Fenomen splitskog taekwondo kluba Marjan
poznat je u cijelom svijetu, toliko da i komentatori eurosporta u svakom
prijenosu olimpijskih igara ili svjetskog prvenstva pričaju o ovom splitskom
čudu od kluba. Broj medalja na olimpijskim igrama te svjetskim i europskim
prvenstvima raste iz natjecanja u natjecanje i u ovom trenutku je na 121
medalji s najvećih smotri. Plod sustavnog rada koji se razvio na krilima
entuzijazma doveo je već do fascinantnih 46 sportaša s odličjem na jednom od
tri najveća natjecanja. Rezultati su toliko nestvarni kao i podatak da
taekwondo klub Marjan u ovoj godini ima pet medalja na svjetskom seniorskom
prvenstvu, isto koliko i kompletan hrvatski sport u ljetnim olimpijskim
sportovima zajedno gledamo li individualne sportaše, parove, ekipe. Točnije
rečeno, taekwondo klub Marjan je u ovoj godini osvojio više medalja na
svjetskom prvenstvu nego preostalih 7667 klubova u Hrvatskoj koliko ih je
registrirano pri nacionalnim sportskim savezima
Čudesna priča je međutim unutar kluba, a to je
podatak da je 28 odličja od 121 djelo blizanki kluba, a za ovu priču smo
istakli čak četiri para blizanki i četiri potpuno drugačije priče. Blizanke Ana
i Lucija Zaninović, Bruna i Ivana
Duvančić, Nika i Rea Kozlica i Gita i Roza Veljačić.
Ana i Lucija Zaninović su prvi članovi kluba
osnovanog prije 23 godine, prve osvajačice velikih medalja, a u klubu su i
danas, Ana kao trenerica kluba, a Lucija kao predsjednica.
–Za mene Taekwondo klub Marjan predstavlja
moj drugi dom, tu sam provela veliki dio svog života i za njega me vežu
predivna sjećanja – rekla je predsjednica kluba Lucija Zaninović Kuzmanić. Upoznala
sam puno prijatelja, stekla prijateljstva koja će mi ostat za cijeli život.
Dosta emotivno gledam na taekwondo klub Marjan jer sam od samog početka na neki
način sudjelovala u stvaranju tog kluba od prvog dana pa sve do danas, a
taekwondo klub Marjan je zasigurno najjača taekwondo škola ne samo u Hrvatskoj
nego i šire. Sport oblikuje čovjeka i danas kad imam svoju djecu želim da se
oni bave sportom na bilo kojoj razini. Ne moraju biti vrhunski sportaši, samo
da su u sportu jer smatram da im može uvelike pomoći i to ne samo po pitanju
fizičkog razvoja nego po pitanju mentalnog razvoja što je danas puno važnije.
Mislim da sport daje odlične temelje za život, nauči te odgovornosti,
poštovanju tuđeg vremena, poštovanju protivnika, trenera, kolega. Sport te uči
nositi se s porazima i naučite se nositi s takvim situacijama koje će vas
čekati kroz život. Sport te kompletno izgradi kao osobu i izgradi karakter.
Kroz karijeru je
bilo puno uspona i padova, ali zauvijek će ostat zapisano da je Lucija prva
osvajačica olimpijske medalje za klub, prva trostruka uzastopna prvakinja
Europe, da je Ana prva svjetska prvakinja za Hrvatsku u ovom sportu odnosno da je
Ana s čak četiri svjetske medalje jedna od najtrofejnijih hrvatskih sportašica
u povijesti uz Sandru Perković, Janicu Kostelić i Blanku Vlašić.
–Ne mogu zamisliti svoj život bez
sporta i uvijek bih birala isti put kroz koji sam prošla. Mnogi me pitaju bili
voljela da sam danas u taekwondo klubu Marjan kad je sve posloženo i kad je
klub izgrađen na ovoj razini, ali ja bih birala isti put od samog početka kad
se klub stvarao. Kroz taj put smo se i mi izgradile drugačije i povezale i
stvorile drugačiju vezu između Tonija, Ane i mene koja će trajati za cijeli
život. Nije bilo lako u početcima, sjećam se jedne trošne dvorane na Skalicama
sa puknutim prozorima, ali eto, vizija jednog čovjeka i želja da stvori nešto
što je danas ga je guralo naprijed. Drago mi je da smo ga Ana i ja gurale
naprijed i barem malo pomogle na tom putu i pratile ga koliko smo mogle. Put
nije bio lagan, ali ja ga nikad ne bih mjenjala za sve današnje savršene uvjete
i dvorane jer nas je neimanje svega i stvaranje povezalo više od ičega. Više i
jače smo grizle što ne znači da je današnjim sportašima zbog toga teže. Sretne
smo što su se na neki način na našim leđima gradili čvrsti temelji današnjeg
taekwondo kluba Marjan koji je jedan savršeno uigrani sustav s vrhunskim
uvjetima.
Sport izgrađuje
mlade i uči ih odgovornosti, stvaranju radnih navika?
