Englezi imaju stopu i incu, mi imamo – dlaku. Svi političari su skoro pa u dlaku isti. Dlaku nekad promjene, ali ćud nikada. Dlaku u juhi traži samo sit, gladnima je u tanjuru dobro vidit i čekinje. Funkcioneri možda bez znanja i volje, čak i ćelavi, ali dlaka im na glavi ne fali. Za onog bez dlake na jeziku danas kažu da je ludonja, a kakvo je vrime došlo, mnogima posa visi o dlaci. A Hrvati vole uzvodno i nizvodno, češće uz dlaku, iako im se od korupcije, kriminala i rodijačkih veza prečesto – dižu dlake na glavi.
Baš kako se dlake na glavi dižu dočim malo zavrući, a po ulicama krene bušenje, kopanje, raskopavanje. Vozači u svađi s nedužnim pješacima, koji se guraju u borbi za malčice tla bez komada lima, kalama odjekuju šlape turista i kotači kufera. Glazba svih “vela” iz zvučnika na svakom koraku. More.
Štitilo ga je s tri strane, s četvrte bijaše zid. U plitkom zaljevu čak i pogon za proizvodnju soli. Misto starije od Splita. Stobreč. A u njemu čovik koji je vlastitim trudom i radom svoj život pretvorio u najlipšu priču. I ne samo svoj već i svih onih kojima je uzor i inspiracija. Zarazan osmijeh i priča koja donosi suze na oči. Suze radosnice.
Premda ga se iza mikrofona ne vidi, umirujući glas u sekundu lociraš preko radijskih frekvencija. Naočitog Stobrečanina znaju dobro svi oni i koji skoro tri desetljeća bilu krv daju vojsci na terenu na Poljudu, a i koji prate sport podno Marjana općenito. Jer to šta on ne zna, ko da se nije ni dogodilo, a od sportova valjda jedino ne kuži mačevanje.
– Nakon vojske 1988. godine mater me prijavila na audiciju jer je znala da mi je tiha patnja bila novinarstvo. Eto, za pegulu je bilo da su novinarsku školu ukinili godinu dana prije nego san je triba upisat. I od 130 ljudi nas je četvero prošlo na audiciji – tako nekako počinje ekskurzija u novinarsku branšu Vedrana Očašića.
Čovika koji je uša u svačije živote, na neki način. Od malog nogometa, košarke, rukometa, vaterpola, odbojke,… Pa čak do te mire da su slušatelji na Radio Splitu svoju dicu nazivali po Očašiću, jednom od njih šesnaest koliko ih je ostalo u Hrvatskoj. Drugi “trbuhom za kruhom” smiraj su našli miljama daleko od Lipe naše. Očašići van Hrvatske čak su i produktivniji.
– Malo smo lini ovde, e. Stanemo na Rivu, i sad bi ti nešto vergla. Liti vruće, zimi ladno, na proliće pokrij me po leđima… Nikad nam dobro.
“Ja zbilja želin – zdravi bili – svima!”
Koliko vas može staviti nogu iza glave, stajati na glavi? Ne možete? E pa ne može ni on, al zato je bez ijednog treninga moga stat na rukometni gol u juniorima Splita i branit protiv seniora Jelse. Bila je to prijateljska utakmica jedne subote kada je skinio i dva sedmerca. Doduše, tek je to dio sportskih avantura od kojih je dvije odbio. Jedna od njih je bila ideja slovenskih Žabaca koji su Vedrana tirali da skače na trampolin i zakucava u koš.
Koš na životnoj stazi svaki put zato pokaže “tricu” kad Očašić kaže: “Zdravi i veseli bili“. Riči koje nekad kao da daju priliku da usporimo, da radimo na sebi.
– Ja zbilja želin – zdravi bili – svima, čak i ljudima koji nisu dobro – kaže.
– Ima san ja i jedan luđi pozdrav od toga, neki će ga se možda i sitit. Na radiju bi reka – “Pozdrav svima koji ste nas slušali, a posebno onima koji su na Bilicama, bilo svojom ili tuđom voljom“. I dolazi jedan dan meni kolegica čiji je muž bio tamo, sad da ne idemo u detalje, i kaže da san najpopularniji u zatvoru na Bilicama. Jedini ih, kaže ona meni, ti pozdravljaš – smije se novinarski as koji u diplomi nosi zvanje brodograđevnog tehničara i PR managera.
Ili ono – “Dame i gospodo, zdravi i veseli bili, dobrodošli u dom najvećeg hrvatskog nogometnog kluba, dobrodošli na Poljud“. I to punih 27 godina. Dvi godine manje bio je službeni spiker na utakmicama košarkaša Splita.
– O ovom pozdravu s Poljuda čak sam raspravlja s nekim dinamovcima. Oni su me pitali kako ja to mogu govoriti za Poljud, a ja sam im to ovako objasnio – dođeš na stadion i vidiš kolko ljudi je tu. Vidiš kolko je ljudi na stadionu Dinama. Izađeš van Hrvatske i od pet ljudi su ti četri za Hajduk. Eto, vrlo jednostavno – govori Očašić.
