Za sebe kaže da je čovjek “na
svoju ruku”. Rodio se i živio u Radunici, okružen starosplitskim
obiteljima kao što su: Dvornik, Trumbić, Ozretić, Bojmeta i
Duplančić. Odrastajući uz njihove beside smatra da nije mogao
ispasti drukčiji nego zaljubljenik u sve splitsko. Jedno vrijeme
bavio se mišlju da napiše rječnik splitskih riječi, kao i knjigu
poezije, ali je došao do zaključka da riječ može najbolje
preživjeti u pjesmi jer poeziju nažalost samo rijetki čitaju.
Jedno vrijeme je plovio tuđim morima, bavio sam se i slikarstvom te
imao nekoliko izložbi, ali pisanje mu je oduvijek bilo najdraže.
Kao školarcu, pjesme su mu bile objavljivane u tadašnjim dječjim
listovima. Prva uglazbljena pjesma nastala je 1997. godine u suradnji
s Ivom Jagnjićem i Trio Gušto, zvala se “Mača”. Branko Slivar je jedan od najuspješnijih tekstopisaca dalmatinskog govornog izričaja današnjice.
Zašto je trebalo tako dugo da se uglazbe odavno napisani stihovi?
– Godinama sam u svojoj intimi pisao
pjesme koje su se gomilale u mom škafetinu. Prijelomni trenutak bila
je suradnja sa Tedijem Spalatom. Pjesma “Lipote gladan , jubavi
žedan” je odredila moj put. Iza toga su se nizale: “Zaplakala
pisma”, “Kapja, mrva, nit”, “Zaplakala pisma”, “Vridilo
se rodit”… Osim Tedija prepoznatljivost mi je s vremenom rasla uz
klape.
Jedan ste od rijetkih autora koji
surađuje sa obje klape Cambi, Kaštela i Split. Kako to komentirate?
– To su dvije vrhunske klape i čast mi
je bila radit za jednu i drugu. Valjda ćemo jednog dana uživati u
njihovom zajedničkom koncertu.
U svojim pjesmama znate ponekad biti
dvosmisleni. Primjer je pjesma koju izvodi klapa Kumpanji: “Pustite
me da pivan o njoj”, pri tom to može biti Dalmacija i žena.
– Ne, ne, ne radi se o ženi. Pjesma je
posvećena Dalmaciji i izričaju koji želim sačuvati od zaborava. S
tom pjesmom sam htio dati vjetar u leđa klapama kao moju podršku da
ustraju na svom putu.
Kako gledate na sve veći broj klapa
u posljednje vrijeme?
– Ja ih volim, ja ih uživam slušati.
Neka ih. Većina kritika koje sam slušao ili čitao poručuju
otprilike isto. Ima tu ozbiljnih osvrta od strane tvoraca i istinskih
zaljubljenika u klapsko pjevanje, ali i onih koji su se izjašnjavali
negativno isključivo zbog svoje sebičnosti, sitnih ili krupnih
interesa. Ljudima su klape drage i to baš uz pratnju instrumenata,
pa i klapa Maslina odavno pjeva uz instrumente. Najznačajniji pomak,
kao avangarda na klapsku glazbenu scenu, donijela je kaštelanska
klapa Cambi. Oni su nekako bili presudni za sve ovo danas. Zanimljivo
je kako nitko u svojim kritikama bar kao mali dobitak ne spominje
“rič”, to naše neprocjenjivo koloritno blago koje s
kućnog praga nestaje zajedno sa svim malim jezicima svijeta.
Danas smo zbog klapa bogatiji za desetke novih , bezvremenskih pjesama i na to trebamo biti ponosni. Zato poručujem svih hrvatskim klapama: pivajte i neposustajte, ovako ili onako, ma nek’ je iz duše i za dušu i hvala vam što ste dozvali mladost da vas sluša!
Što mislite da je za jednu klapu
najvažnije da bi bila uspješna?
– Po meni tri bitna elementa:
Prijateljstvo, vokalna moć i dobra logistika.
