Article

//www.dalmacijanews.hr/files/635f702a18d1cb3a5b8b4585/80
Foto: Ivana Ivanović

Životni ritam Igora Boraske rijetki bi mogli pratiti, a njegove uspjehe teško će tko ikada ponoviti...

Trči polumaratone, istrčao je poznati maraton u New Yorku. Diplomirao je na sveučilištu Brown, ušao u Hall of Fame sveučilišta. Čak napisao i knjigu "Zaveslaji života".
Zebra. Jedinstvena životinja. Niti jedna na našem planetu nema toliko raznoliko krzno kao zebra. Baš svaka zebra ima svoj jedinstven uzorak pruga. Ili zebra koju koristimo kako bismo sigurno prešli neku prometnu ulicu. Zebra povjerenja koja bi nas trebala provesti kroz potencijalno nesiguran svijet. Ali koliko se puta nesreća dogodila baš na toj zebri povjerenja? 

Baš kako i riječ talent ima dvojaku smisao. Njezino originalno značenje na grčkom jeziku odnosi se na veliku sumu novca. Jedan talent otprilike bi odgovarao novcu kojeg bi običan radnik zaradio tijekom 15 godina svojega rada. Izuzetno velikoj količini novca. Ili parabola. Određena sposobnost. Zato i kažemo da je netko nadaren, da ima za nešto talenta.  

I nije najgora stvar, koja nam se može dogoditi, neuspjeh. Najgora stvar je imati nekoga tko će nas odbaciti kada pogriješimo i kada nismo uspješni. Najgore je nikada ne riskirati jer kako onda učiti iz svojih neuspjeha. Jer neuspjeh čovjeka najbolje i poduči.  

Imati talent priča je o povjerenju, priča o riziku. To je priča o našem životu. Ono što je važno nije novac ili sposobnosti same po sebi, nego naše odluke da koristimo svoje talente na način koji pokazuje našu volju riskirati i vjerovati. 

Mi često tvrdimo kako je najveći problem nedostatak vremena. Nije. Naš je najveći problem pitanje - prioriteta. Priznajmo. I prije nego što se u prvi plan postavi vrijeme, kamo idemo, koji su ciljevi i prioriteti, kojim se pravcem krećemo - to su prava pitanja. Kamo idemo daleko je važnije nego koliko brzo idemo. Bitno, ne žurno. Najbitnije. 

Puno je talenata, recepata života koji su se tek trebali skuhati, imao Igor Boraska. I tako sve dok nije skočio u čamac sinjeg mora. I postao prepoznatljiv, postao uzor vremena, pokazatelj mogućeg i ostvarenog. Ime koje ne treba predstavljati, tek ispričati ono što ga je svrstalo u one posebnije, upornije, izdržljivije ovog doba. 


Prvak svijeta u dvojcu s kormilarom u Indianapolisu 1994., treći na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. u osmercu, sudionik Igara još tri puta (Atlanta 1996, Atena 2004.. i ZOI Salt Lake City 2002.), osvajač više medalja sa svjetskih prvenstava, osvajač medalja na Mediteranskim igrama, prvi Hrvat koji je sudjelovao i na ljetnim i na zimskim Olimpijskim igrama. Trči polumaratone, istrčao je poznati maraton u New Yorku. Diplomirao je na sveučilištu Brown, ušao u Hall of Fame sveučilišta. Čak napisao i knjigu "Zaveslaji života".    

- Veslanje nikad medijski nije bilo posebno atraktivno ni eksponirano, a ja sam kao većina ekipe trenirao nogomet, i to dobrih pet, šest godina u Hajduka i Splita. I kad sam vidio da tu ne mogu napraviti neki rezultat i iskorak, razmišljao sam se, a stric Gojko, koji je bio prvak Jugoslavije i veslački reprezentativac u sedamdesetim godinama, nagovorio me je da odem do Gusara. Za još malo ljubavi prema veslanju zaslužan je svakako i legenda, tadašnji trener Živko Ivanišević, a meni je bilo to skroz nešto novo, novi doživljaj, posebno izaći na more u dvojcu, četvercu i posebno osmercu - veli Boraska koji je tako zavolio veslanje. 

Taj poseban osjećaj koji mu se dopao na prvu. 

- Najdraže od svega mi je bilo što u veslanju nema skrivenih igara kao u nekim drugim sportovima. Ovdje ili jesi ili nisi. Ako si najbolji, osvojiš medalju. Postoji staza i štoperica, koliko vrijediš pokaže rezultat u brojkama. Nema tu velikog umjetničkog dojma, samo jednostavan i egzaktan rezultat - govori. 


Vratio sam se kuglanju...

A bilo je svakakvih epizoda, uz već spomenuto loptanje na zelenom travnjaku... 

- Pokušao sam ja s judom, atletikom i kuglanjem. Kuglao sam kao junior za Brodosplit jer mi je otac bio prvak Jugoslavije s Brodosplitom osamdesete. Sada kad sam se ostavio reprezentativnog veslanja, vratio sam se kuglanju nakon više od 30 godina i dosta kuglača se čudilo kako sam brzo uhvatio sve te njihove pokrete i preciznost izbačaja ne znajući kako kuglanje teče u mojim venama zbog oca. 


No, vratimo se korak unatrag. Zapravo više od tri desetljeća unatrag. U vrijeme kad je Igor jedva bio punoljetan. 

- Na Gusara je tada bio veliki broj djece, čak nas desetak bilo je iz mog kvarta Split 3. Mogli smo sastaviti cijeli osmerac. Kako je tu bilo puno prijatelja, to me zadržalo u cijeloj veslačkoj priči. Jer u početku uvijek si u većoj skupini, a kvalitete se tek počnu isticati kad budeš u dvojcu. S Tihomirom Frankovićem sam tada veslao u dvojcu, mi smo se praktično pogledom osjećali, a i živjeli smo nekih 200 metara zračne linije - sjeća se Igor čije bi uspjehe trebalo nabrajati satima. Jedva smo ga uhvatili na mjestu gdje ga se, kaže, najviše može vidjeti - na splitskom aerodromu.

- Moj prvi dolazak u veslački svijet bio je sredinom osamdesetih, konkretno u jesen 1985. kad sam krenuo u prvi razred srednje škole. Moja generacija Gusaraša je uvijek imala sjajne rezultate - od zlatne medalje u dvojcu s Tihomirom Frankovićem i kormiralom Milanom Ražovom, a onda i četverac gdje su uz nas dvojicu bili još Siniša Skelin, Denis Boban i kormilar Ratko Cvitanić (srebro na SP 1998. - op.a.) pa do osmerca u kojem je s nama bio još i Nikša Skelin. Trener nam je svih seniorskih godina bio Igor Čulin, a prije njega su Frankovića i mene trenirali Srđan Podvorac i legendarni Zlatko Celent. Bili smo odlična ekipa, družili smo se i privatno tako da je sve vrijeme na Gusaru bilo zanimljivo. 