– Ma titule nisu mjerilo, lipo ih je imat, al najveći klub u Hrvatskoj i svitu po ljubavi je Hajduk. Hajduk je emocija, a emocije su zajebana stvar.
Ne znan di san vidio Tomu Ercega…
Po prirodi je, kaže, optimist i to ga jedino spašava. Jer da se prepusti razmišljanju o tome kakav mu je život zapravo, priznaje – ne bi dugo izdrža. Zato je u gotovo trideset godina izdrža dvi greške na Poljudu. Samo dvi.
– Jednu su svi primjetili, a drugu nije niko. I to pun stadion. O drugoj ti neću ništa reć osim da san falio ime kluba koji je gostova. Kako uvik u najavi igrača govoriš broj i ime, a publika odgovara prezime, tako se meni jedanput dogodilo da kažem da je red na broju 4 – Tomi Ercegu… I onda je cili stadion popada od smija. Ne znan di san ja vidio čovika koji se ostavio baluna tri godine ranije.
Proša je Vedran sve teme i forme izvještavanja u svom bogatom iskustvu. I javljanja s ratišta, prijenose, organizacijske epizode. Čak i više od 12 sati u programu kada je Split gorio 2017., a taj je posa zajedno s Joškom Krželjom Programsko vijeće HRT-a ocijenilo ko primjer kriznog komuniciranja.
– Išli smo i pomalo naivno u taj rat, sretali smo puno ljudi pa tako par puta i Ratka Mladića koji je na jednim pregovorima u Žitniću kazao kako je njegov šef osiguranja Istrijan, pa da će i nama bit dobro kod njega. Ja san tada reka, nije mu se baš svidilo, da smo mi Dalmatinci Hrvati i da nas ne zamara, da ide doma. I nakon toga je bilo neugodnih situacija, al smo priživili. Sa mnom je bila Vedrana Krstić Ivanišević, a radili smo skupa izvještaje i iz Herceg Bosne. Vodili su nas tamo po garažama u Posušju i onda su govorili da ovaj Mercedes smije u Hrvatsku, ovaj ne smije, ovaj smije oko kuće, ovaj nije registriran i tako. Zanimljive priče u dobu koje ne želimo da se ikad ponovi – veli o ratnim godinama.
Četrdeseti uz deset iljada ljudi na fešti
S posebnom se sjetom prisjeća i da je bio narator u filmovima Stipe Božića, a i sada radi projekt za Sveučilište u Texasu. Nezaboravan mu je prizor i kad je nakon osvojene titule 2003. godine pomoćni trener košarkaša Splita Ante Marović skaka po krovu svog auta isprid dvorane, a još se dugo godina prepričava i kad je 2008. svoj četrdeseti proslavio s 10 iljada ljudi na fešti. I to bez potrošene kune.
– Dobri judi – nasmija se Vedran.
Pivali su tog šestog osmog Zečić, Coce, Vetma, Nižetić, Pero Panjković, Miro Boem, klape, dvadeset cura iz Spalatina plesalo je na žalu. Čak i Duško Kuliš, iako nije glazba koju sluša.
Ima i Očašić svojih “žutih minuta” koje apsolvira isprid dva zvučnika B&W od 100 vati na kojima, kad raspališ muziku, tutnji sve do Splita. Opusti dušu i um s mačkom Garom i pasom dalmatincem Yodom. No, i tu priča ima onaj čudan Očašićev zaplet.
– Prvo su novinari napisali da je moj mačak, a nije nego bratov. Zapravo, bolje reć svakoga iz kuće koji daje spizu i koji oće uzet metlu i češat je po leđima. Prvih misec, dva se zva Garo, a onda nam je veterinar kaza da ima jednu dobru i lošu vijest. Mačak vam je super zdrav, al je problem jer je – mačka. I onda nije Garo nego Gara – kaže.
– A pas… Kad ga uzmen sinu, on se valjda olakša pa nikad ne ide, da oprostite, na malu nuždu nego se bar triput istovari. S velikom ljubavlju me gleda dok se ja saginjem po njegov izmet – prasnuo je u smijeh naš sugovornik.
Marinković i Pezzi
Malo tko zna da je glazbena štorija Vedrana Očašića počela u Magazinu di je nekoliko godina bio tehničar, a među novinarsku je elitu stiga uz dva prekaljena imena.
– Učio sam dosta od Jadrana Marinkovića i Ede Pezzija. S njima samo kad sidiš naučiš puno. Oni izravno u glavu idu s informacijama, ako ne dođu do prave vijesti iz prve, onda iz drugog pokušaja. Iznimni novinari. Pezzi je kralj di god dođe, a Jadran je dobio tri nagrade za životno djelo pa bi ja sad triba nešto govorit. Znaš, znali smo se mi i zakačit, ali opet na kraju dođeš na istu cestu.
Cestom od Pule do Dubrovnika radijskom “Magistralom” ili “Sridom u sridu“.
No, bez obzira šta se događa u životu, bila cesta krivudava ili autoput, Vedranova poruka je jasna.
– Triba na sve gledat pozitivno. Svi imamo svoje probleme, ali triba ih maknit od sebe.
Jer, najvažnije od svega je da ne ostanu repovi kad odeš odavde. Nego riči kako si bio dobar čovik. Dobar i pošten.