Čovjek čitav svoj život živi u nekakvom stanju pripravnosti. Uvijek je alarmantno stanje. Spremaju nas za vrtić, za školu, onda i za dopunske aktivnosti, novo školovanje, posao, a onda se toliko na to naviknemo da se sami nastavimo spremati za ostatak života.
I opet, kao da nas neprestano problemi zateknu – nespremne. Ili smo nedovoljno spremni ili se spremamo za jednu situaciju, a ono iskrsne neka druga. Postajemo u tili čas nogometaši s krivim kramponima na kopačkama, ali sportske su greške gotovo pa uvijek popravljive. Na poluvremenu, minuti odmora, novoj utakmici ili utrci. Život? U životu popravnog ispita jednostavno – nema.
Danas se skoro svi trude, na sve moguće načine – poštene i nepoštene, dopuštene i nedopuštene, ovakve i onakve, biti netko ili nešto, ali to se uglavnom svodi – biti ispred ili iznad drugoga. I to u društvu u kojemu dominira osjećaj pomanjkanja povjerenja. Kako u ljude tako i u institucije.
Kada nema vjere ni u ljude, ni u institucije onda zavlada nesigurnost i zbunjenost. Ljudi se osjećaju ugroženi, nezaštićeni, a iznad svega – ustrašeni. Sve te bezbrojne istine koje nam servira ova naša kultura, sve te istine ove moderne ere, ne funkcioniraju. Nalik su placebu. I ljudi zato očajnički pokušavaju pronaći nekakvu čvrstu točku za koju bi se uhvatili, jer institucije ne djeluju ili djeluju jednostrano, autoriteta nema pa osjećaj da smo u klopci postane svakodnevica.
Iz klopke nepovjerenja, s ruba života, s dna životnih okolnosti mnoge su danjem svjetlu izložili Đordana Barbarić i Dado Lelas. Oni su prijateljica i prijatelj, podrška, lideri. Presijecali su mnoge gordijske čvorove, utabali puteve jer nisu prihvaćali riječi – ne može, a onda stvorili MoSt kao sponu, kao ruku pomoći za sve one koje život – ne mazi.
– Sve je počelo od ideje. Početkom devedesetih jedna je grupa eksperata, koji su se bavili problematikom mladih, imali su želju pokrenuti programe s mladima koji su počinitelji kaznenih djela u Splitu. Pokušali smo da mladim ljudima nađemo najbolji put da prevladaju probleme u odrastanju. Dado i ja smo se tu povezali, krenuli smo s prvom ekipom volontera koji su bili educirani i pomagali su djeci iz Maestrala. I tako, nizale su se godine gdje smo usavršavali i nadograđivali taj program. Jedan volonter iz cijele je te skupine ostao aktivan i naša djelotvorna priča je rasla. I držala nas je euforija nekakva, osjećaj da stvarno radiš promjenu kod mladih ljudi – priča Đordana koja gotovo cijeli život provodi pomažući ljudima koji su u nevolji. I ista je želja i nada vuče kao i prvog dana.
– Išla sam u školu Dobri, tadašnji “Nenad Ravlić”, i taj pomagački nerv duboko nam je usadila učiteljica Dragica Plastić jer smo u razredu imali prijatelja sa specifičnim zdravstvenim problemom. On nije mogao biti na nastavi, a ona nas je organizirala da smo svaki dan u grupama odlazili k njemu. Dizali smo ruku čim bi pitala tko će mu ići pokazati domaći rad. I moj otac je radio u organizaciji koja je zapošljavala osobe s invaliditetom, naša kuća je bila otvorena za mnoge ljude u nevolji i vjerojatno je sve to pomalo utjecalo na Đordanu kakvu svi danas poznaju – veli. Kao jednu od najpoznatijih, ako ne i najpoznatiju splitsku humanitarku.
– Đore je bila zadužena u centru na Brdima, a ja sam tamo volontirao. imao sam zapravo dugi volonterski staž jer sam prošao sve institucije – od Maestrala do centra Juraj Bonaći, radio sam i nešto s izbjeglicama. Kad smo shvatili da je u instituciji rad lijep, ali da ipak institucija ima neka svoja ograničenja, odlučili smo nešto pokrenuti gdje možemo biti slobodni, gdje možemo imati neke druge pristupe i akcije – govori Dado Lelas kojemu u rodnom listu piše ime Drago, ali Drago je godinama – Dado. I kao da ga uopće ne prepoznaju kad se s druge strane telefonske žice javi – Drago.
A svaki početak je težak…
– Trebalo je potaknuti ljude koji su bili puni predrasuda. Kada ste spomenuli beskućnike i mlade sve je bilo teško, kad je neki poremećaj u ponašanju, okretala se glava. Bilo je, treba to reći, lakše raditi neke druge humanitarne akcije za koje su ljudi “zagrizli” nego one za mlade i beskućnike. Ali smo shvatili da nam treba vremena. U prva tri mjeseca ušao je jedino pater Jozo Čirko, a danas nema osobe koja nije ušla u naš prihvat – kaže Dado. Ubacuje se Đordana.