Legendarne "Brojke i slova" bile su presudne...

Pa je i mnogo trenutaka ostalo nešto bliže srcu, trenutaka od kojih laicima zastaje dah, a njima sportašima predstavljaju "dan njihov svagdašnji".  

-  Putovanja nakon utrka. E to su mi uvijek bili trenuci za pamćenje. Nakon Atlante 1996. godine, naših prvih Olimpijskih igara, iznajmili smo dva auta i krenuli u Disney World na Floridu. Sjećam se kao da je jučer bilo. Dva, tri dana smo tu bili, onda krenuli prema New Yorku, usput smo stali u Charleston (Južna Karolina), Washington, Philadelphiju... 

Kad je on u pitanju najteže je “pohvatati” čime se u određenom trenutku bavi ili preciznije u čemu se trenutačno natječe - tako barem kažu.  

- Iako sam završio MIOC uvijek me zanimala povijest i zemljopis, kao dijete sam mnogo putovao s roditeljima, tako upoznao puno zemalja i prošao na stotine gradova. Obišao sam šest kontinenata - sve osim Antarktike, ali tko zna… I tako, dogodilo se 1998. godine na legendarnom kvizu "Brojke i slova". U četiri posebne emisije posvećene Splitu gostovalo je devet splitskih olimpijaca. Kviz je to bio, sjećaju se malo stariji, u kojem su igrala tri igrača. Zvali su tada tri veslača - Frankovića, pokojnog Duju Bonačića i mene u jednoj emisiji, u drugoj su emisiji bili vaterpolisti, a u trećoj Stipe Božić, pokojni Branko Cikatić i Zvonko Bego. Ja sam bio pobjednik svoje emisije s veslačima, a kasnije sam u finalu bio bolji od Bebića i Cikatića - priča o svojim kvizopočetcima.

Pobijedio je još jednom u "Brojkama i slovima" kod Olivera Mlakara, nastupio u "Izazovu", prije koji mjesec u "Milijunašu", a uskoro ide i na snimanje "Potjere".




"Nisam mogao funkcionirati kako je htio gradonačelnik"

Ima još... Čak i u svijetu gdje uspješni, iskustvo tako govori, nisu imali mjesta.

 - Sasvim slučajno sam se našao u Gradskom Poglavarstvu, i to tamo 2005. godine jer su na listi Velog Mista bile legende Gusara Duje Bonačić i Duško Krstulović koji su me pitali, a ja sam tada završio svoju nekakvu olimpijsku karijeru, bi li bio zainteresiran biti u takvoj prilici. Kako je lista Velog Mista s HDZ-om dogovarala pročelnike, zvali su me da sudjelujem u sportskom dijelu te priče. Nisam vjerovao da će išta uspjeti, nisam bio ni blizu kakve stranke i više sam pristao pokušati jer sam cijenio njih kao osobe nego li sam smatrao da će se dogoditi uspjeh. I tako, tadašnji gradonačelnik Puljić je prihvatio par imena koje je lista Velog Mista predložila i tako sam postao poglavar za sport. Ostao sam tek oko godinu dana jer nisam mogao funkcionirati na način na kojem je inzistirao gradonačelnik, a nisam želio da cjelokupni splitski sport pati zbog mene i našeg antagonizma.

 - Neću nikada zaboraviti tu povijesnu 1994. godinu kada smo nakon osvajanja svjetskog prvenstva u dvojcu s kormilarom sletjeli u Zagreb pa smo nas trojica (Franković, Boraska i kormilar Ražov - op.a.) zajedno s trenerom Čulinom i izbornikom Marinovićem pošli odmah na primanje u ured gospodina Vrdoljaka, tada predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Potom smo poletjeli za Split gdje nas je na Rivi dočekalo desetak tisuća ljudi, jer to je bila prva, povijesna zlatna medalja za Hrvatsku u bilo kojem sportu, od stjecanja nezavisnosti. I to je za neke od nas koji su bili momci, s nekih 23, 24 godine, nešto samo viđeno na televiziji, a sada se dogodilo nama. Dočekali su nas naši prijatelji, mladi i stariji veslači te Uprava Gusara kao i velika imena splitskog sporta, naše legendarni košarkaši Jerkov, Tvrdić i Šolman, nogometaši Hajduka Šurjak, Rožić – tada i predsjednik Hajduka i mnogi drugi, da ne zaboravim nekog…bilo je spektakularno. Možda najljepši trenutak van sporta u mom životu – priznaje, kako i govori da je prije koji dan obrao masline na Braču ili kako je strastveni navijač Liverpoola. 

Kako će, eto još jednog priznanja, za života pamtiti i broncu iz osmerca Olimpijskih igara u Sydneyju, i to na početku 21. stoljeća.

- Mislim da smo tada vrijedili za zlatnu medalju, ali budući da je riječ o kraljevskoj disciplini i osmercu koji će se teško ikada ponoviti - jer je teško da mala nacija kao Hrvatska uopće sastavi kvalitetan osmerac koji se može boriti sa svjetskim silama - znatan je to bio uspjeh. Da nam je to netko rekao prije par godina mislili bi da je nemoguće, ali sve se nekako posložilo - zaključuje Igor Boraska.
hr Mon Oct 31 2022 07:56:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Ostali sportovi
//www.dalmacijanews.hr/files/638d04c95d7965512e8b456f/80
Foto: Ivana Ivanović

Od najboljeg nogometaša Jugoslavije do bjegunca, jedan je Frfa: "Osim golmana sam sve bio, a otac mi je branio igrati balun! "

Ima 508 nastupa u bijelom dresu, zabio je i 28 golova. Pet put je osvojio Kup, četiri puta prvenstvo, za reprezentaciju upisao 32 nastupa. I nakon godina u Hajduku, za 300 tisuća funti na neviđeno ga je kupio Norwich City.
Hajduk je moj život, od prvih dana sam živio za Hajduk. Mogao sam bez da sam išao u Englesku osigurati egzistenciju u tadašnjoj Jugoslaviji... Kako? Dinamo mi je davao deset puta više od Hajduka, ali sam bio svjestan toga da ako odem u Zagreb više nikad se ne bih mogao vratiti u Split. Tajnik Dinama tada je došao s 300 tisuća maraka u torbi, ugovorom, a dobio bih i stan od stotinjak kvadrata i poslovni prostor na ondašnjem Trgu republike. Od Hajduka sam dobio ništa... - riječi su to Dražena Mužinića, nekoć mjerne jedinice za borbenost i odlaganja srca na terenu u onom Ivićevu, najvećem Hajduku iz sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Mjerom svoga života, određujemo svoj put. A kolika je ta mjera ili što je određuje?

