Ali svakako, 17. i 18. stoljeće je u središtu moga interesa, a taj period širim i na 16. i 19. stoljeće o čijim sam umjetninama znao pisati. Dakle, bavio sam se umjetnošću novoga vijeka, od 16. do 19. stoljeća.

A Tomić je htio, zapravo, upoznati Dalmaciju kao cjelinu. I uspio je. Kao nekakav svjetionik koji nas vodi kroz gustu maglu vremena, otkrivajući tajne prošlosti i njihovu nevjerojatnu ljepotu. Pa i samo ime Radoslav kroz korijene iz slavenskih jezika, "donosi radost i slavu”.

- Gotovo da nema otoka, sela, gradića ili crkve koju nisam obišao. Osim crkvi, drugih prostora nije niti bilo. Muzeji su  relativno kasno osnovani, u privatnim zbirkama bilo je toga manje, ali ipak sam imao sreće vidjeti većinu relevantnih privatnih zbirki. Tada su zbirke bile sačuvane, dok danas više nisu. Obišao sam prostor od Kotora do zadarskoga kraja u potrazi za zbirkama inzistirajući na upoznavanju čitave regije, kako bih na racionalan i uravnotežen način mogao objasniti što sam vidio. Htio sam izbjeći određene subjektivizme, i nisam pojedine gradove htio definirati kao središta, a obzirom da živim u Splitu, Split bi trebao biti ta središnja točka moga interesa. Suprotno očekivanom, moj interes je jednako raspoređen prema svim lokalitetima, i ovisno o onome što sam vidio i prepoznao, pristupio bih istraživanju i pisanju.

I nije se kolebao reći kako je bilo i važnijih gradova od rodnog Splita, sredina u kojima je umjetnost bila raspoređenija u baroknom razdoblju. Prvi primjer je jedan prekomorski, onaj na otoku Braču.

- Na Braču su tijekom 18. stoljeća mnoga naselja dobila urbani karakter. Može se reći, da je župna crkva u Nerežišćima ljepša od svih baroknih crkava u Splitu. Crkva u Milni također, a da ne govorimo o Zadru, Boki Kotorskoj, Dubrovniku. Trebalo je samo sa velikom pažnjom uspostaviti ravnotežu vrijednosti urbanih sredina koje su se u baroku proširile. Brojna sela su u razdoblju baroka postala urbana. Izgrađene su nove crkve, podignuti novi oltari, kupljene nove slike i kipovi, i to je fenomen koji karakterizira barok.

Snagom novca i ukusa prostor umjetnosti se proširio pa nije više bio vezan samo za Dubrovnik, Kotor, Zadar, Split, Trogir i Šibenik...



- Lijepe umjetnine mogu se pronaći i u Zlarinu, Betini, na otoku Braču, ali i Lošinju koji je bio pastirsko mjesto, a tijekom razdoblja baroka je postao umjetničko središte. Također, tu je i Boka, koja je u tom razdoblju doživjela svoj vrhunac. Neka naselja su se definirala zahvaljujući i pomorstvu. Pomorstvo donosi i kulturu, dok nedostatak novca smanjuje mogućnost kupnje umjetnički vrijednih djela. Kada ste emancipirani i ekonomski neovisni, i ukoliko ste  proputovali svijet, tada se i vaš ukus promijenio. Barokne umjetnosti mogu se naći i u nekadašnjim zabitima, u selima koja su nekada bila ratarska i pastirska, i odjednom narasla. Njihovi stanovnici su posjetili Trst, vidjeli Veneciju, Anconu, Napulj, i shvatili da novcem mogu kupovati umjetnine koje će imati trajnu vrijednost. Moći će opremiti interijere umjetninama, i ukrasiti crkve. Neke srednjovjekovne mogle su novim mecenama djelovati zastarjelo, a umjetnine u njima mogle su im izgledati skromno, pa su zbog toga podizali nove crkve koje su opremali suvremenim djelima. Sve je to rezultat baroknoga previranja koji je u Dalmaciji bio intenzivan i zanimljiv.

U Splitu je Radoslav okular okrenuo prema katedrali svetog Dujma koja se u razdoblju baroka ukrasila raznim umjetninama.