– U početku smo stvarno gradili vrlo pionirski. Na samom početku imali smo mali prostor na Zlodrinoj poljani u kojem smo morali pitati političke stranke za dopuštenje, ali nema gdje mi nismo s mladima učili, gdje im nismo davali savjete – na zidiću, u parku, ispred škole. Danas se puno toga na tim socijalnim politikama promijenilo, ali je u isto vrijeme mnogo više administracije i puno više papirologije. Ma skoro da se gubi čovjek iz fokusa, a nama je on uvijek bio prioritet.
Emocionalno, sve te to mora taknuti. Iako glume da su kul, kažu, ne možeš doma otići bezbrižan kad čuješ priču o djetetu koje živi u jako teškim uvjetima, o čovjeku kojem su sve lađe potonule.
Nije to knjiga koju odložiš sa strane, već stvaran život oko nas.
– Sjećam se kad je mladić jednu večer konzumirao sve i svašta i počinio je pljačku, a radili smo s njim. Kada shvatiš da si uložio toliko vremena da nekako završi tu školu, da mu budemo podrška i onda dođe jedan pad koji mu je zapravo potpuno promijenio sudbinu. To mi je stvarno teško prihvatiti, ali ne možemo ni spasiti svakoga – govori Đordana pa nastavlja u dahu.
– Teško mi je bilo jednu ženu koja je došla baš iscrpljena, mjesecima je na kartonu spavala. Ono kako opisati osjećaj kada vidite svoju vršnjakinju koja živi na ulici i koliko je ta ulica ostavila traga na njenom tijelu i psihi i duši. Pomete vas to. Kasnije je vrlo kratko bila kod nas i umrla je. Dado i ja smo je čak išli posjetiti i u bolnicu i tada smo odlučili pronaći njen identitet. I onda smo tražeći pronašli korijene, pronašli obitelj, djecu koja su je odavno pustila. Druga žena beskućnica je bila jedna starica, kćerka našeg zadnjeg bana.
– Svaka je situacija različita i imali smo dosta čudnih. Jedan nas je čovjek na Turskoj kuli gađao kamenjem jer je mislio da smo policajci, vikali su na nas, neki bi naravno i prihvatili pomoć. Imali smo i jednog rudara koji je u Americi izgubio sve. Nije govorio apsolutno ništa i zadnjih 10 godina spavao je samo sjedeći. I uspjeli smo ga nekako nagovoriti da dođe u prihvatilište i kad je došao i legao, ispružio se, završio je u bolnici i preminuo. Valjda mu se tijelo prilagodilo tom sjedećem načinu ležanja – sjeća se Dado koji je u nekoliko mjeseci na vagi ostao bez četvrtine tijela.
– Puklo me, jednostavno. Išao sam zavezati špigetu, i shvatio sam da mi je najpotrebnija kretnja. Znam nekada baciti na basket, ali zapravo samo šetnja. Skroz smo auto izbacili do udruge MoSt. Đordana i ranije, ja prije nekoliko mjeseci – govori čovjek kojeg je javnost upoznala kao prvog glasnogovornika Torcide kojemu je zanimanje zapravo učitelj razredne nastave.
– Žan nas je pokojni okupio i rekao da idemo stvoriti bolju priču oko Torcide u kojoj se lagano nadzirao i način upravljanja, ali željeli smo dodatnu dimenziju dati. Stvorila se tako neka dobra priča, puno je bilo akcije, i onda je i krenula cijela priča oko Našeg Hajduka.
Iako je volila književnost i hrvatski jezik, prevagnula je defektologija.
– Živim zapravo 100 na sat, bez obzira na godine i ono što bi trebalo biti sukladno mojoj životnoj dobi. Strašno volim poeziju i često odlazim na poezijske večeri. Baka sam postala i tako ušla u ulogu najljepšu na svijetu. Imam krasnu unučicu, ona mi je stvarno inspiracija, a kuhanje mi je relaksacija. Imam doma osam ploča na štednjaku. I dan danas uđem u kuću, stavljam glazbu i teće – veli.
Sportski antitalent je doveo da…
– Vjerno pratim nogomet, svjetska prvenstva, Hajduk apsolutno jer kako drugačije uz život i rad s Dadom. Naravno, imam i pretplatu na Hajduka, a u udruzi me najviše relaksira raditi promotivni materijal. Odmak mi je to od ovoga što radim i strašno sam voljela uređivati boje, osmišljavati ideje, a onda imamo jednog grafičara koji to sve lijepo sredi i dovede do konačnog proizvoda.
A mnogi su im govorili da ne mogu uspjeti, da su neki ljudi i neke okolnosti nepopravljive. No, oni su nepopravljivi optimisti i što život odmiče dalje sve su uvjereniji da je svijet ljepši kad u njega uperiš sjajniji reflektor. Najsjajniji.