Radi fizikalnih terapija nisu me smjeli staviti na noge jer je trebalo doći terapijom do faze stajanja, no moja majka iz straha povremeno je htjela provjeriti koliko dugo mogu stajati samostalno na nogama. Rezultati su bili zabrinjavajući. Kada bi me majka postavila na noge, istog trenutka bi kleknuo na pod, a majka je mislila da su mi noge oduzete. Iako su moje noge pri vježbanju pružale itekako jak otpor kad je trebalo.
Mojoj majci to nije bilo nikako jasno. Nije htjela nikome ništa govoriti da ne stvara paniku. Držala je to u sebi .
Sljedeća kontrola kod neuropedijatra bila je u desetom mjesecu 1989. godine. Tada je majka ušla u ordinaciju, a doktor je rekao da me postavi na noge i tada sam samo kleknuo na pod.
Doktor je odmah rekao: “Antonio mora na operaciju ahilovih tetiva”. To je za majku bio ponovo velik šok. Doktor joj je sve objasnio i gdje će biti operacija te s kojim će je liječnikom spojiti. Vani su nas čekali mamina majka i tatina sestra .Njih dvije nisu mogle utješiti moju majku koja je sa suzama u očima izašla iz ordinacije.
Operacija je dogovorena u 11 mjesec te iste godineu Zagrebu u bolnicu Šalata. Moja majka je htjela reagirati ali ju je spriječio moj otac,koji ju je odveo vani. Sutradan ujutro sam bio prvi na programu za operaciju i na intenzivnoj njezi sam bio dva dana. Majku su pustili prvi dan nakon operacije kasno popodne da me vidi na kratko. Kad me vidjela s gipsom do kukova ,priključen na infuziju još uvijek spavajući, bila je to slika koja se nikad ne može zaboraviti kaže majka.
Moj otac došao je s broda. Stigao je dan kada smo krenuli u Zagreb… S nama je bio moj stric, tata i moja majka. Dolazak u bolnicu niti malo nije bio ugodan od strane liječnika i sestre, ali kad je majka bila malo oštrija prema liječniku, onda je napravio pretrage za operativni zahvat i prijem u bolnicu. Roditelji su dali kuvertu s novcima doktoru, a sestrama poklone, samo da budem primljen i operiran. Oni su to objeručke prihvatili. Majci nisu dali da mi priđe nego me je mogla vidjeti samo kroz staklo sobe u kojoj sam se nalazio.
Peti dan boravka u bolnicu čekajući operaciju, majka mi dolazi u posjet s mojim ocem. Gledajući me kroz staklo sobe vidi kako molim jednu gospođu koja je bila unutra da me uzme u ruke. Majci je to jako teško palo. Ušla je u sobu i uzela me u ruke iako je bilo zabranjeno. Vidjela je da sa mom nešto nije u redu, a onda je pogledala bolesnički karton na kojem je pisalo davati mu normabel (2mg), tri puta dnevno.
Pao joj je mrak na oči i otišla je odmah kod sestre na razgovor. Rekla joj je da je to naredba od liječnika jer sam bio vrlo nemiran. Tražila je majka da ostane u bolnicu sa mnom kad se oni već ne mogu brinuti o meni da se ona brine, ali joj nisu dozvolili. Vikend je došao, operacija odgođena za idući tjedan, a majka je molila da me puste za vikend vani. U nedjelju sam se morao vratiti do 16 sati u bolnicu.
Kad sam se vratio u bolnicu tog popodneva preuzela me je časna sestra koja je radila na odjelu Šalate. Ona je bila jako gruba i bezosjećajna prema meni.
Moja majka je htjela reagirati, ali spriječio ju je moj otac koji ju je odveo vani. Sutradan ujutro bio sam prvi na programu za operaciju i na intenzivnoj njezi sam bio dva dana. Majku su pustili prvi dan nakon operacije kasno popodne da me vidi nakratko. Kad me vidjela s gipsom do kukova, priključenog na infuziju još uvijek uspavana…bila je to slika koju nikada neće moći zaboraviti kaže majka.
U ovom dijelu htio sam skrenuti pažnju osim problema koje sam imao na to koliko su liječnici bili tada potkupljivi i otvoreno tražili dodatni novac za nešto što je u opisu njihovog posla. Uza sve to nestručno i neljubazno medicinsko osoblje s kojima smo se morali dodatno boriti, a najžalosnije od svega ponašanje časne sestre koja je trebala biti najviše susretljiva i najviše ljubavi pokazati u takvim trenucima, a ona je naposljetku bila gora od svih što je moju majku najviše iznenadilo…