- Uzmimo za primjer glavni oltar, koji je vrlo lijep, u kombinaciji drveta i pozlaćenog mramora, i slike koje se nalaze jednim dijelom na samom oltaru, a jednim dijelom iznad njega. U katedrali se posebno ističe i oltar svetog Dujma, to je remek-djelo barokne skulpture u Dalmaciji čiji je autor ugledni mletački majstor Giovanni Maria Morlaiter, koji je za Dalmaciju izradio veći broj umjetnina. Oltar svetog Dujma pokazuje visoki estetski obzor kanonika i plemića koji su taj oltar naručili, i za čiju prigodu je Julije Bajamonti napisao i skladao oratorij. Po tome vidimo da se radilo o događaju prvoga reda koji se u Splitu više nije ponovio. Bila je to svečanost koja nije bila samo izgradnja oltara za sveca zaštitnika, već su veličinu toga događaja svi osjetili. Svečanost, koja je uveličana koncertom i izvedbom oratorija. Radilo se o više umjetnosti, najprije kiparskoj, pa slikarskoj, ali i glazbenoj koja je bila integralni dio te svečanosti. Upravo je to smisao baroka – u cjelinu povezati različite umjetničke žanrove i vrste, i time stvoriti jedinstveno umjetničko djelo, kako ga Nijemci nazivaju Gesamtkunstwerk. Na taj način objedinjuju se u jedinstvenu cjelinu slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, ali i glazba te književnost, jer oratorij sadrži i riječi. Time bih zaključio, i naglasio da je to jedinstvena profinjena dionica koju je Split dao cijeloj dalmatinskoj i hrvatskoj likovnoj baštini 18. stoljeća.
hr Tue Jun 13 2023 09:57:17 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/647c7a995d7965b4c78b459f/80

Flegmatična je faca bio Ivan Katalinić, među vratnicama miran i siguran, a najviše strpljiv čekajući da na njega dođe "mac"

U Sinju je njegove majstorije među vratnicama prepoznao Marijan Travizi ili bolje kazano Cejo, legendarni junakov tajnik i nazvao ga Banks
Hajduk je te '92. postao prvi prvak Hrvatske, a Dinamo, tadašnja Croatia nije osvojila niti kup jer trofej je ponio Inker iz Zaprešića. Narasle su dogodine i ambicije Hajduka da obrani titulu, ali splasnule su nade kako su stigli prvi vjesnici proljeća, u slučaju Bijelih bio je to juriš trupa Ćire Blaževića prema naslovu, tada trenera Croatije. Glavna akvizicija bio im je Mario Stanić, pridošlica iz Željezničara. U vihoru rata skrasio se u Zagrebu i postao vihor zagrebačkom sastavu dok je Hajduk muku mučio, eto, čak i s Belišćem zbog čega je s klupe odletio Stanko Poklepović.

Novu svježu krv našli su u Ivanu Kataliniću, vrataru i treneru vratara koji je imao te sklonosti trenera - nije to bila tajna. Kate, uzmi ti... govorilo se u kancelarijama Poljuda. I tako, bilo je to dva dana nakon što je otpuhao 42 svjećice na rođendanskoj torti, 19. svibnja 1993. godine, igrali su Hajduk i Croatia prvu utakmicu drugog hrvatskog finala Kupa i Hajduk je pobijedio sa 4:1 u nezaboravnoj atmosferi. Teren su tada prekrili „papelitosi” što ih je Torcida u ekstazi pobacala u znak slavlja i fešte. Stariji će se sjećati da su ti "papelitosi" premijeru na domaćim travnjacima imali šezdesetih godina, kad je na Maksimiru Hajduk s Dinamom odigrao pomirljivih 1-1.

I onako, svojstveno, na juriš i dišpet Hajduk je na pogon Ardijana Koznikua (2), te Joška Jeličića i Marija Novakovića stavio obje ruke na osvajanje Kupa, i zbilja je to bilo prvo Rabuzinovo Sunce što je obasjalo Poljud iako je u revanšu Croatia bila bolja. 

Bio je to početak razdoblja Ivana Katalinića koji je nanizao za kormilom Hajduka 940 dana. Flegmatična je to bila faca, zarana je naučio da od nerviranja, od padanja u stresne situacije, nema koristi. I bio je strpljiv, nikada da zatraži nešto preko reda, jednostavno čekajući da na njega dođe "mac", kako mi to kažemo u Dalmaciji.