–Sigurno bih roditeljima
preporučila da svoje dijete upišu u sport. Taekwondo klub Marjan je uvijek
težio i bio korak naprijed da što više olakšaju roditeljima. Današnji način
života i tempa kojeg ljudi imaju ne ostavlja mnogo prostora i zbog toga je klub
uvijek nalazio nove načine i ideje kako sport približiti djeci i mladima.
Motorički razvoj djece je ključan u ranoj fazi još dok je dijete u vrtiću i
zbog toga je bitno još više probuditi svijest kod ljudi da svoju djecu daju u
sport u što ranijoj životnoj fazi jer učenje svladavanja prepreka će im sutra
puno pomoći u stvarnom životu kad naiđu na puno veće prepreke i izazove. Današnji
uvjeti u klubu su najbolji, stručni tim također na čelu sa četiri olimpijska
trenera. Taekwondo klub Marjan je najbolji i bit će najbolji dok god postoje
takvi treneri koji ga vode i kompletna organizacija i kancelarija unutar
kluba. Ako nemate ljude koji žive za
sport od jutra do sutra onda sigurno nećete ništa ni postići jer to je jedna
velika ljubav i žrtva koja je potrebna da se stvori sve ono što Marjan danas
predstavlja.
Blizanke Zaninović
su u karijeri osvojile 15 velikih medalja, a danas uživaju u nekim potpuno
drugačijim ulogama u životu. Ipak, nisu se makle daleko od taekwondo kluba
Marjan.
– Život nakon karijere je dosta
mirniji nego je to bio u sportu. Svaki životni period ima nešto svoje, sad sam
se našla u novim obvezama nakon karijere u obiteljskom životu, brak, djeca. Sa
sjetom se prisjetim trenutaka iz svoje karijere, danas sam predsjednica kluba
tako da je taekwondo i dalje dio mene, uvijek ću biti tu kao i sestra koja je u
ulozi trenerice. Svoju djecu sam upisala u taekwondo klub Marjan, dođem pomoći
Ani na treninzima ili pogledat trening svoje djece. To je jedna mala vojska
djece s kojima se radi na profesionalnom nivou. Veselim se današnjim izazovima
koje imam u ulozi majke, ali s guštom gledam treninge i eventa kluba koji me
izgradio.
Taekwondo se
mijenja, ali jedno je uvijek isto, Marjan na pobjedničkom postolju? Taekwondo
nekad i sad?
-Uvijek su se zahtjevale promjene
kako bi se što više smanjila uloga sudaca i svela na minimum, kako bi se
smanjio broj ozljeda. Puno je promjena koje su se događale u taekwondou
posljednjih 20-ak godina, ali taekwondo klub Marjan se uvijek na neki način
prilagođavao i izlazio iz tih promjena neokrznut. Uvođenje elektronike je bila
najveća promjena koja se i sad usavršava iz godine u godinu. Naravno da to
najveći problem predstavlja trenerima koji stalno moraju mijenjati tehnike i
taktike, prilagođavati treninge, mijenjati stil borbi jednog broca, mijenjati
udarce. Uz vrhunske stručnjake kakve imamo u klubu brzo se prilagodimo i opet
budemo najbolji – rekla je Lucija Zaninović.
Iako su tek završile gimnaziju blizanke Bruna
i Ivana Duvančić u svojim vitrinama već imaju nevjerojatnih 10 svjetskih i
europskih odličja u sve tri uzrasne kategorije, a obje su vlasnice i svjetske i
europske seniorske medalje sa samo 19 godina. Njihov put u klubu započeo je kad
su bile djevojčice od šest i pol godina.
–Taekwondo je bio prvi sport koji
smo ikad trenirale i mislim da će bit i zadnji – rekla je na početku Ivana
Duvančić. U našoj školi su bili pokazni sati i nama se svidilo, ponile smo kući
letak i dale roditeljima i evo nas danas, 13 godina kasnije na istom mjestu. Iz
dana u dan nam je taekwondo bio sve draži i nikad nismo niti pomislile da bismo
mogle promjeniti sport. Od početka smo bile posvećene sportu, nismo izostajale
s treninga iako na početku nismo razmišljali da će nas to jednog dana dovesti
do svjetskih i europskih medalja. Trenirale smo iz ljubavi i želje i bile tužne
kad bi zbog bolesti morale propustiti trening. Tek kad je Bruna postala
kadetska prvakinja Europe smo vidjele da se može i da u nama ima potencijala za
nešto više. Od malih nogu je u nama natjecateljski duh, uvijek smo željele i
tražile više.
San svakog sportaša je otići na olimpijske
igre pa ista misao vodi brojne sportaše Marjana, tako i sestre Duvančić.