Sigurno je da svi žele biti sretni. Svi traže sreću u životu, ali problem je u tome što mnogi nisu shvatili pravu prirodu sreće. I to je razlog zašto današnji čovjek ima neprestani osjećaj da mu sreća bježi iz ruku. Da ga je sreća napustila jer vlada uvjerenje da je sreća stvar izvanjskih čimbenika u našem životu.

Mi smo uvjereni, ili su nas uvjerili, da je uistinu sretan čovjek koji je postigao uspjeh po mjerilima ovoga svijeta, a ta mjerila se znaju. No, prava je istina da se sreća temelji na onom tko mi jesmo.

I baš na svu sreću još je uvijek puno ljudi koji su u stanju pronaći smisao u svom životu, ljudi koji su radosni, koji se osmjehuju, koji su još uvijek sretni usprkos svim svojim problemima i nevoljama. 

Možda je jedna večera u godini, u nekom malo boljem restoranu, prigoda koja se pamti, dok su ostali dani čisto i golo preživljavanje. Možda. Ipak, na sreću našu, još uvijek oko nas ima smijeha, još uvijek se zna, i ono malo što imaš, podijeliti. Još malo imati brige za druge. Tu onda ima i sreće, a Frfa je svoju sreću pronašao u poljudskom epicentru nogometnih zbivanja. Jer - jedan je Frfa.


"Vojo Kačić me je pozvao u klub..."

Ove društvene mreže odlična su stvar ako želite pratiti što ima novog kada su u pitanju vaši prijatelji i poznanici. One su odlično sredstvo ako želite biti u tijeku s onim što se zbiva oko vas. Možda redovito pratimo vijesti, možda pratimo omiljeni nogometni klub ili slijedimo horoskop. Možda slijedimo svoje srce. Frfino srce, iako malo izobličeno u zdravstvenom kartonu, živi Hajduk, a on baštarda - dijelom ludih nerva bivše Poljičke republike s ćaćine strane, a s majčine bračke uzeo je lucidnost.

- Otac mi je branio igrati, na prvo mjesto mi je uvijek stavljao školu, a tek onda balun. I kad bi imao jedinicu u školi, branio mi je na trening tako da me forsirao da završim školu. Zapravo on je stalno govorio da je škola prva, a balun ako od njega što bude. Prvenstvo škola se održavalo nedjeljom ispod Marjana i tu su dolazili treneri iz Hajduka, konkretno u mom slučaju pokojni Vojo Kačić, i tu generaciju Šurjaka, Luketina, mene i dosta drugih je pozvao u klub. Kad sam doma rekao, otac mi nije to dopustio dok nisam ispravio dva asa. U roku sedam dana sam to popravio i javio se u klub. Kako sam došao, bilo je to 1967. godine, s trinaest i pol godina, pa doslovce sam do penzije bio vezan za klub - veli Frfa.

Konkurencija je tada bila velika jer naprosto su sva djeca igrala balun...

- Danas kad prođete Splitom, osim gdje je organizirano, više ne možete vidjeti da se igraju. Ne bi livada niti jedna stajala prazna, po ulici, čak se čekalo i u redu za jedan teren. Bili su to prirodni talenti, selekcija je velika bila. Onda su bili pioniri i juniori, i za proći među dvadeset najboljih bilo je teško. Trebao si biti stvarno veliki talent da bi ostao u takvoj selekciji..




"Nikad nisam doznao tko je taj Frfa"

U takvoj nogometnoj vrsti samo što još nije navukao rukavice i stao među vratnice.

- Počeo sam kao centrafor, na prvenstvu Jugoslavije bio sam najbolji strijelac, a zajedno sam sa Šurjakom na prvenstvima Dalmacije davao u prosjeku po pet golova. Imao sam brzinu, upornost i moć ponavljanja. Kad su došli kasnije treneri, koristili su me u veznom redu. Imao sam jednostavno osjećaj odgovornosti pa je i Ivić, kad je igrao pressing, želio da budem u zadnjoj liniji. Osim golmana, sve sam bio - govori čovjek koji ni danas ne zna zbog čega ga je uz ime i prezime dobio dodatak, i to onaj po kojemu ga sad zna cijela zemaljska balota.

Odgovoran je bio Mario Vušković, ali ne ovaj danas aktivan već njegov djed koji je s Frfom dijelio zeleni travnjak - nekad možda malo manje zelen. Dijelio nogometnu podlogu, bolje rečeno...

- Na treningu je tako, pred neku važnu utakmicu, a ja sam imao povrijeđen gležanj. Koristio je to jer nisam mogao biti maksimalno unutra i gurnuo mi je balun kroz noge i počeo se smijati. Pustio sam ga, a onda sam ga drugi put, kad je isto namjeravao, opalio s tom bolesnom nogom u dupe. Kako sam ga opalio, u tom je trenutku rekao da sam kao Frfa. Kako je on to govorio, ja sam se još više žestio, a drugi su me suigrači isto počeli podbadati. Nikad mi nije rekao tko je taj Frfa - doktor, pijanac ili što drugo. Vušković je kasnije poginuo u nesreći, a ja nikad nisam doznao tko je Frfa....

Pisati o Frfi trebalo bi satima, zapravo dočarati što je sve taj velikan na omeđenom igralištu ostavio u svojoj oporuci na kojoj će mu godinama zavidjeti. I onda kad se zaključa ovozemaljska priča, a na terenu umjesto sudaca budu robotske replike koje će u trenutku donositi odluka na temelju snimki.

Ima 508 nastupa u bijelom dresu, zabio je i 28 golova. Pet put je osvojio Kup, četiri puta prvenstvo, za reprezentaciju upisao 32 nastupa. I nakon godina u Hajduku, za 300 tisuća funti na neviđeno ga je kupio Norwich City. 