- Od malih nogu vezao me balun, posebno po ulici. Kad sam u šestom razredu naglo izrastao, a imao sam već 187 centimetara, na prvenstvu u sedmom razredu, prvenstvu u nogometu, falio je golman jer nitko se nije htio bacati po onim terenima koji su više nalikovali na kakvu njivu nego na travu. U Trogiru iza Kule Kamerlenga je bio jedan dio travnati pokraj gola, što od vlage, što od sjene i tako sam pristao. Meni se još uz to nije dalo trčati. Stric mi je bio trener juniora i na preporuku mog profesora tjelesnog, otišao sam u Slavena. Sve je krenulo s dvanaest godina, a prvu utakmicu igrao sam, jest prošlo puno godina, ali sjećam se - u listopadu 1963. godine. Još doma čuvam registraciju. Juniori Slavena tad su igrali u Dalmatinskoj ligi, proglašen sam najboljim golmanom u ligi i otišao sam sedamdesete u amatersku reprezentaciju Hrvatske gdje sam isto proglašen najboljim golmanom. Iste te godine u lipnju sam potpisao ugovor s Hajdukom - kaže Katalinić koji je već s 18 godina došao na Stari plac iz Trogira. One 1971., šampionske godine Bijelih, upamćene po činjenici da su se domogli naslova prvaka Jugoslavije poslije punih 16 godina, Katalinić je pozirao na skupnim fotografijama kao treći vratar, ali nije debitirao u prvoj momčadi premda voli kazati kako je i kao pričuvni čuvar mreže sudjelovao u trijumfu.

- Moje djetinjstvo je bilo teško, prvo jer mi je otac umro kada sam imao petnaest i ostali smo majka i nas tri brata, a drugo jer je bila velika neimaština, tada nam je majka radila u poljoprivrednoj zadruzi. Međutim, taj sport, taj nogomet me vezao da zaboravim sve drugo. Nikada nisam mislio da ću biti ono što sam bio, niti da ću ići u profesionalce jer sam išao u industrijsku školu, ali dogodila se moja prilika i iskoristio sam je. Završio sam za brodskog strojara, ali sve se nekako čudno posložilo tako da sam ja na kraju škole, tamo negdje u svibnju i lipnju potpisao ugovor sa Hajdukom. Nisam radio ni dana, ali sam tri godine svako drugi dan morao na brodogradilište. I kako sam, eto, bio najstariji od braće, želio sam raditi kako bih došao što prije do financija kako bi se mogla prehraniti obitelj - sjeća se dana kada je sve što je napravio bilo poput sna, dalekog sna.


"Beara me naučio svemu..."

A u Sinju je njegove majstorije među vratnicama prepoznao Marijan Travizi ili bolje kazano Cejo, legendarni junakov tajnik.

- Teren u Sinju bio je travnat, prvi put se tada puštala glazba na terenu i mene je ona toliko motivirala na zagrijavanju da sam branio kao nikad do tada. Tko ne bi. I tako obranim ja par pokušaja, a tajnik sinjskog Junaka, koji je uvijek sjedio na banku iza gola, prozvao me Banks. Banks je tad branio za Englesku reprezentaciju. I ostalo je Banks. Od tada sam i nosio žuti dres, bio je i crni. Imao sam i drugih nadimaka poput Cat, mačka, posebno kad sam igrao van Hrvatske. Kasnije me je i Slaven Alfirević prozvao Ivan Grozni, kad sam igrao kontra Dinama. 

Put domovine čovjeka po kojem je dobio nadimak otišao je Katalinić, potpisao za Southampton, postao tako prvi, a do danas i jedini hrvatski vratar koji je nastupio u najvišem rangu engleskog nogometa, ali Ivan svaki početak vraća na "hajdučke postavke".

