Zebra. Jedinstvena životinja. Niti jedna na našem planetu nema toliko raznoliko krzno kao zebra. Baš svaka zebra ima svoj jedinstven uzorak pruga. Ili zebra koju koristimo kako bismo sigurno prešli neku prometnu ulicu. Zebra povjerenja koja bi nas trebala provesti kroz potencijalno nesiguran svijet. Ali koliko se puta nesreća dogodila baš na toj zebri povjerenja?
Baš kako i riječ talent ima dvojaku smisao. Njezino originalno značenje na grčkom jeziku odnosi se na veliku sumu novca. Jedan talent otprilike bi odgovarao novcu kojeg bi običan radnik zaradio tijekom 15 godina svojega rada. Izuzetno velikoj količini novca. Ili parabola. Određena sposobnost. Zato i kažemo da je netko nadaren, da ima za nešto talenta.
I nije najgora stvar, koja nam se može dogoditi, neuspjeh. Najgora stvar je imati nekoga tko će nas odbaciti kada pogriješimo i kada nismo uspješni. Najgore je nikada ne riskirati jer kako onda učiti iz svojih neuspjeha. Jer neuspjeh čovjeka najbolje i poduči.
Imati talent priča je o povjerenju, priča o riziku. To je priča o našem životu. Ono što je važno nije novac ili sposobnosti same po sebi, nego naše odluke da koristimo svoje talente na način koji pokazuje našu volju riskirati i vjerovati.
Mi često tvrdimo kako je najveći problem nedostatak vremena. Nije. Naš je najveći problem pitanje – prioriteta. Priznajmo. I prije nego što se u prvi plan postavi vrijeme, kamo idemo, koji su ciljevi i prioriteti, kojim se pravcem krećemo – to su prava pitanja. Kamo idemo daleko je važnije nego koliko brzo idemo. Bitno, ne žurno. Najbitnije.
Puno je talenata, recepata života koji su se tek trebali skuhati, imao Igor Boraska. I tako sve dok nije skočio u čamac sinjeg mora. I postao prepoznatljiv, postao uzor vremena, pokazatelj mogućeg i ostvarenog. Ime koje ne treba predstavljati, tek ispričati ono što ga je svrstalo u one posebnije, upornije, izdržljivije ovog doba.
Prvak svijeta u dvojcu s kormilarom u Indianapolisu 1994., treći na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. u osmercu, sudionik Igara još tri puta (Atlanta 1996, Atena 2004.. i ZOI Salt Lake City 2002.), osvajač više medalja sa svjetskih prvenstava, osvajač medalja na Mediteranskim igrama, prvi Hrvat koji je sudjelovao i na ljetnim i na zimskim Olimpijskim igrama. Trči polumaratone, istrčao je poznati maraton u New Yorku. Diplomirao je na sveučilištu Brown, ušao u Hall of Fame sveučilišta. Čak napisao i knjigu “Zaveslaji života”.
– Veslanje nikad medijski nije bilo posebno atraktivno ni eksponirano, a ja sam kao većina ekipe trenirao nogomet, i to dobrih pet, šest godina u Hajduka i Splita. I kad sam vidio da tu ne mogu napraviti neki rezultat i iskorak, razmišljao sam se, a stric Gojko, koji je bio prvak Jugoslavije i veslački reprezentativac u sedamdesetim godinama, nagovorio me je da odem do Gusara. Za još malo ljubavi prema veslanju zaslužan je svakako i legenda, tadašnji trener Živko Ivanišević, a meni je bilo to skroz nešto novo, novi doživljaj, posebno izaći na more u dvojcu, četvercu i posebno osmercu – veli Boraska koji je tako zavolio veslanje.
Taj poseban osjećaj koji mu se dopao na prvu.