- Pobjegao sam preko granice da bih išao u Englesku. Bio sam oslobođen vojske, ali igru su mi namjestili. Namjestili su mi danas veliki Hrvati, a onda su bili najveći jugoslaveni. Imao sam čiste papire, sve potrebno za odlazak. U Engleskoj sam i potpisao ugovor i došao sam u Split na sedam dana okupati se, odmoriti i vratiti se. No, dočekali su me na vratima ljudi iz vojnog odsjeka, ljudi koje sam poznavao i koji su se kasnije sramili stati mi pred oči. Došao sam na vojni odsjek u 4 sata, a tamo nije bilo nikoga osim čistačica. Nazvao sam tada Tita Kirigina (predsjednika Hajduka u vrijeme najvećih hajdučkih uspjeha - op.a.), a on je rekao da bježim s obitelji. Tako je naposljetku i bilo - granicu smo prošli oko 6 sati, stigli u Trst odakle sam nazvao oca i majku u Splitu, a oni plaču i govore kako me je tražila civilna i vojna policija. Poslije sedam dana sam na udarnim vijestima bio vojni bjegunac na BBC-ju gdje su objavili da me čeka deset godina zatvora - sjeća se s gropom u grlu tih dana.



"Muzurović mu je ostavio krvav trag..."

A onih hajdučkih dana uzeo je Frfa broj osam na dresu. Znale su tih godina i ptice na grani da je Jure desetka, a Šuro s jedanaesticom.

- Na treninzima sam se žestio na Juru Jerkovića, često smo bili u duelima, a on je bio profinjen igrač, tehničar, lijeva i desna noga. Nije trpio duel. Mene je to nerviralo jer bi skočio kao zeko kad bi ja ušao žestoko. I kad bi njega na utakmici netko udario, meni bi pao mrak. Na Koševu u Sarajevu sam zbog njega zaradio i posljednje isključenje. Bilo je blato, nevrijeme, a Fuad Muzurović je lijevi bek i tako on Jerkoviću uđe u noge da je i mene zaboljelo. Kada je pao na zemlju, još ga je ugazio na prsa kopačkom tako da mu je ostao krvavi trag. Poslije pet minuta ušao sam Muzuroviću đonom u prsa. Isključilo mene i njega. Trebalo je to preživjeti i osvojiti prvenstvo.

Sa Šurom je, smije se, više spavao nego s vlastitom ženom, a Tomislav Ivić karika je koju ne izostavlja. Zapravo ga u usta stavi svako koju minutu...

- Ivić je nezaobilazan u bilo kojoj priči o Hajduku, on je prvi. Bio je vizionar. Ovo što se danas igra, on je to tražio prije pedesetak godina jer su to igrali Ajax i reprezentacija Nizozemske. Totalni nogomet. Na bazi toga smo i osvajali prvenstva. On je jednostavno najveći, njegova karijera je to pokazala. Ivić mi je često dolazio u kancelariju u Hajduk, a mnogi su ljudi iz Uprave to zamjerali jer su smatrali da mi radimo neku revoluciju. Njemu je na prvom mjestu, do kraja života, bio samo balun.



"Nikad im neću oprostiti..."

Iako u mirovini, s više slobodnog vremena, zakleo se da na Poljud više ne ide. Iz jednog razloga. Kad Hajduku pak ne ide, a gleda ga na malim ekranima, s psom otiđe šetati po kvartu.

- Zakleo sam se da neću na utakmice Hajduka. Ljudi koji vode Hajduka bili su više nego nekorektni prema meni. Nikad im neću oprostiti fizički napad prije desetak godina, onda kad je Špaco bio trener. Jedan me je od navijača na semaforu kroz prozor udario šakom u glavu. Od policije sam tražio da ga se ne kazni jer bi izgubio posao kako je bio vojni djelatnik u Lori. Ni Torcida, ni Hajduk, ni Naš Hajduk se nisu ogradili od toga niti osudili. To im nikad neću oprostiti, nikada to neće isprati.

Ali Frfa ima jednu želju - doživjeti da Hajduk bude prvak prije nego zatvori oči na ovom svijetu. Hajduk u kojem bi, da se nije životarilo u nekim vremenima, možda igrao i Luka Modrić.

- Luka Modrić je bio u Hajduku, bila je to ekipa od tri momka - uz Luku i Grgurević i Vulin. Hajduk nije imao para kao danas, da ima stotinu stipendista, nego smo ih imali desetak. Tada smo mogli dovesti još jednog. Ljudi iz struke su tada procijenili, kako je Mario Grgurević bio proglašen najboljim igračem na nekom prvenstvu, da je on taj. Bio je formiran, na sedamdesetak metara bi te pogodio "u trepavicu". Vidjeli su talent i u Modriću, rekli smo da dođe za pola godine, ali se onda vratio u Crno, došao je trener Bašić iz Zadra i odveo ga Mamiću.

A njegova je soba u hotelu, veli, bila puna hajdukovih obilježja. Ali, tako je to, vremena i ljudi koji misle da ispravno čine. Valjda samo misle...

- Danas se ne viče da uprava odlazi. Prije su se rezale mreže, palile stolice, a mi danas godinama slušamo da ćemo dogodine bolje. Živi se od toga da se talenti prodaju, a dovode se igrači koji ne zaslužuju nositi dres Hajduka. Tu djecu treba dovesti do reprezentacije i onda ga prodati, a ne u ranoj dobi kako bi se mogle podijeliti plaće za sve moguće službenike sada. Nepotrebne službenike. Tako Hajduk neće na zelenu granu. Nikako.




hr Mon Dec 05 2022 07:58:03 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Hajduk
//www.dalmacijanews.hr/files/638447db5d7965bc148b4604/80

Iako rođena u Zagrebu, Mirjana Nazor postala je zaštitno lice splitske psihologije, oličenje smirenosti, uspješnosti i stručnosti

Imala sam nekakvu dužnost da svoja znanja iskoristim za širu primjenu
Zar ne bi bilo super kada bismo znali budućnost barem jedan mjesec unaprijed? Jer silno bi željeli znati što nas čeka u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Dobiješ rezultate svih mogućih utakmica i onda u - kladionicu. Divota - ili ne? 

Živjela tako jednom samohrana majka koja je na noge uspjela staviti četiri sina. S jako malo novca, puno truda i vjere. I dva su njezina sina postali briljantni liječnici, jedan poznati biznismen, a četvrti ostao negdje na rubu čitav svoj život. 

I poznati se ginekolog razboli u pedesetoj godini, dijagnoza nejasna, nekoliko narednih mjeseci bili su prava agonija jer mu je bilo sve gore i gore, a odgovora nije bilo. I liječnici s odmakom ustanove da boluje od ekstremno rijetkog genetskog stanja u kojem mozak sam sebe uništava. 

Ubrzo se dijagnosticira ista bolest i najmlađem bratu, a druga dvojica braće žive s mogućnošću da ova genetska bomba može, a i ne mora, eksplodirati i u njihovim životima. Ako eksplodira onda se to obično događa oko pedesete, a jedan od njih dvojice ima 47, drugi 44 godine.

