U posljednje vrijeme po medijima se sve
češće mogu čuti teze o povezanosti razvoja motoričkih i kognitivnih sposobnosti
kod djece. Nemoguće je ne osvrnuti se i na danas toliko korištenu sintagmu,
sjedilački način života. Upravo je taj sjedilački način života utjecao na to da
je razvoj motoričkih sposobnosti kod djece u znatnom padu s obzirom na
prethodne generacije. S vremenom, taj pad se samo povećava.
Tehnologija se, poput čarobnog štapića,
od najranije dobi počinje pokazivati kao neobično učinkovito sredstvo za
odvraćanje pozornosti naše djece. Još odmalena, ona uživaju gledati sve te boje
i slike koje se izmjenjuju. I budu mirni, gotovo kao da ne postoje. Mora se
priznati, primamljivo, s obzirom na količinu pažnje koju djeca zahtijevaju i
koju je jako teško namiriti uz tolike svakodnevne obveze. Uza sav roditeljski
trud da se korištenje tehnologije dozira ili pak kod nekih potpuno eliminira,
teško ju je zaobići. Ona utječe na način igranja djece svih skupina, čak i onih
najmanjih, mlađih od 3 godine. S vremenom djeca prestaju razvijati navike
kretanja.
Ono što bi im u najranijem djetinjstvu
došlo prirodno, kasnije prestaje. Igra koja ne uključuje tehnologiju, postaje
sve manje ispunjena pokretom i maštom. Djeca se zapravo zaboravljaju igrati. I
tu uskače sport u najranijoj dobi. On ih zapravo uči onome čemu ih je trebao podučiti
sam život, razvoju bazičnih motoričkih vještina ponavljanjem određenih obrazaca
kretanja koje ne prakticiraju u svom svakodnevnom životu. S takvom ulogom,
sport u najranijoj dobi, a tu uzimamo u obzir onu predškolsku, prije svega,
zadužen je za postavljanje temelja. To je razlog nastanka univerzalnih
sportskih školica, usredotočenih isključivo na motorički razvoj djece.
Veliki rezultati mogu biti štetni
Kod pojedinačnih sportova, posebno ako
se radi o nešto darovitijoj djeci, postoji opasnost od prerane specijalizacije,
tj. od naglašenijeg razvoja onih motoričkih vještina koje su potrebne za taj
određen sport. To nije dobro iz razloga što se radi o dobi presudnoj za razvoj.
Srećom, u današnje doba dostupnosti informacija, velika većina trenera
educirana je o potrebama najmlađih te naglasak stavlja na sveukupan razvoj kroz
igru i zabavu.
Stoga roditelji neće pogriješiti, ako u
toj ranoj dobi, upišu dijete na bilo koji sport. Ipak, neka sami imaju na umu
da veliki rezultati za dijete u toj dobi mogu biti štetni, da je trener ujedno
i odgojitelj te da dijete, nakon početne prilagodbe, voli dolaziti na trening.
To znači da se ono tamo osjeća dobro, prihvaćeno i uvaženo te obećava zdraviji
i bolji odnos prema sportu tijekom čitavog njegovog kasnijeg života.