Svaki je pjevač najprije osobnost, priča za sebe, netko je duhovit, netko hrče, a netko uvijek nešto zaboravlja. Al’ kad sve to zajedno zazvuči, osjetiš koliko su svi povezani, a opet ponaosob jedinstveni. Ima tu škvare, prave ka daska, šta znaju stvarat brodove k’o iz snova. Svaki ćošak i svaki šaraf im je ka svoja pismica, sve držu u šaci. Tu su i oni pisari, k’o žive enciklopedije jer svašta znaju i sve zapišu. Dok ostali rade, oni brkaju perom i po papiru šarama ispisuju. Bilježu svaki korak, svaku pikanteriju i ne bi nikad propustili ni jednu priču, ma i najmanju kažu. I ovdi ima ljudi šta znaju zavrtit jezikon ka najbolji političari. Zamota te u priču i ne pušta, dok se ti čudiš kako su uspili sve na svoju stranu povuć.
I raznih su struka – od meštara, pitura, inženjera, ekonomista, građevinara, programera, profesora, studenata, liječnika, obrtnika do glazbenika sa školon. Svaki ima svoga “ćuka”, sami bi rekli.
– Obično se vrlo rano primijeti sklonost djeteta prema glazbi, međutim da bi se određena sklonost mogla primijetiti, potrebni su uvjeti gdje se glazbeni afiniteti mogu iskazati. Imao sam sreću što su moji roditelji bili glazbeno talentirani – majka je imala lijep sopran, a otac osjećajan bas-bariton koji bi pratio prvi glas, ili bas. Kada bi mu ponestalo alata za promjenu akorda, onda bi se popeo u baritonski registar, odredio karakter akorda i vratio se ponovo u bas. Tako sam već od najranijih dana imao poduke iz kontrapunkta – govori tako Vlado Sunko, izvanserijski pedagog, zborovođa i skladatelj kojega hrvatska i inozemna javnost u prvom redu prepoznaje kao zborovođu muškog Gradskog pjevačkog zbora Brodosplit. Tu ulogu preuzima 1988. od barda splitske zborske glazbe Josipa Veršića, i nosi je do danas. Da, tri i pol desetljeća!
“Nakon izvedbe Pete simfonije u kazalištu, znao sam sve…”
– Iako je sve bilo na nesvjesnoj razini, ipak je bilo presudno. Bile su to dalmatinske pjesme ili operne arije koje sam dosta slušao i pjevao u najranijoj fazi, tako da se već tada vidjela moja podvojenost za ozbiljnu, (klasičnu) i zabavnu (pop-rock glazbu) jer arije su glavni razlog zbog kojega većina publike dolazi na operne predstave. Zajedno sa roditeljima sam primijetio da moja budućnost pripada glazbi, najprije tijekom izvedbe Beethovenove Pete simfonije. Čuo sam je u kazalištu, i nakon izvedbe sam znao da ću biti dirigent. Vremenom, mijenjali i dopunjavali su se afiniteti, pjevao napolitanske pjesme, uživao u filmskoj glazbi dok nisu došli Beatlesi. Kad sam ih čuo, doživio sam novi šok, i uskoro odlučio svirati u bendu. Imao sam devet godina i privatno sam učio svirati gitaru, a već s 12 sam svirao u bendu, i već tada su me učenici osmih razreda pozvali svirati na njihovoj završnoj večeri. Imao sam Hafner gitaru s tri magneta, i bio najsretniji čovjek na svijetu. Mamin prijatelj diskofil poklonio mi je svoju veliku kolekciju gramofonskih ploča klasične glazbe. I opet sam se zarazio ozbiljnom, klasičnom glazbom Bacha, Beethovena, Mozarta, Chopina… pa sve do Šostakoviča i Stravinskog – govori.
– Izrezao sam tipke od kartona s nazivima i tako svirao. Djed mi je ubrzo uslišio molitve i kupio orgulje. No, tek sam sa 17 godina dobio klavir kada sam već imao pet godina staža u bendu. Tada mi Chopin postaje glavna inspiracija, počeo sam komponirati u njegovom duhu. Bilo je to gimnazijsko doba. Paralelno, dok ja radim balade i preludije, u svijetu pop glazbe događa se trio Emerson, Lake & Palmer. Taj trio je na mene jako utjecao jer je predstavljao upravo moje težnje, spoj klasike i pop-rocka. Kada sam ih čuo, znao sam da sam na pravom putu. Dobio sam potvrdu za svoj rad, i više me nitko nije mogao maknuti s tog puta.