I onda pitanja - poslati na testiranje i drugu dvojicu braće da znaju svoju budućnost ili? 

Postoje mnogi rubovi u našem životu, postoje trenuci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato. Prijelomni trenuci, točke bez povratka, životne epohe kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati. 

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve, ali vrijeme u pješčanom satu od života ipak se prečesto prospe kroz prste. 

- Neko sam vrijeme vjerovala da smo predrasude da psiholozi služe jer je netko poludio ostavili iza sebe. Psiholozi su tu da pomažu ljudima da neke stvari pogledaju šire ili ih navedu da sami izađu iz neke problematične situacije. Potražiti pomoć kod psihologa je pokazatelj zrelosti neke osobe, pokazatelj da netko želi riješiti problem, a ne ga gurnuti pod tepih - riječi su to Mirjane Nazor, psihologinje koja je sintetički pokazatelj smirenosti i uspješnosti, dokaz stručnosti i dinamičnosti u svijetu u kojem je situacija zabrinjavajuća, stanje bez perspektive.


Skoro je postala pravnica...

- Odgovorni koji bi mogli nešto poduzeti u ovom društvu kao da imaju zatvorene oči i začepljene uši nego se bave svojom dobrobiti, problemima koji zbrinjavaju svoje egzistencijalne potrebe i potrebe svoje rodbine. Opća dobrobit koja bi trebala biti cilj bavljenja politikom je zaspala davno i tko zna hoće li se ikad probuditi. Puno je problema, tužno je što ono što državne institucije moraju rješavati, kod nas u kolnički trak vraćaju građanske udruge - veli Nazor.

Mislila je ipak kako će biti odvjetnica. Ali...

- Otac mi je bio pravnik, a čak sam i mislima nakratko otišla do kineziologije koja se tada nije tako zvala, uglavnom studija tjelesne kulture. Međutim, u gimnaziji, tamo negdje u trećem razredu, kad smo dobili predmete sociologiju, filozofiju i psihologiju, otkrila sam da je nešto između ta tri područja moj izbor za studij. Interesirala sam se, pogledala programe, pitala i onda se odlučila za studij psihologije. I kad sam to upisala, moram priznati, to nije bilo baš ono što sam zamišljala jer predodžba je išla putem toga da je psihologija više individualno usmjereno na pojedinca. Taj me pristup nekako posebno zanimao, a ova zagrebačka psihologija bila je poznata eksperimentalna škola, bavila se istraživanjem na općoj, široj razini. Znanstveni pristup je bio u prvom planu.


Nije aktivno ništa trenirala, u školi je išla tek na natjecanje za plivanje, a nakratko se našla i pod obručima košarke...

- U vrijeme moje mladosti, a bilo je to davno, nisu baš košarkaši bili ljudi s dva i nešto metara visine, drugi nisu bili toliko viši od mene, iako sam ja bila najmanja - priča Mirjana koja je u Split došla nakon što je provela nekoliko godina kao asistentica na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu.   


"Ako znam uzrok, sramota ga je ne reći javno..."

Cijelo je djetinjstvo i mladost provela u Zagrebu, u blizini Meštrovićevog paviljona, poznatog kao „džamija“. 

- I došla sam svom odabraniku ispod Gripa, u Osječku ulicu danas, živjela sam tu jednu godinu. Onda su se izgradile čokolino zgrade na Splitu 3, i tu smo već godinama.

Baš kako je i godinama na studiju bila odličan student pa onda demonstrirala, bila asistent, sudjelovala na pokusima i pomagala profesorima u fakultetskim zadacima... 

- Kad sam došla u Split, nakon pola godine bez posla, zaposlila sam se u Zavodu za zaštitu na radu i zaštitu od požara. Trebali su psihologa s pola radnog vremena. Nije tada bilo ni Filozofskog fakulteta, ni PMF-a u Splitu nego tek nekadašnja Pedagoška akademija koja je prerasla u dio Filozofskog fakulteta u Zadru. Kad je raspisan natječaj, javila sam se i primili su me na radno mjesto predavača gdje je već radila psihologica Mira Nikolić, danas nažalost pokojna. Uz nju sam stjecala predavačko iskustvo i ostala tu do mirovine iako se ta institucija transformirala u međuvremenu.

Baš kako je u međuvremenu Mirjana kao postala zaštitno lice splitske psihologije jer, činilo se, da ono što drugi misle, ona izgovara pred kamerama ili mikrofonima...

- Prije desetak godina od psihologije nije bilo baš ljudi koji bi javno istupali i onda sam se možda ja, igrom slučaja, našla u fokusu. Sad to više nije tako, ali ja sam imala nekakvu dužnost da svoja znanja iskoristim za širu primjenu. Imala sam osjećaj da moram ukazivati na probleme i ponuditi rješenja, kad je to moguće. Kad me zovu, ne mislim da je to nešto problematično, zahtjevno i opasno nego dio moje profesije. Sramota je da ako znam zbog čega su se neke stvari dogodile, da odšutim i stvari ostanu nerazjašnjenje. 

A dogodile su se. Mnoge stresne, nezamislive za svako živo biće...

Jedna od tih teških situacija u mojoj karijeri je bila sa Filipom Zavadlavom. Ubojstvo je jedna priča, ali kako je on došao u situaciju u kojoj se našao. Brat i on su bili dobri đaci u školi. Znalo se da žive u nefunkcionalnoj obitelji. Svejedno djeca nisu oduzeta od obitelji, nisu imali neophodnu pomoć. Čitali smo da ih je majka nagovarala da kradu za nju, a ipak su ostali u toj obitelji. To je zbilja šokantna spoznaja, da jedno društvo koje se hvali da je humano, da smo u većoj mjeri katolici i bitan nam je bližnji. Ipak, smo do sada zanemarili mnogo djece. Gurnuli smo ih u kriminal, u devijantno ponašanje jer u trenutku kad im je trebao oslonac, kad su trebali nešto čvrsto i stabilno, nisu to imali. Imali su formalnu obitelj, ali sigurnu i toplu obitelj, ne. 

O problemima je pisala u brojnim radovima, njih pedesetak stručnih i znanstvenih. Pisala o problemima svakodnevice koja se od malih nogu "na krivo nasađuje".