- Uspjehe u Hajduku koje je napravila generacija sedamdesetih, nitko neće ponoviti, naročito pet puta osvajanje kupa u nizu, a jednako tako do 1978. nismo nikako izgubili u Beogradu sa Zvezdom i Partizanom. Mislim da su to i bile i ostale najbolje godine Hajduka. A u to vrijeme su treneri imali njuha za sve. Meni je Mladinić samo rekao da za dvije ili tri godine neću biti među brankama, i falio je, ali onda sam imao i trenera Bearu, njega sam naravno najviše slušao, radio je na meni, zapravo me naučio svemu. Pošteno mi je rekao da moram trenirati tri godine da bi postao nešto, premda sam bio treći golman u ekipi. Rekao mi je da ću postati reprezentativac, dok su se neki smijali. I onda sam ga pitao kako je on to znao, a on mi je rekao da je sve ono što mi je savjetovao i govorio naišlo na moje plodno tlo te da sam prihvaćao kritiku i zapravo je tumačio kao nešto dobronamjerno. Cilj mi je bio da postanem reprezentativac da mogu i ja otići van zemlje, što se na kraju i dogodilo kada sam otišao u Englesku. U ono vrijeme to je bio pojam, da ja među tri igrača budem kao stranac jer su u ono vrijeme igrala tri stranca po ekipi. I četrdesetak godina kasnije nema golmana koji je nakon mene otišao u Englesku, da - sjeća se.

Baš kako mu srce jače zaigra kad se sjeti nastupa na Starom placu, nekako posebno odgovornijih kad ti je publika disala "za vratom" jer je fizički bilo sve blizu.

- Sjever je bio udaljen dva metra od publike i sve je bilo skučeno, a i u ono vrijeme ljudi su puno znali o sportu, puno su znali o nogometu i onda je puno bilo teže igrati nego danas. Nisi mogao zavarati, a danas već možeš u nekim stvarima. Vidite i sami da puno ljudi dođe samo vidjeti štimung na stadionu, a posebno oni koji se samo dođu slikati. I nije da podcjenjujem  današnje navijače, ali sve što je onda bilo, toga nema. Navijača je bilo gdje god smo igrali, a i Split je tada prema Beogradu i Zagrebu bio kao selo. Međutim, nas je držala ekipa i dobra klapa. Još kad bi igrali protiv Zvezde, Dinama, Partizana... Volio sam te utakmice. Posebno kad se igralo u proljeće jer nikako nisam volio zimu, a još kad iza utakmice ne požuriš u svlačionicu pa ostaneš bez tople vode. Veselo je bilo...




"Nisam mogao ostati trener ako nisam imao rezultat i trofeje..."

A dok je igrao ili bio trener, gledao je da je Hajduk jači i bolji. Nije kao danas, žalostan je Katalinić, da svi gledaju samo sebe.

- U ono vrijeme rata nije bilo lako. Kad se devedeset i treće smijenilo Poklepovića, tad je Dinamo, zapravo tadašnja Croatia, lako osvojio prvenstvo i ja mijenjam sistem 3-5-2 u 4-3-3 jer sam imao napadače Rapajića i Mornara koji su mogli svima zabiti. Znalo se da ta generacija može puno toga kad smo dobili Dinamo 4-1. Imali smo lošiju obranu, ali smo zabijali puno. Kad smo 1994. godine osvojili duplu krunu, kup i prvenstvo, uspjeh je bio veći jer smo igrali s našim igračima, Zagreb i Dinamo su bili jaki. Nekako godinu dana kasnije su već narasla očekivanja pa je bilo i očekivano da opet osvajamo. I te tri godine na klupi Hajduka, to je bio Hajduk. Nisam mogao ostati kao trener ako nisam imao rezultat i trofeje. 
To je takvo bilo vrijeme, sada je moda neka druga, trenera se ostavlja u sedlu iz ne znam ni ja kojih razloga. I u tradiciji Hajduka bilo je da domaći trener najviše osvaja bez obzira što su dolazili drugi treneri jer stvar je u našem mentalitetu. A sada fali toga da mladi dolaze iz škola, u mnogim školama uopće nema prvenstava, a ni profesori nisu vezani uz Hajduka da bi mogli trenerima nekoga preporučiti.

Nije skroman kad kaže da je u Europi doživio renesansu, u ta dva toliko spominjana nokauta - prvi u St. Etienneu, drugi u Eindhovenu.

- Najveći je uspjeh u klubu kad smo igrali s Ajaxom. Mislim da je ona generacija koja je izbacila moj Hajduk možda bila i najbolja u povijesti Ajaxa. Po nekim je stvarima možda nadmašila i onu veliku generaciju Johana Cruyffa sedamdesetih. Imali smo kasetu od 45 minuta s njihovim prekidima, proučavali smo ih, vidjeli da uglavnom idu na prvu stativu. Ali, to je tako, ipak su nam zabili iz prekida. No, i sam plasman u četvrtfinale je bio svakako velik uspjeh.





hr Sun Jun 04 2023 13:50:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .