Gotovo da nema dana da u dnevnim novinama ili
na portalima ne pročitamo neku vijest koja počinje riječima: “Znanstvenici sa
sveučilišta u… otkrili su… potvrdili su… ustanovili su…”. Njihova se otkrića
predstavljaju kao nešto što ima neupitnu vrijednost, nešto što se treba i mora
prihvatiti te nimalo u njih sumnjati. Čak su se političari i drugi javni
djelatnici, želeći osnažiti vlastiti autoritet, počeli pozivati na “znanstvenu
utemeljenost” svojih programa i riječi, kao da bi sam poziv na znanost i znanstvenike
trebao biti dostatan da se bez prigovora i pogovora prihvati ono što oni
govore. Tako je za dio javnika i dio medija suvremena znanost postala božanstvo
u koje valja vjerovati, a znanstvena otkrića nove dogme suvremenog društva koje
valja bez pogovora prihvatiti i ispovijedati. Svećenici boga/znanosti su
znanstvenici koji se u bijelim kutama ne kreću više samo u svojim
laboratorijima, nego sve više nastupaju u medijima, s očitom željom da im se
prizna onaj status koji su u donedavnom društvu imali svećenici Boga živoga.
Kako vrednovati ovaj sve prisutniji fenomen suvremenog društva?
Prvo što valja primijetiti jest da nije riječ
o posve novom fenomenu. Naime, napast da
se svijet i procesi u njemu tumači isključivo metrom ljudskog razuma te da
odbaci ono što razum ne shvaća ili ne može shvatiti javila se je s
prosvjetiteljstvom, dakle sredinom 17. st., te je od tada ta napast rasla i
zadobila uvijek nova ruha: racionalizma, agnosticizma, ateizma, nihilizma.
Paradokslano, pretjerano povjerenje u ljudski razum u najnovije vrijeme, koje
filozofi nazivaju post-modernom, doveo je do tzv. “slabog razuma”, tj. do
spoznaje kako je čovjek nesposoban promišljati na duge staze i baviti se “velikim pitanjima”. Ono što može jest upotrijebiti svoj razum kako bi kroz tzv. “primijenjene znanosti”, odnosno znanstvena otkrića poboljšao ljudski život.
Drugo što uočavamo u nametanju znanosti kao
nove religije ili štoviše božanstva suvremenog društva jest nepouzdanost
znanosti. Naime, ne samo da nije u stanju odgovoriti na najdublja pitanja koja
oduvijek muče čovjeka (pitanje života i smrti, patnje i boli, ljubavi i mržnje
itd.), nego se i “mala otkrića” očituju kao posve upitna. Tako, primjerice,
pročitamo vijest kako su znanstvenici otkrili kako je jedna vrsta hrane štetna
za zdravlje, da bi poslije mjesec dana drugi znanstvenici otkrili posve
suprotno – da je dobra za zdravlje. Jedna “otkrića” opovrgavaju druga. I
tako unedogled.
Daljnja je upitnost znanosti kao nove religije
i njezine pretjerane racionalnosti njezino odvajanje od etike. Naime, u tzv.
znanstvenom pristupu životu uopće se ne postavlja pitanje moralnosti
znanstvenih istraživanja. Ne postoji žrtva koju svećenici boga/znanosti nisu
spremni prinijeti svome bogu/Molohu. Kao načelo svojih istraživanja postavljaju
kriterij korisnosti, sadašnje ili buduće, a ne kriterij etičnosti. To dalje
znači da je sve dopušteno, ako će moguće znanstveno otkriće nešto doprinijeti
bogu/znanosti ili društvu. U toj viziji čovjek je stroj kome treba poboljšati
značajke ili otkloniti “kvar”. Čovjek je od subjekta društva u kojemu živi i
kojega gradi, postao objekt znanstvenih istraživanja; postao je proizvod, broj.
Ovakav pristup čovjeku svodi čovjeka samo na njegovu tjelesnu, materijalnu
dimenziju. I to je najveća upitnost znanosti kao nove religije.
Čovjek nije samo tijelo, samo stomak koji
valja napuniti. Čovjek ne živi samo od kruha i za kruh. Čovjek je neizmjerno
više od nakupina stanica koje oblikuju njegovo tijelo. U njemu postoji duboka
želja za spoznajom istine, za ljubavlju, mirom, radošću, životom. Drugim
riječima u svakom čovjeku postoji ne samo tjelesna i psihička dimenzija
(osjećaji, temperament, karakter), nego i duhovna. Kako i kojim metrom
izmjeriti ljubav roditelja prema djeci i veličinu žrtve koju su spremni podnijeti
za svoju djecu? Kako i kojim metrom izmjeriti duboku čežnju za puninom života,
za svjetlošću i istinom koja progovara u srcu svakog čovjeka? Na ta pitanja i
čežnje znanost nema odgovora, nema metra kojim to može izmjeriti. Odgovore na
pitanja koja se nameću ljudskom duhu u njegovoj čežnji za istinom, radošću,
svjetlošću, puninom života nudi prava religija, odnosno čovjekova povezanost s
Bogom, njegovim Stvoriteljem, Izvorom života, svjetlosti, ljepote, mira i
radosti.
Na spomenute čežnje ljudskog duha znanost može
eventualno ponuditi surogat rješenja, kao što, primjerice, na čežnju za životom
odgovara produženjem ljudskog života za par godina. Ma neka ga uspije produžiti
i za par desetljeća pa čak i da se otkrije “eliksir mladosti”, ne bi li to
stvorilo više problema nego rješenja? Ne bi li tada svijet postao svijet
staraca koji bi bili, zbog očuvanja ograničenih dobara, prisiljeni ubijati
djecu i jedni druge? Čovjeku ne treba do u vječnost produžen ovakav ljudski
život; čovjeku je potrebna istinska besmrtnost, život vječni, koji čovjeku može
darovati jedino Bog. A taj život vječni Bog je ponudio i darovao u svome Sinu,
Isusu Kristu, koji reče kako je k nama došao da bismo imali život i to u
izobilju (usp. Iv 10, 10). Prihvatiti i upoznati Isusa, s njime se sjediniti,
znači imati mogućnost da već ovdje na zemlji možemo živjeti nebeski život, tj.
imati prvine i zalog života vječnoga koji će nam u punini biti darovan kao
nadiđemo ograničenja naše tjelesnosti.