– Najdraže od svega mi je bilo što u veslanju nema skrivenih igara kao u nekim drugim sportovima. Ovdje ili jesi ili nisi. Ako si najbolji, osvojiš medalju. Postoji staza i štoperica, koliko vrijediš pokaže rezultat u brojkama. Nema tu velikog umjetničkog dojma, samo jednostavan i egzaktan rezultat – govori.
Vratio sam se kuglanju…
A bilo je svakakvih epizoda, uz već spomenuto loptanje na zelenom travnjaku…
– Pokušao sam ja s judom, atletikom i kuglanjem. Kuglao sam kao junior za Brodosplit jer mi je otac bio prvak Jugoslavije s Brodosplitom osamdesete. Sada kad sam se ostavio reprezentativnog veslanja, vratio sam se kuglanju nakon više od 30 godina i dosta kuglača se čudilo kako sam brzo uhvatio sve te njihove pokrete i preciznost izbačaja ne znajući kako kuglanje teče u mojim venama zbog oca.
No, vratimo se korak unatrag. Zapravo više od tri desetljeća unatrag. U vrijeme kad je Igor jedva bio punoljetan.
– Na Gusara je tada bio veliki broj djece, čak nas desetak bilo je iz mog kvarta Split 3. Mogli smo sastaviti cijeli osmerac. Kako je tu bilo puno prijatelja, to me zadržalo u cijeloj veslačkoj priči. Jer u početku uvijek si u većoj skupini, a kvalitete se tek počnu isticati kad budeš u dvojcu. S Tihomirom Frankovićem sam tada veslao u dvojcu, mi smo se praktično pogledom osjećali, a i živjeli smo nekih 200 metara zračne linije – sjeća se Igor čije bi uspjehe trebalo nabrajati satima. Jedva smo ga uhvatili na mjestu gdje ga se, kaže, najviše može vidjeti – na splitskom aerodromu.
– Moj prvi dolazak u veslački svijet bio je sredinom osamdesetih, konkretno u jesen 1985. kad sam krenuo u prvi razred srednje škole. Moja generacija Gusaraša je uvijek imala sjajne rezultate – od zlatne medalje u dvojcu s Tihomirom Frankovićem i kormiralom Milanom Ražovom, a onda i četverac gdje su uz nas dvojicu bili još Siniša Skelin, Denis Boban i kormilar Ratko Cvitanić (srebro na SP 1998. – op.a.) pa do osmerca u kojem je s nama bio još i Nikša Skelin. Trener nam je svih seniorskih godina bio Igor Čulin, a prije njega su Frankovića i mene trenirali Srđan Podvorac i legendarni Zlatko Celent. Bili smo odlična ekipa, družili smo se i privatno tako da je sve vrijeme na Gusaru bilo zanimljivo.
Legendarne “Brojke i slova” bile su presudne…
Pa je i mnogo trenutaka ostalo nešto bliže srcu, trenutaka od kojih laicima zastaje dah, a njima sportašima predstavljaju “dan njihov svagdašnji”.
– Putovanja nakon utrka. E to su mi uvijek bili trenuci za pamćenje. Nakon Atlante 1996. godine, naših prvih Olimpijskih igara, iznajmili smo dva auta i krenuli u Disney World na Floridu. Sjećam se kao da je jučer bilo. Dva, tri dana smo tu bili, onda krenuli prema New Yorku, usput smo stali u Charleston (Južna Karolina), Washington, Philadelphiju…
Kad je on u pitanju najteže je “pohvatati” čime se u određenom trenutku bavi ili preciznije u čemu se trenutačno natječe – tako barem kažu.