“Da nisam dobio zbor, možda i ne bih ostao u školi…”
– Volio sam i crtanje, vukla me arhitektura, planiranje i stvaranje gradova – urbanizam. Bila je dvojba što ću upisati, akademiju, ili arhitekturu. Međutim, kada sam vidio kako stojim sa matematikom, odlučio sam se za akademiju. Tih godina mi se sve otvaralo. Počeo sam raditi u Centru za odgoj i obrazovanje 1981. godine, u takozvanom popravnom domu kao voditelj glazbenih aktivnosti. Radio sam ono što sam najviše volio, i klasičnu, i zabavnu glazbu po afinitetima štićenika u slobodno vrijeme. Radio sam dvije godine, štićenici su me obožavali jer sam mogao ispunjavati njihove želje. Vodio sam dva benda, mandolinski ansambl i individualno podučavao razne instrumente. Ubrzo se otvorio natječaj u glazbenoj školi na mjesto profesora Buble koji je odlazio na akademiju. On je držao dirigiranje, ali iskreno nisam htio napustiti svoje štićenike zbog našeg iskrenog prijateljstva, shvaćanja što im glazba znači.
Vodio se onom da je život poput melodije koju sami dirigiramo, jer u našim je rukama moć da stvorimo prekrasne harmonije čak i iz najjednostavnijih nota. Djevojački zbor u Hatzeovoj Glazbenoj je naslijedio od Nikole Buble, ali tu nije mogao stati…
– Ono što je mene kopkalo bilo je formirati zbor dječaka, pogotovo kasnije, oko 1988. godine, kad sam već preuzeo Muški zbor Brodosplit. Htio sam raditi po uzoru na pjevanje u srednjovjekovnim crkvenim kapelicama. Danas se je taj način zadržao naročito u Engleskoj, gdje pjevaju zborovi koji su sastavljeni samo od muških glasova, ali u širokom rasponu. Mješoviti zbor u sastavu: Cantus-djeca, falsetisti, tenori i basovi. Odlučio sam ući u tu priču, odnosno spojiti dječake sa Muškim zborom Brodosplit. Izdržao sam dvije godine vodeći zbor dječaka od 8 do 12 godina. Bilo je lijepo ali naporno, njima se koncept svidio, međutim imali su i drugih aktivnosti, najviše sporta, jer ovo je ipak Split. Trebalo je s njima raditi i solfeggio, a trebao im je i netko za razgovor. Trebala im je i mama i sestra, da ja mogu biti samo tata. No, to nije moglo tako. Jednostavno nisam bio osoba za to. Da sam imao neku pomoć, možda.
“Osjetio sam ljepotu muškog glasa i zvuka pjevača iz Dalmacije”
A jako je teško voditi zbor zbog različitih profila pjevača, nivoa shvaćanja i glazbenog obrazovanja. S druge strane, i mentalitet, i starosna dob. Za neke nepomirljivo – za njega izazov i uspjeh.
– Jedino što ih može spojiti i održati da mogu sve to prebroditi, jer uvijek među pjevačima ima nesporazuma, to je ipak skup muškaraca – je glazba. Moj zadatak je da oni shvate, i osjete glazbu, da im je predočim i stavim na raspolaganje. Da glazba uđe u njih. Svatko je može osjetiti, ali mora htjeti primati i davati. Mora doći na probe zbog glazbe. Dolasci zbog druženja i putovanja se odmah vide. Za mene je dobra glazba vrhovni autoritet – veli.
A inspiracija? Nekad i motiv kojeg čujete, jednostavno se pojavi…
– Kad bih vam rekao da me najviše vezuje za Brodosplit učinak koji nakon dobre izvedbe ostave na publiku, iznenadili biste se. Jer ono što ja doživim nakon koncerta kad meni ljudi priđu i gledaju me u čudu, kao da sam došao s Andromede… i govore da ne vjeruju što su čuli, da nisu znali da ovakvo nešto postoji. To je ustvari moja misija, pružanje doživljaja, nešto čega nema u njihovom iskustvu, i nakon toga će biti sretni ispunjeni, jer su nešto doživjeli. To je taj doživljaj koji nam svima danas nedostaje. To je to esencijalno, najvrijednije, i samo zbog toga radim. Inače, nemojte misliti da je užitak raditi, držati probe, to iziskuje strahovite nerve i snagu, međutim, ishod je toliko dobar i pozitivan da je vrijedan još većih muka.