- Nažalost, malu djecu od tri, četiri godine  godine češće vidim na ulici s mobitelom u ruci, nego na biciklu ili s loptom. Međutim, čini mi se, a to često čujem i od učiteljica da su mladi zapravo odlični u odnosu na to kakvi su im roditelji. Roditelji često ne shvaćaju da djecu treba odgajati drugačije a ne tutnuti im mobitel u ruke kako bi oni u miru sjeli s prijateljima. Normalno je da će mame međusobno  proćakulati, ali za to vrijeme djeca mogu imati slikovnicu u rukama ili se ljuljati u parku, ili igrati loptom. I škole bi mogle više napraviti jer mi se čini kako se odgojno-obrazovna institucija pretvorila samo u obrazovnu. Nažalost. Kuća i ponašanje u mladosti, podloga je za cijeli život.





hr Mon Nov 28 2022 08:00:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/637b0fb318d1cbc7948b459a/80
Foto: Ivana Ivanović

Od malena je želio biti kirurg, medicinu je riješio u roku s odličnim, a onda operirao u Vukovaru i do temelja promijenio kiruršku sliku splitske bolnice

Baš kako i tijelo upozorava, pali žuto treptavo svjetlo na semaforu. Poziva na reakciju, poziva na djelovanje, a rukama Zdravka Perke alat je kojim se život spasi i produži
Različita su područja na kojima čekamo čuda. Različite su naše želje i naši snovi koji bi se nekim čudom trebali ostvariti. Koliko ljudi toliko i različitih pristupa temi čuda.

Ali jedno je sigurno.

Uvjereni kako smo savršeni, besprijekorni, svemogući tek kada nas surovosti i realnosti života suoče s našom bespomoćnosti - čekamo čudo. Stjerani "u životni kut", bez ustručavanja zakorači se u područja u kojima nikada do sada nismo bili, pokucamo na vrata kroz koja nikada prošli nismo, obratimo se nekom za kojeg do sada nismo ni željeli čuti.

Odrastaš, opet imaš neki plan. Živiš u zajednici, hoćeš kupiti stan, pa ti ispred nosa ode nešto što si mislio da je savršeno. Kako smo zakasnili? Kako nismo sreće imali? 

Nemoj ovo! Nemoj ono! Pazi! Ne diraj! - opomena do opomene. Čim se rodimo. Neke vrijedne i potrebne, a neke suvišne i nepotrebne. U toj svoj silnoj buci i galami čovjeku se je teško snaći. Teško je razlučiti opomenu od opomene. I tako čitav svoj život. Roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, prijatelji, neprijatelji, znanci, stranci, znanost, medicina, država, poreznici, ekolozi...

Ima čovjek osjećaj kao da je u nekom popravnom domu ili da je nesposoban sam svojom glavom razmišljati, pa ga zato stalno netko opominje. Stalno upozorava.

Baš kako i tijelo upozorava, pali žuto treptavo svjetlo na semaforu. Poziva na reakciju, poziva na djelovanje, a rukama Zdravka Perke alat je kojim se život spasi i produži. Kažu kako je čovjek kirurg toliko vješt u rukama da ono što neki nogometaši imaju u nogama, on ima u rukama. 

- Relativno rano sam znao da želim studirati nešto u vezi prirodnih znanosti. U početku, negdje u višim razredima osnovne škole, glavom mi se motala ideje neke biologije, nešto u svezi nauke o čovjeku, tako nešto. U stvari me otac usmjerio u medicinu. Jednostavno mi je rekao da je ono što zapravo želim - medicina. Tako sam to prihvatio i onda se i u srednjoj školi usmjerio prema zdravstvenoj školi, kasnije i prema medicini. Nekako vrlo sam rano želio postati i kirurg - govori Perko koji je medicinu diplomirao u roku, i to s prosjekom 4,79. 

Rudarski posao...

- Imao sam jako izražen osjećaj odgovornosti prema roditeljima i obitelji koji su mi omogućili studij u Zagrebu pa sam se i tako želio odužiti, odricanjem i usmjerenošću na studij. Produljenje studija i loš uspjeh nisu dolazili u obzir. Tako i danas to očekujem od svoje djece, a oni to dobro znaju i često prigovaraju - priča čovjek koji je gotovo cijelo jedno desetljeće na čelu Klinike za kirurgiju u splitskom KBC-u. I nije to posao koji u 15 sati ima svoj kraj, često baš Perko izvan svog radnog vremena odlazi u bolnicu i obilazi pacijente koje je operirao. Rudarski je to posao.

Posao koji je službeno svoje početne korake, možda bolje rečeno prve šavove, imao još 1991. godine.

Na stažu sam radio neke manje operacijske zahvate, kao šivanje ozljeda. Uvijek sam se trudio što više praktično raditi. Taj, za mene, "povijesni" trenutak zbio se u bolnici na Križinama. Ja sam operirao, a asistirao mi je Ratomir Opačak. Operacija slijepog crijeva prošla je dobro, sam zahvat trajao je oko 45 minuta, nije to neka teška operacija, ali mi svakako nije bilo svejedno. I tijekom specijalizacije sam tražio što više praktično raditi, a što su mi starije kolege često i omogućivali.



A od mnogih je i učio...

- Na splitskoj kirurgiji od kolega Družijanića, Kraljevića, Bakovića i drugih. U Zagrebu od pokojnog Zorana Čale, pogotovo u području minimalno invazivne kirurgije. Tijekom moje slavonske avanture od pokojnog Damira Kovačića. Puno ih je, na brojnim stručnim usavršavanjima, kongresima. Svima sam im neizmjerno zahvalan - govori. I u isto se vrijeme nada da će klicu želje i volje, savršenosti i neumornog rada, usaditi nekim budućim naraštajima kirurga.



"Naša nastojanja ponekad ne završe kako bismo željeli..."

Jer kad je nečiji život u tvojim rukama, velika je to odgovornost... 

- Pacijenti jako rijetko umru „na operacijskom stolu“. Nažalost, smrtni ishodi se događaju unatoč što se operativni zahvat napravi na najbolji mogući način. Upravo je to ono što nas jako pogađa i čini frustriranim. Često obitelj i bliske osobe pacijenta to ne razumiju i često se pitaju kako je moguće da pacijent umre, ako je operacija izvedena kako treba, ali to je ono što se zove "sudbinski tijek bolesti“ i što ni mi liječnici, a ni medicina ne razumije u cijelosti.

Naravno da su mi neki pacijenti umrli, unatoč svemu što sam i ja i drugi liječnici poduzeli i iako uvijek sve poduzimamo u najboljoj namjeri da bolesniku pomognemo, izliječimo ga, ublažimo patnju i bol. Naša nastojanja ponekad ne završe kako bismo željeli. Koliko često se to događa? Prečesto, naravno, jer bismo željeli da se to nikada ne dogodi i da sve ljude možemo izliječiti ili im barem pomoći - iskren je Zdravko Perko koji je, rijetki to znaju, radio u vukovarskoj bolnici na samom početku mirne reintegracije, negdje tamo od 1997. do 2000. godine.


