Stigla je jesen i počela je prva školska godina. U početku sam bio uplašen i zbunjen. Kada sam došao u školu, prvo sam morao pronaći klupu sa svojim imenom. Nakon par sekundi traženja učiteljica nas je uputila na mjesta. Na stolu je bila sličica s brodom i iznad te sličice pisalo je moje ime i prezime. Sjeo sam, a u klupu do mene je nakon nekog vremena došla i sjela djevojčica Anđela. Slika s njenim imenom bila je pored moje.
Prvo su s nama u učionici bili roditelji, a nakon što je učiteljica upoznala roditelje, zamolila ih je da izađu kako bi ostala nasamo s nama. Objasnila je osnovna pravila škole te nam je rekla kako nam je ovaj razred druga obiteljc,a posebno nakon toga predstavila je mene i moje poteškoće te ih je zamolila za pomoć kako se ja ne bih osjećao drugačije od njih.
Učiteljica nam je bila starija gospođa koja je bila puna razumijevanja prema svima, a posebno prema meni. Nastava je krenula svojim tijekom i lagano smo krenuli s lekcijama. Najviše problema u početku zadavalo mi je pisanje. Na tome je trebalo jako puno raditi. Sa mnom je radila učiteljica i majka kod kuće i čak smo jedno vrijeme plaćali privatnog defektologa da bi sa mnom radio kod kuće.
Nakon nekog vremena mama i učiteljica su se dogovorile kad krenemo učiti slova da mi učiteljica za početak stavlja točkice koje ću ja spajati i tako dobiti početnu praksu u pisanju. Bilo je jako teško s obzirom da sam imao i problem s vidom. U početku za vrijeme velikog odmora mama je dolazila svaki dan i bila sa mnom to vrijeme prvenstveno iz straha da me ne bi netko nehotice gurnuo.
Djeca su me brzo prihvatila, naročito moja prijateljica Anđela koja je stalno bila uz mene. Svi su mi bili jedna velika podrška i maksimalno su mi olakšali prve školske dane. To je sve bilo i do učiteljice jer ih je ona od prvog dana učila kako se ponašati s djecom koja imaju problem kao ja.
U tom početku to je bio, predivan razred gdje sam s užitkom išao svaki dan u školu. Usmeno sam sve savladao brzo i odlično, ali pisanje je bilo i dalje jako teško. Majka je krenula s vježbom pisanja slova bez spajanja točkica. Za mene je to bilo teško, ali je ona bila uporna i jako stroga.
Tolerirala je još neko vrijeme pisanje točkicama dok sam u školi, a onda je jedan dan samo rekla učiteljici da ne želi više točkice i smatrala je da sam spreman pisati slova bez točkica što je učiteljica prihvatila. Nakon nekog vremena nije više htjela da defektolog dolazi u kuću jer je smatrala da je sve sporo išlo te je uzela stvar u svoje ruke skupa s učiteljicom.
Nakon nekog vremena konačno sam počeo samostalno pisati bez točkica. Uz velik trud i rad, a uz to sam još morao i raditi dodatno vježbe zbog svog fizičkog stanja. U drugom polugodištu učiteljica je majci predložila da ne dolazi svaki dan na odmor nego da me prepusti mojim prijateljima koji su se brinuli za mene, pogotovo Anđela.
Prvi razred završio sam s vrlo dobrim uspjehom što iskreno nitko nije očekivao. Nisu mislili da ću čitati i pisati, a ja sam na kraju prve školske godine čitao i pisao, doduše teže, ali jesam, uz velik trud moje tadašnje učiteljice, majke i naravno mene samog.