– Iako sam završio MIOC uvijek me zanimala povijest i zemljopis, kao dijete sam mnogo putovao s roditeljima, tako upoznao puno zemalja i prošao na stotine gradova. Obišao sam šest kontinenata – sve osim Antarktike, ali tko zna… I tako, dogodilo se 1998. godine na legendarnom kvizu “Brojke i slova”. U četiri posebne emisije posvećene Splitu gostovalo je devet splitskih olimpijaca. Kviz je to bio, sjećaju se malo stariji, u kojem su igrala tri igrača. Zvali su tada tri veslača – Frankovića, pokojnog Duju Bonačića i mene u jednoj emisiji, u drugoj su emisiji bili vaterpolisti, a u trećoj Stipe Božić, pokojni Branko Cikatić i Zvonko Bego. Ja sam bio pobjednik svoje emisije s veslačima, a kasnije sam u finalu bio bolji od Bebića i Cikatića – priča o svojim kvizopočetcima.
Pobijedio je još jednom u “Brojkama i slovima” kod Olivera Mlakara, nastupio u “Izazovu”, prije koji mjesec u “Milijunašu”, a uskoro ide i na snimanje “Potjere”.
“Nisam mogao funkcionirati kako je htio gradonačelnik”
Ima još… Čak i u svijetu gdje uspješni, iskustvo tako govori, nisu imali mjesta.
– Sasvim slučajno sam se našao u Gradskom Poglavarstvu, i to tamo 2005. godine jer su na listi Velog Mista bile legende Gusara Duje Bonačić i Duško Krstulović koji su me pitali, a ja sam tada završio svoju nekakvu olimpijsku karijeru, bi li bio zainteresiran biti u takvoj prilici. Kako je lista Velog Mista s HDZ-om dogovarala pročelnike, zvali su me da sudjelujem u sportskom dijelu te priče. Nisam vjerovao da će išta uspjeti, nisam bio ni blizu kakve stranke i više sam pristao pokušati jer sam cijenio njih kao osobe nego li sam smatrao da će se dogoditi uspjeh. I tako, tadašnji gradonačelnik Puljić je prihvatio par imena koje je lista Velog Mista predložila i tako sam postao poglavar za sport. Ostao sam tek oko godinu dana jer nisam mogao funkcionirati na način na kojem je inzistirao gradonačelnik, a nisam želio da cjelokupni splitski sport pati zbog mene i našeg antagonizma.
– Neću nikada zaboraviti tu povijesnu 1994. godinu kada smo nakon osvajanja svjetskog prvenstva u dvojcu s kormilarom sletjeli u Zagreb pa smo nas trojica (Franković, Boraska i kormilar Ražov – op.a.) zajedno s trenerom Čulinom i izbornikom Marinovićem pošli odmah na primanje u ured gospodina Vrdoljaka, tada predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Potom smo poletjeli za Split gdje nas je na Rivi dočekalo desetak tisuća ljudi, jer to je bila prva, povijesna zlatna medalja za Hrvatsku u bilo kojem sportu, od stjecanja nezavisnosti. I to je za neke od nas koji su bili momci, s nekih 23, 24 godine, nešto samo viđeno na televiziji, a sada se dogodilo nama. Dočekali su nas naši prijatelji, mladi i stariji veslači te Uprava Gusara kao i velika imena splitskog sporta, naše legendarni košarkaši Jerkov, Tvrdić i Šolman, nogometaši Hajduka Šurjak, Rožić – tada i predsjednik Hajduka i mnogi drugi, da ne zaboravim nekog…bilo je spektakularno. Možda najljepši trenutak van sporta u mom životu – priznaje, kako i govori da je prije koji dan obrao masline na Braču ili kako je strastveni navijač Liverpoola.
Kako će, eto još jednog priznanja, za života pamtiti i broncu iz osmerca Olimpijskih igara u Sydneyju, i to na početku 21. stoljeća.
– Mislim da smo tada vrijedili za zlatnu medalju, ali budući da je riječ o kraljevskoj disciplini i osmercu koji će se teško ikada ponoviti – jer je teško da mala nacija kao Hrvatska uopće sastavi kvalitetan osmerac koji se može boriti sa svjetskim silama – znatan je to bio uspjeh. Da nam je to netko rekao prije par godina mislili bi da je nemoguće, ali sve se nekako posložilo – zaključuje Igor Boraska.