- Te godine su mi ostale u lijepom sjećanju, osobito iz kirurškog pogleda. Na stranu činjenica što smo došli u napaćeni i razrušeni grad jer to vrijeme i tadašnji grad, okruženje i sve zajedno ne mogu se niti malo usporediti sa sadašnjim stanjem. Sigurno sam profitirao u smislu moje kirurške karijere. Puno sam operirao i stručno se usavršavao. Tada smo uvodili i čitav niz inovativnih i modernih operacijskih postupaka. Imali smo ogromnu podršku u stručnom usavršavanju, opremanju bolnice i stručnoj podršci bolnice Osijek - od Ministarstva zdravstva, Vlade pa do Vesne Bosanac - tvrdi.

Laparoskopska kirurgiju, mehanički šivači kod onkoloških operacija, ambulanta za fleksibilnu endoskopiju - tek dio onoga što je Perko, uz kolege, donio Vukovaru.

- U toj se bolnici tada nisu radile takve vrste operacijskih zahvata. Mi smo došli iz drugih hrvatskih bolnica, gdje su takvi operacijski zahvati pak bili uobičajeni. Iskoristio sam mogućnosti i uveo te i brojne druge zahvate, oformio i ambulantu za fleksibilnu endoskopiju koja je još u funkciji, a onda organizirao u suradnji s drugim kolegama i bolnicama i tečajeve edukacije liječnika - sjeća se Perko kojemu kirurški posao proizvodi jednak broj muka, odgovornosti i sreće kao i onaj nogometni. Aktivno ga je igrao do fakulteta, mnogi kažu da je imao dara, a u rodnim mu Mravincima godinu prije nego je postao čelnik splitske Kirurgije, na jednoj izbornoj skupštini izabrali su mu ime kao predsjednik Sloge.

- Ma, uvijek mi je žao što se nisam ozbiljnije i profesionalnije tome posvetio ili barem nastavio igrati, bio nogometni sudac ili delegat... - kaže pa dodaje.

- Ulažemo u našu djecu, i to je najvažnije, onda i u infrastrukturu, a i seniorski sastav igra dobro. I moj sin i sinovac dobri su nogometaši, igraju u Hajduku i prognoziraju im svjetlu nogometnu budućnost. Tako da se nadam i vjerojatno ću još dugo vremena ostati i u nogometu i u kirurgiji, ako mi Bog da zdravlja i života - veli Zdravko Perko.

Osim ako ga, smijemo se, pokraj operacijskih stolova ne zamijene roboti jer kročiti u korak s tehnologijom, razvijati bolnički sustav i brinuti o ljudima koji danonoćno dolaze s problemima - njegova je svakodnevica.

- Naša Klinika i bolnica u cijelosti su živi organizmi koji svaki dan žive, rastu i razvijaju se kako bi sutra i svakim sljedećim danom bili sve bolji i učinkovitiji, a sve samo s jednim ciljem: kako bismo bolesniku, koji je u središtu našeg interesa, pružili što je moguće bolju zdravstvenu i ljudsku skrb. Roboti? Usvojena je naša prijava uvođenja robotske kirurgije u KBC Split i ona je postala sastavni dio Nacionalnog programa oporavka i otpornosti. Potpisan je i ugovor o nabavci sustava za robotsku kirurgiju u KBC-u Split, osigurana su odgovarajuća sredstva, s takvim bi robotskim operacijama u Splitu mogli započeti već u prvoj polovici 2023. godine.



hr Mon Nov 21 2022 06:26:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/6371558818d1cbc37e8b460a/80
Foto: Ivana Ivanović

Majka ga je natjerala u Kazalište mladih, a s 37 godina Goran Marković uz bok je najvećima. Par se dana zvao Nikola, a skoro i Kamenko...

Kad je Goran Marković odabrao, nije mu bilo svejedno. Odabrao je hoditi glumačkim oblacima i na tom nebu biti najbliže suncu i mjesecu, sijati najsjajniju svjetlost i tako obasjavati život onih u beskraju svemira
Majstori klesari okruženi su gomilom kamenja s koje pažljivo biraju svaki naredni kamen kojeg će uzidati. Onaj kamen koji im ne odgovara - odbacuju. No, početak gradnje je najbitniji, najbitniji je izbor zaglavnog kamena. Taj kamen određuje dva ruba, dvije strane zida i postavka svega ostalog kamenja u zidu uvjetovana je zaglavnim kamenom.

Mi smo graditelji svojega života. Vrijednosti, ideje, uvjerenja, sve ono što nas vodi kroz život, poput kamenja su. Odabiri koje činimo, i posljedice tih naših odabira, određuju kvalitetu života. Odabiri određuju naš utjecaj na ljude koji su oko nas.

Iz obilja kamenja oko sebe bira se onaj pravi kamen, no ako se ne postavi u startu pravi zaglavni kamen, uzalud sva kasnija i visina i širina. Sve izgrađeno s vremenom će se početi ljuljati, pa tresti dok se jednog dana kompletno ne uruši.

U životu ne postoji prečac, nema zaobilaznog puta. Pred nama je mogućnost odabira. Možemo u ovo vrijeme nastaviti slušati glas svijeta i njegovih glasnogovornika, možemo širom držati otvorene svoje uši za laži. Možemo tražiti laka rješenja, riječi blage, uhu ugodne, riječi koje ni na što ne obvezuju, ali to je onda život bez žrtve, bez odanosti, bez muke, bez boli, bez ljubavi.


"I mene je majka natjerala..."

Kad je Goran Marković odabrao, nije mu bilo svejedno. Odabrao koračati u ulogama moćnika i siromaha, plemenitih i svijetu nepotrebnih. Odabrao nakon nagovora. Odabrao hoditi glumačkim oblacima i na tom nebu biti najbliže suncu i mjesecu, sijati najsjajniju svjetlost i tako obasjavati život onih u beskraju svemira.

- Mama je kreativna duša, frizerka i cijeni sve što ima veze s umjetnošću. Nitko me nije gurao,... zapravo, mama me tjerala da idem u Kazalište mladih. Iz nekog razloga to nisam volio, bila me frka. Tad je bio Goran Golovko ravnatelj i kad me majka dovela, on mi je rekao da je i njega majka natjerala. Poslije mi je postao profesor na akademiji - priča Marković koji je u trideset i sedmoj kao prvak drame u splitskom HNK među mnogo starijim kolegama. 