Čini se kao i da broj autora
svakodnevno raste. Svi kao da su odjednom otkrili talent u sebi…
– Osobno nemam nikakvih problema sa
svojim egom, pa mi to ne smeta. Slobodna smo zemlja, neka svatko radi
što misli da zna i može. Problem je što se u eter pušta svašta i
svašta prolazi. Za to su dijelom krivi glazbeni urednici koji malo
rade na edukaciji i šalju poruku da svi mogu sve.
Je li čakavština, koju njegujete u svojim pjesmama, dovoljno zastupljena kod današnjih izvođača?
– Zasigurno nije. Izvođači su opterećeni idejom da ih se razumije i u Slavojiji i Dalmaciji. Moramo to reći na glas: čakavica odumire – ne samo u glazb, već i u svakodnevnom životu. Problem je to kojega, nažalost, malo koga zanima. Zaista ne znam kako taj proces zaustaviti. Ima nas koji se trudimo da se to ne dogodi, koji želimo da se povijesne riječi i izričaj ovoga podneblja ne zaboravi. Barem da se dio toga jezičnog naslijeđa očuiva, no rekao bih da je to u Dalmaciji gotova priča. Možda je razlog toj pojavi ljudi dolaskom na more nisu razumjeli taj govor, te riječi. Čak i domaće stanovništvo sva manje drži do toga. Čakavština se danas u Dalmaciji koristi uglavnom na pojedinim poetskim večerima.
Istra takvih problema nema. Istrijani to što se događa uz Dalmaciji nisu dozvolili, niti neće. Oni dušom i tilom brane svoj identitet i nikada neće pristati na našto što nije s njihovog ognjišta.
Moramo se dotaknuti Splitskog
festivala?
– Splitski festival je “praznik moga
grada” i svakako volim biti dio toga i uvijek ću na taj festival
slati najbolje što napišem. Koji put se i razočaraš, ali u ovom
poslu i s tim se treba znati nositi.
Čini li se i Vama da su Dalmatino i
Hari Rončević nepravedno zapostavljeni od strane javnosti i medija,
riječ je o vrhunskim dalmatinskim glazbenicima?
– Izvrsno ste to primijetili. Nadodao bih
tu Borisa Oštrića i Tedija Spalata. To su glazbenici koji su svoji
i pripadaju samo sebi.
Koliko vas inspiriraju mladi
pjevači?
– Poklanjao sam im pjesme i poklanjat ću.
Ovo što se događa u “The voice ” je fantastično. Jedva
čekam subotu da mogu uživati slušajući tu talentiranu mladost.
Međutim, činjenica je da uglavnom pjevaju strane pjesme pa se pitam
mogu li naši glazbenici adekvatno popratiti njihov izuzetan talent.
Kako nastaju vaše pjesme?
– Nekada sam pisao isključivo noću, a
sad mi se spava. Pišem svakodnevno i uglavnom kroz jutro. Pisanje mi
dođe kao oštrilo za mozak i kao moj štit. Veliki dio mojih pjesama
ima autobiografske elemente, nekad više, nekad manje, ali uvijek sam
tu.
Zanimljivo da bez cigarete ne možete
napisati niti stih, kamo li strofu?
– Istina , cigareta je moj porok i samo
jedna pjesma je napisana bez nje. To je pjesma “Križi” koja je
napisana u dahu, posvećena poginulim vatrogascima na Kornatima.
Kakav je danas odnos prema
tekstopiscima općenito?
– O tome bi se dalo napisati knjigu, ali
skratit ću: “U svemu zadnji, u pjesmi prvi nepravedno skriveni”.
Puno se toga treba poklopiti da bi s finalnim proizvodom svi bili
zadovoljni. Kad nekom pošalješ tekst da ga uglazbi, nikad ne znaš
što će ti se vratiti. Ukoliko glazbenik ne prepozna tvoju emociju
onda imaš problem. Reći mu ili ne reći. Imao sam veliku sreću
raditi s vrhunskim glazbenicima, ali ima i onih pjesama koje bi
najradije zaboravio.