Kraj trećeg dana 7. Mediteranskog festivala knjige u petak obilježio je slavni i sjajni glumac Bogdan Diklić, poznat iz brojnih jugoslavenskih, srpskih i hrvatskih filmova i serija, koji je predstavio svoju knjigu O glumi bez glume koju je izdao Jesenski i Turk, uz moderiranje Jasena Boke.
Knjiga je kolekcija misli Bogdana Diklića o glumačkoj umjetnosti, ili – kako je rekao autor – bdijenje nad glumačkim poslom, koje je on godinama zapisivao po bilježnicama. Ta je zbirka kratkih misli prvi put u Hrvatskoj izdana 2010. Ideju o tiskanju Diklić je dobio od Gorana Navojca, kojem je prvom pokazao svoju bilježnicu, i koji je u knjizi naveden kao “neurednik”.
Govoreći o glumačkom poslu, Boko i Diklić istaknuli su kako je u kazalištu nužno trojstvo autor-redatelj-glumac. Publike tu nema, jer po Diklićevim riječima između glumaca i publike postoji svojevrsni zid.
– Što se manje dodvoravamo publici, i što smo vjerniji piscu, publici će biti ljepše. Ona je voajer. Ne treba bukvalno shvatiti kad kažem da nas se publika ne bi trebala ticati, jer nakon svih proba publika je ta kojoj predstavimo rad. Publika ne voli dodvoravanje, ulizivanje raznim egzibicijama. Zato mene publika i voli, jer ne igram ‘na nju’, ne sjedam joj u krilo – kaže Diklić, koji dodaje da je danas mnoštvo primjera baš suprotnog pristupa publici na “tezgama” ili “prepakiranju” klasičnih tekstova i autora.
U knjizi je navedeno 87 “oizama”, jer svako poglavlje naslovljeno je “o nečemu”, a Boko kaže da su svi ti minijaturni tekstovi komprimirana istina o iskrenosti, glumi i kazalištu. Ili, kako je Boko citirao glumicu Mariju Škaričić, ona je “ono u što je vjerovala kad se odlučila za glumu, a onda putem to izgubila”.
– Svatko je gospodar svoje ličnosti, i mora bdjeti nad njom – kaže Diklić.
Diklić se dotaknuo i filma, drugog medija u kojem je stekao afirmaciju, i veliki je osporavatelj kvalitete suvremenih filmova, bez obzira što se publika dijelom vratila kinima.
– Možda sam nostalgičan, ali kino je još i puno više od samog gledanja filma, ono je i doživljaj, kojega danas više nema”, rekao je.
Prisjetio se i svojih početaka, posebno nedobijanja uloge Miška u filmu Ko to tamo peva, koju je maestralno odigrao Aleksandar Berček. No, tada je u kazalištu dobio ulogu Pjera Bezuhova u Ratu i miru, i kazalište ga nije pustilo, ali taj film i danas smatra boljim od svog najvećeg hita Maratonci trče počasni krug, koji su i danas kultni film, a mlade generacije ga vole i 43 godine nakon nastanka.