–Težimo tome da skupa odemo na
olimpijske igre i ako Bog da obje osvojimo medalju. Svjesne smo konkurencije
unutar našeg kluba i to nam na neki način i pomaže i odmaže. Sigurno da nas sve
zajedno puno gura naprijed jer želiš biti najbolji od najboljih i svaki dan sve
više napreduješ i postaješ bolji i bolji, ali s druge strane odmaže jer je
sustav takav da se ne možemo svi plasirati na Igre. Pored Igara želja je da
obje postanemo svjetske prvakinje. Treneri u klubu su najbolji od najboljih i to
su dokazali svojim vrhunskim rezultatima bezbroj puta. Imamo privilegiju što
smo u tom klubu sa svim tim ljudima. Sport nas je izgradio kao osobe, uz sport
smo naučile kako se organizirati. Sport na je naučio da ništa u životuu nije
nemoguće, ojačao nam je karakter, izgradio nas kao osobu i to ne samo dok smo
bile mlade nego nas i dan danas izgrađuje. Ljudi ne znaju koliko su jaki dok
nešto ne probaju. Ana i Lucija su sinonim za taekwondo klub Marjan, a nama je
čast što smo nastavile njihov put i na nama je samo da radimo i trudimo se
jednog dana ostvariti sve ono što su one postigle u svojim karijerama. Na
dobrom smo putu i na nama je samo da nastavimo raditi i trudit se kao dosad, a
onda vjerujem da ništa nije nemoguće.
Zanimljivo je da su blizanke Duvančić iste
kategorije kao i nekad blizanke Zaninović i da se kao ni one nikad nisu
međusobno borile.
–Treniramo i spariramo zajedno, ali
nikad se nismo borile jedna protiv druge. To je prva stvar koju smo rekle da se
nikad nećemo međusobno boriti i da ćemo se odricati i raditi što god treba da
budemo različite kategorije pa koliku god žrtvu morala podnijeti ona druga koja
skida ili diže kilograme. Teško nam je kad smo odvojene, cijeli život si s tom
osobom do sebe i ona me zna bolje od mene same. Mislim da ćemo bit zajedno
cijeli život. Bruna uvijek zna što mi treba reći, kako me dignit, često je
dovoljan i pogled i već znamo što ona druga misli. Bruna mi je najdraži sparing
partner i to se nikad neće promjenit.
Puno blizanaca koristi svoje sličnosti i često
se kroz život znaju zamjenit u nekim trenucima za neku kratkotrajnu dobit u
školi, međutim Bruna i Ivana to nisu napravile nikad.
– Bilo nas je strah da nas ne
otkriju – rekla je Bruna. Mi smatramo da smo skroz različite i da bi nas se
lako uhvatilo i ljudi koji nas znaju nas odmah i prepoznaju.
Još mlađe od Brune i Ivane su Nika i Rea
Kozlica, blizanke koje je već puno teže razlikovati i s čijim raspoznavanjem
imaju problem apsolutno svi, od škole do treninga. Maturantice splitske pete
gimnazije sa svojih 17 godina imaju tri europske medalje u taekwondou, a i one
su se sportom počele baviti u vrtićkom uzrastu.
– Tata nam voli borilačke sportove i
on nas je upisao na taekwondo tako da je to ostao jedini sport koji smo ikad
trenirale. Ne razlikuje nas nitko iako mi nismo iste samo to drugi ne vide –
dobacile su uz smijeh Nika i Rea čija imena dolaze iz grčke mitologije. Treneri
nas znaju prepoznati po gardu i stilu borbe.
Kao i prva dva para blizanki, niti Rea i Nika
nisu nikad međusobno odradile borbu.
– Srećom, nemamo isto kilograma pa
se nismo nikad morale međusobno boriti, a to nam je i pružilo šansu da obje
idemo na europsko prvenstvo. Karakterno smo dosta različite iako se dobro
slažemo. Sport nas je dosta naučio organizaciji vremena jer nije lako uskladit
dva treninga dnevno, gimnaziju… Nama je sad nekako u prvom planu matura pa
upis na fakultet – dodale su Nika i Rea.
Sasvim drugačija priča je ona najmlađa,
blizanke Gita i Roza Veljačić, izvrsne motorički i bit će zanimljivo pratiti
sljedećih desetak godina kako će se njihov put razviti. Obje su odlikašice u
školi, obje marljive na treninzima i obje već u mlađim kadetima pokazuju
potencijal. Zanimljivo da su i njih dvije običnom sugovorniku potpuno iste.
– Možete nas prepoznati po kosi,
Roza ima kraću kosu – viknula nam je Gita na početku razgovora s ove dvije
11-godišnjakinje. Mi smo se znale zamjenit i u školi kad sjedimo, ali
učiteljica nebi ništa skontala. Mi vam obožavamo dolaziti na trening i obožavamo
učiti i ništa nam nije teško. Najdraže nam je borit se i putovat na natjecanja.
Kad je Gita postala prvakinja Hrvatske u mlađim kadetima ja sam imala upalu
angina pa sam morala ostat kući – dobacila je Roza. Obožavamo gledat Lenu i
Paška kad se bore – dodale su još dvije male pričalice s kojima će biti
zanimljivo radit intervju kroz desetak godina nastave li putem kojim su
krenule.