Na
današnji dan prije 24 godine osnovan je “škverski bataljun” sa zadaćom
osiguranja Brodosplitovih pogona od mogućeg napada iz vojarne Lora. Po
stvaranju Zbora narodne garde, 1. lipnja 1991. godine, “škverskom
bataljunu” je povjerena zadaća formiranja 114. brigade koja je postala
prva pričuvna brigada Hrvatske vojske. Škveranima su se pridružili
radnici Diokoma, Pošte, Prometa, Brodomerkura, Koteksa, Dalme i
dragovoljci iz Kaštela, Omiša, Trogira i Dugopolja te osnivaju 2. i 3. bojnu, a u veljači 1992. godine je “škverski bataljun” dobio zadaću
osnivanja 158. brigade HV-a. Godine 1993. se formirao u 6. Domobransku
pukovniju.
U
škveru je tada, kao i u drugim tvornicama, pokrenuta proizvodnja
namjenskog naoružanja za potrebe Domovinskog rata. Kada je već bilo
jasno da se sprema krvava agresija na Hrvatsku u najvećoj je tajnosti u
Brodosplitu pokrenuta inicijativa da se formira operativni tim koji će
raditi na konstruiranju i proizvodnji naoružanja. Oformljen je tzv. “PGB” tim kojeg su činila dva inženjera i pirotehničar, a tim je dobio
ime po početnim slovima imena članova: Pavlu Kaćanskom, Goranu Belasu i
Borisu Biliću.
O
vremenima kada je grupa entuzijasta, bez gotovo ikakvog vojnog znanja i
iskustva, krenula u proizvodnju naoružanja za obranu Hrvatske
razgovarali smo s Borisom Bilićem, ocem poznate ručne bombe “škveranke”.
–
Sve što smo imali, uzeo nam je neprijatelj, a ostale su nam samo
škovace od kojih je trebalo napraviti funkcionalno oružje. Trebao nam je
pirotehničar i pozvali smo mog prijatelja koji nije bio škveranin već
je radio u kazalištu. Za proizvodnju smo trebali dozvolu naših šefova i
rukovodstva škvera. Jedan dan sam razgovarao sa svojim rukovodiocem i
već navečer me nazvao i rekao mi da možemo početi raditi te da nam na
raspolaganju stoji sve što nam je potrebno. Potom je kontaktiran krizni
štab i specijalna policija koji su nam rekli da su našli uništene
heklere i da bi ih trebalo popraviti, ali i da im trebaju bombe –
prisjeća se Bilić.
Napravljen
je nacrt, bomba je izrađena i ispitana. Iskoristivost “škveranke” bila
je oko 80 posto, a uvjet da bi se ručne bombe mogle koristiti je
iskoristivost od dvadesetak posto.
–
Oni koji su je pogledali rekli su: “Ova će ubiti i nas i njih. Ajde ti
to malo smanji”. Tako je nastala PGB 2 koja je isto bila ubitačna, ali
dobra. Napravili smo određenu količinu i tada je to trebalo
standardizirati. Međutim, bomba je opet bila teška, pa smo napravili
malu – PGB 3. I to su jedine tri verzije “škveranke”. Trebalo je raditi i
upaljače jer su ih u bivšoj Jugoslaviji radili Srbi. Napravili smo ih
od polivinila i poslali na verifikaciju u Zagreb, ali su nam rekli da to
ne valja jer se oni standardno rade od aluminija. Međutim, naši su
upaljači od polivinila pronađeni na terenu i proslijeđeni u druge,
promatračke, vojske koje su nakon toga preuzele taj tip upaljača – priča
Bilić i nastavlja:
–
Morali smo napraviti i oklopni Tamić i to je prvo oklopno vozilo
napravljeno na ovim područjima. Stavili smo na njega mitraljez, ali se
on mogao micati lijevo – desno i petnaestak stupnjeva gore – dole.
Zahtijevali su da se mitraljez miče u svim smjerovima, pa smo to
riješili tako da smo s naše lampe uzeli zglob i montirali mitraljez na
njega. Imali smo inženjersko znanje, ali nismo imali nikakvog iskustva i
tu nam je puno pomogao Ljubo Zajc.
U
škveru je za vrijeme rata izrađeno oružja u vrijednosti oko dva i pol
milijuna maraka. Škverani su radili bombe, rakete, tenkove, oklopna
vozila, minobacače, upaljače, prigušivače, avio bombe, tromblone,…
Ukratko, gotovo sve što je zatrebalo u obrani.
–
Vojska je tražila i da se napravi klasični minobacač i on je igrom
slučaja testiran u škveru. Na dan kada je škver napadnut, nije nam
preostalo drugo nego testirati ga direktno na neprijatelju. Osim toga,
napravili smo i bombu koju je čovjek iz ruke mogao baciti 80 metara, a
bila je u obliku frizbija. To je svih frapiralo. U Lori smo imali
pričuvno skladište u kojem je bilo oko pet tisuća bombi, a u međuvremenu
je oživjela Cetinka. Njihove su bombe verificirali, a naše nisu nikada.
Zašto? Ne znam, ali mi smo se tada preorijentirali i napravili granate
za bombobacač koji je na prvom testiranju imao domet do 1100 metara, pa
je dobio naziv “pijani ustaša”. Njegov domet smo kasnije morali
smanjivati kako bi bio funkcionalan – kaže Bilić te dodaje kako su
napravili i oklopni vlak koji je u to vrijeme bio revolucionaran
proizvod.
Prema zahtjevu generala Gotovine napravili su antimagnetne mine s dvostrukim djelovanjem, a dosta su radili i za mornaricu.
–
Dobru suradnju imali smo i s pokojnim Andrijom Matijašem koji na svom
tenku nije imao bacače dimnih kutija. Dobili smo četiri originalne
kutije za taj bacač, ali nisu imali granate, a tu nam je najviše pomogla
bolnica i Marija Županović, glavna medicinska sestra, koja nas je
pustila u bolničko skladište gdje smo nalazili sirovine poput
nitroglicerinskih tableta. Snalazili smo se na sve moguće načine i
improvizirali, ali naši su proizvodi bili jedinstveni, jeftini,
kvalitetni i sigurni. Kad smo išli probati bombobacač, komisija nas je
pitala jesu li on i granate testirani na trešnju. To pitanje su nam
postavili kada smo došli na Kukuzovac, a kutiju s granatama smo ukrcali u
njihov Renault 4. Odgovorili smo im: “Kako ne! Pa, vi ste ih po
makadamu dovezli iz Splita”. Promijenili su boju i nije im bilo
svejedno, ali to govori o tome koliko smo bili sigurni u ono što smo
radili – ponosno priča Bilić.
Kasu
iz HNK iskoristili su kako bi napravili uređaj za aktiviranje svih
pirotehničkih naprava, a njihovi su proizvodi bili toliko jedinstveni da
su mirotvorci iz Rusije i Ukrajine pronalazili škversko oružje po
terenu, uzimali ga i po uzoru na to izrađivali svoje inačice.
Bilić
se s ponosom prisjeća tih dana slave od prije 24 godine, ali ne može
sakriti razočaranost današnjim odnosom škvera prema braniteljima.
–
Danas više ne trebamo nikome, dobili smo otkaz i potjerani smo iz
škvera. Hrvatskoj više nisam potreban, jer oni danas sve kupuju –
zaključuje Bilić.