No, nije u brojkama sve. Da se po Markoviću snima kakav film ili režira predstava, vjerojatno bi dobila naziv "mala čuda malenog čovjeka" jer u plodonosnoj životnoj fazi biti uz bok onima koji su godinama gradili glumačke veličine, nije mala stvar.

- Košarka mi je uvijek u mladosti bila napeta, ali stalno sam nešto i crtao. U školi sam bio u likovnoj grupi i u dramskim sekcijama. U osnovnoj školi su kolegice iz razreda bile u plesnoj skupini "Vruća čokolada" i na nekom su rođendanu vidjele kako plešem pa su me natjerale da dođem u "Vruću čokoladu". Tamo sam bio jedini muški. Poslije sam prešao u klub DNF jer me uvijek zanimala hip-hop kultura, crtanje grafita, plesanje uz tu glazbu, a to sam dobio u DNF-a - sjeća se Goran kojemu je kao bilo predodređeno da krene putem umjetnosti.


Roko, Nikola ili Kamenko 

San o grafičkom dizajnu ipak je brzo dobio zamjenu...

Upisao sam likovnu školu, mislio sam da ću biti grafički dizajner, čak sam i na fakultetu upisao vizualne komunikacije, ali onda sam shvatio da nije za mene sjediti za računalom. Crtati volim, ali da cijeli život buljim u ekran - nije funkcioniralo. I palo mi je na pamet da krenem glumačkim putem. Gluma je bila spoj svega što volim. I znam da mi je majka rekla tada, kako sam već za srednju i vizualne komunikacije na akademiji trebao proći prijemni, da mi je to zadnji prijemni jer to ne može više podnijeti njezini živci. No, tek na drugoj, trećoj godini sam osjetio da ja to mogu raditi cijeli dan, padati s nogu i nastaviti. Do tada još nisam bio siguran za glumu...



 Baš kako ni na početku njegova života, smije se, nisu bili sigurni za ime u krsnom listu.

- Trebao sam se zvati Roko, da... Govorili su svi da će me zezati da sam Roko Prč i majka na kraju odustane od toga, a od njezine sestre se rodio brzo sin i on dobije ime Roko. I baš svi ti koji su govorili protiv toga da se ja zovem Roko, sad su govorili da je Roko krasno ime. I danas im moja majka zamjera na tome. Zvao sam se i Nikola par dana pa sam ipak onda postao Goran. Djed je htio čak da se zovem Kamenko - iskren je Goran.

Ne skriva ni ono što mu se na glumačkim daskama događalo, a bilo je svega...

- U predstavi "Skup", kako je scenografija bila s redovima kuća, to je trebalo predstavljati Dubrovnik, prije sam trebao ući u jednu kuću i čekati svoj red. Slušao bih dok prođe par scena i onda izašao jer nisam mogao doći nigdje sa strane. No, jednom prilikom, igrali smo baš u Dubrovniku, i to dvije predstave zaredom, s puno debelih slojeva kostima. Sjeo sam u kućicu, a kako nisam spavao dva dana, samo sam zaspao. Probudio sam se, nisam znao koja je scena, jesam li zakasnio, ali sva sreća je bila da nisam. To nitko nije skužio, samo ja, ali oduzelo mi je mjesece života u tom trenutku. Sad mi je smiješno prepričavati tu scenu, ali tada i nije baš bilo.


"Izmjena energije s publikom je najvažnija..."

Scena, kaže, ne trpi monotonost, ne trpi glumca koji igra samo za sebe pa kad se posloži dobar tekst i do tančina odigrana uloga, stiže i nagrada. A bilo ih je...

- Uvijek se čudno osjećam oko nagrada - drago ti ih je dobiti, a opet nekako u umjetnosti ne radiš to zbog te plakete ili neke statue nego komunikacije i izmjene energije s publikom. I nekako kako sam stariji, uvijek želim dati što više od sebe. Sve ono što sam ja doživio u životu, pokušavam kroz uloge izbaciti vani. Ima to najviše smisla, i to čime se bavim, i to što jesam. Ako direktno neki lik i nema poveznice sa mnom, uvijek tražim kako bih se u toj situaciji ponio. Djeluje to tada i najprirodnije - kazuje.



Jer ljudi nisu došli u kazalište ili na drugu scenu šutjeti i gledati u glumca.

Nekad je, u vrijeme kada su mobilni telefoni s aktivnim zaslonom bili samo zamisao, i odlazak u kazalište ili kino bio puno uzbudljiviji, reda misli ovaj vrsni splitski glumac.

- Bile su novine, ali nismo ih redovito kupovali kući. Uglavnom bi novine majka, kao frizerka, nosila u salon. I kako sam živio na Bačama, a nas par iz razreda tjedno smo voljeli ići u kino, bio sam najbliži Pazaru. Kako se nismo mogli dogovoriti jer nije bilo Facebooka ni grupa, a na Pazaru na autobusnoj je stanici bio pano s plakatima, dotrčao bih do tamo, zapamtio i zvao svakog ponaosob što idemo gledati. Kino je uvijek bio doživljaj.

Doživljajem se mogu nazvati i neke uloge koje su mu ostale duboko urezane u glumačkom dijelu lijevog srčanog zaliska. 



- Uloga Lešandra iz Splitskog akvarela je uvijek nekako ostala ljudima zapamćena, nagradu hrvatskog glumišta sam dobio i za lik u uspavanoj predstavi "Skup", a to mi je bila jedna od prvih uloga i u tom smislu važna. Jako se ozbiljno radilo s velikim Perom Kvržićem u naslovnoj ulozi. Volim istaknuti i ulogu Tome u "Kašeti brokava" za koju sam čak i dobio nagradu na Marulovim danima. Ta mi je uloga nekako draga jer je taj lik bez kučeta i mačeta, kako se ono kaže, ima prijatelja i njemu je podredio svu energiju i ljubav - sjeća se Goran pa podvlači odgovorom o poveznici malih ekrana preko filmova i kazališnih dasaka kroz predstave.

- Na filmovima skoro i da ne glumiš, problem je zapravo kada lažeš - točnije, mora biti sve kao da se i zapravo događa, a da takav stil igre prebacite direktno na pozornicu, to tamo ne bi funkcioniralo. Pozornica je prevelika scena, to nitko ne vidi. U kameri su u krupnom planu, svaki izraz lica se osjeti i vidi...  Ja sam iskreno sretan što mogu i snimati filmove i glumiti u predstavama jer puno kolega to ne uspije - ne zato što nisu dobri i nisu talentirani nego imamo puno ljudi, a na kraju je jako malo posla. Premalo se snima, premalo se radi predstava. Treba čovjek, rekli bi, imati i sreće, ne samo pameti...




hr Mon Nov 14 2022 06:52:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .