Emocije su u više navrata
preplavile košarkašku dvoranu na Gripama tijekom hrvatske premijere
biografsko-dokumentarnog filma „The Magical Seven – Toni Kukoč“, o jednom od
najvećih i najboljih hrvatskih sportaša svih vremena, te o jednom od najvećih i
najboljih europskih košarkaša svih vremena. Jasno je i zašto, Toni Kukoč je bio
i ostao omiljena faca u Splitu, makar već 30 godina živi u Chicagu, a Split
najčešće posjećuje ljeti. Nostalgiju za prošlim vremenima je nemoguće izbjeći,
jer ono što je Jugoplastika predstavljala krajem osamdesetih i početkom
devedesetih godina prošlog stoljeća nitko više nikada neće i ne može ponoviti. Toni
Kukoč je bio personifikacija uspješnosti, košarkaški čarobnjak kome se svijet
klanjao (na koncu, s odmakom i NBA liga, pa i Hall of Fame u Springfieldu u
koji je ušao 2021. godine, „debelo“ prekasno s obzirom što je sve napravio i
kakav je igrač bio), a koji je svojom igrom i ponašanjem skupljao samo
obožavatelje. Nema onoga tko ga nije volio, u najmanju ruku poštovao, a
neprijatelja, onih koji će ga mrziti, jednostavno nije bilo. Uostalom, u
predvečerje rata, kad je oružje već dobrano zveckalo, njemu se u Beogradu
doslovno na noge podigla cijela dvorana ispunjena navijačima Partizana i
dugotrajnim ga pljeskom ispratila u – legendu.
Projekcija filma pred oko
tisuću ljudi nekoliko je puta „prekidana“ frenetičnim pljeskom. Ili zbog nekog
od Tonijevih magičnih poteza, ili zbog neke izjave kao kad je Michael Jordan,
najveći od najvećih, objasnio kako mu je Kukoč dao do znanja da nema
Jugoslavije, nego da je sada Hrvatska.
Toni je uz ovacije s tribina
i partera ušao u dvoranu u pratnji majke Radojke i supruge Renate. Nakon što je
drugi put pogledao film (u Sarajevu 13. rujna je bila premijera) rekao je:
– Sretan sam što će ovaj film
ostati za moju djecu. Drago mi je što je moja majka došla i pogledala ovaj
film. Tužno mi je malo bilo, vidjeli ste reakciju mene i mame kad su prikazali
mog oca u filmu. Moj otac je bio moj najveći navijač, sve je pratio i čuvao. U
zadnjim godinama i mjesecima života napravio je nekoliko albuma, raznih
novinskih isječaka i fotografija, uspomena koji meni zlata vrijede.
– Atmosfera je bila
navijačka. Koristim još jednom prigodu da se zahvalim svima u Sarajevu. Bili su
to iznimno lijepi dani. Hvala Bahi (Topalbećireviću, nap.a.) i njegovoj
familiji koji su nas super primili. Ovo je moj, naš grad. Većinu ljudi koji su
bili u ovoj dvorani poznajem. Ovo je bilo nešto posebno, ovo je dvorana u kojoj
sam napravio svoje prve košarkaške korake. Kao što smo i rekli u filmu, sa svih
pozicija u ovoj dvorani smo šutirali, i s balkona, i s kuteva di je wc…
Proveli bismo osam-devet uri u dvorani pa smo morali izmišljati što radit.
– Nisam zaboravio Split, niti
ću ga ikada zaboraviti, to je moj rodni grad. Split je poseban i bez mene i sa
mnom. Najviše volim doći doma. Kad ideš gradom ljudi ti dobacuju, i dobre
stvari, i zezaju te. Klasični Split. To je sredina kojoj se uvijek s guštom
vraćam. Nema razloga da se ne vraćam opet.
Film je svatko doživio ili će
doživjeti na svoj način. Autor je Sabahudin Topalbećirević, novinar iz
Sarajeva, koji je također doživio ovacije zato što je dokumentirao omiljenog
Splićanina za povijest, za sva vremena. Nešto što se ni tko u Hrvatskoj nije
usudio ili nije želio.