Najnovija rezolucija Europskog parlamenta poziva državu Bosnu i Hercegovinu da konačno krene u reforme. Socioekonomski problemi građana te uspostava efikasnog mehanizma koordinacije o pitanjima EU, prema viđenju Europskog parlamenta, prioriteti su u transformaciji daytonske u briselsku Bosnu i Hercegovinu. Daytonski model kratkoročno se pokazao kao efikasnim jer je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, no dugoročno nije pružio oblikovanje demokratskog ozračja kakvo tri konstitutivna naroda zaslužuju. Štoviše, doveo je do neravnopravnosti naroda, nefunkcionalnosti i tromosti političkog sustava, ali i do etničkog zatvaranja unutar entitetskih ili kantonalnih granica što je za posljedicu dovelo do izostanka kompromisa i dogovora među ključnim političkim akterima. Situaciju je dodatno otežalo i postojanje institucije visokog predstavnika koji je u potpunosti ili djelomično onemogućilo redovnu demokratsku proceduru svodeći time Bosnu i Hercegovinu na jednu vrstu autoritarnog međunarodnog protektorata, umjesto na – aneksom 4 Daytonskog sporazuma definiranu – demokratsku državu.
Deset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, Venecijanska komisija tražila je izričite ustavne korekcije na tragu ukidanja entiteta ili makar sveobuhvatan prijenos zakonodavnih, izvršnih i financijskih ovlasti s nižih prema višim razinama misleći da će tim postupkom ublažiti probleme koju su nastali po stvaranju Bosne i Hercegovine. Ključni problem, ekonomski gledano, pojavio se u nemogućnosti bosanskohercegovačkog budžeta da se nosi s izgradnjom, praktički, novog birokratskog aparata na državnoj razini. No, kako to biva u Bosni i Hercegovini, ovaj problem zanemariv je usporedno s onim etničkim, pogotovo u RS –u. Od ovog trenutka RS kreće u razvoj i afirmaciju mehanizma entitetske blokade, a koji vrhunac doživljava upravo prije par tjedana kad protubosanskohercegovačka i radikalno nacionalistička politika Banjaluke jednostrano prekida suradnju sa Tužilaštvom i Sudom BiH, ali i Državnom agencijom za istrage i zaštitu, popularnom SIPA –om.
Izetbegovićev prijedlog teritorijalnog preustroja
Gotovo u istom promotrenom razdoblju, bošnjačko – hrvatski odnosi u Federaciji prolaze faze “od ljubavi, do mržnje, pa do ljubavi, mržnje, ljubavi…”. Hrvati, frustrirani nemogućnošću biranja vlastitog predstavnika pri institucijama Bosne i Hercegovine, ugledaju se na Dodika i RS. A u tom slavnom dobu terora Željka Komšića nad hrvatskim narodom, bošnjačke elite, koje su i dovele Komšića, postaju nesvjesne žrtve neootomaske politike Turske. Najbolji primjer je 2009. godine kad Ankara sugerira bošnjačkim strankama da se sastanu kako bi međusobno izgladile razmirice. Mimo strahovitih kritika hrvatskih i srpskih zastupnika u bosanskohercegovačkom parlamentu, prosvjednu notu su Turskoj uputile i Europska unija i SAD. Bratimljenje turskog i bošnjačkog naroda u tim trenutcima moglo je biti destruktivno za Bosnu i Hercegovinu kao daytonsku tvorevinu triju konstitutivnih naroda – a ne nacionalne države Bošnjaka – čiji su jamci Hrvatska i Srbija, a čuvari Francuska i SAD – nikako Turska.
Čini mi se kako su bošnjačke elite u posljednjih nekoliko godina, nakon nekoliko nevjerojatnih poteza i postupaka na štetu uglavnom bosanskohercegovačkih Hrvata, shvatile da Bosna i Hercegovina nije i nikada neće biti država bošnjačkog naroda, već jedino opstaje kao moguća zajednica triju konstitutivnih naroda. Popravljanjem odnosa unutar Federacije (iako upozoravam da su oni i danas daleko od idealnog suživota) stvaraju se uvjeti za oformljenje današnje koalicije Izetbegović – Čović, a njihov nedavni zajednički službeni posjet Turskoj može biti naznaka bolje budućnosti. No da stvari nisu crno-bijele, govori i Izetbegovićev prijedlog teritorijalnog preustroja FBiH u pravcu tri do četiri megakantona, a o kojima, navodno, Čović ne zna ništa. Istovremeno, banjalučki biskup Komarica, indirektno proziva i Čovića, ali i politiku HDZ BiH. A Čović kao da cijelo to vrijeme zna točno što radi.
Prostor za rješavanje hrvatskog pitanja
Zapravo, Hrvatima trenutno najviše odgovara situacija u cijeloj Bosni i Hercegovini. RS prijeti destabilizacijom, iako je i vrapcima na granama jasno kako Dodik gubi potporu Beograda i srbijanskog premijera Vučića što za posljedicu ima jačanje oporbe u RS –u i približavanje Vučića službenom Sarajevu, a posebno Bošnjacima. Dodik se sve više pribojava da će u budućnosti SIPA, Tužilaštvo ili netko treći otkriti niz koruptivnih afera i ostalih kriminalnih dijela o kojima kuloari veći odavno pričaju. Baš zato i je raskinuo s tim institucijama. S druge strane, dojučerašnje tursko – bošnjačko bratimljenje sve više slabi. Turska koristi migrantsku krizu kako bi se primakla institucijama Europske unije, ali dijelom koristi i Bosnu i Hercegovinu kako bi se primakla Bruxellesu. No, Turska je isto tako svjesna da ta BiH koju ona koristi može sigurno zaploviti euroatlantskim morem jedino ako se na brod ukrcaju sva tri konstitutivna naroda pa pomalo šovinistički koncept unitarne i ekskluzivno bošnjačke Bosne i Hercegovine postupno iščezava iz diskursa bošnjačkih elita na koje više nego očito Turska ima utjecaj.
Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, pa ako treba i uz potporu službenog Zagreba, osnažena spomenutom rezolucijom Europskog parlamenta, treba iskoristiti trenutak u kojem se nalazi kako bi u političkom, ekonomskom, ali i kulturološkom smislu (još uvijek ne postoji nacionalni TV kanal na hrvatskom jeziku!!!) izborila jednakopravnosti i de jure i de facto. Hoće li to biti teritorijalni preustroj u obliku trećeg entiteta, megakantona ili neki vid neteritorijanog ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine gdje bi određene institucije, poput Hrvatskog narodnog sabora BiH, dobile ustavnopravnu poziciju skrbi za obrazovanje, kulturu, informiranje, zdravstvo i financiranje Hrvata na cijelom bosanskohercegovačkom teritoriju, a ne samo tamo gdje bi bio npr. treći entitet. Ili možda teritorijalni u kombinaciji s ovim neteritorijalnim što predlaže Božo Ljubić, novoizabrani zastupnik u Saboru. Priprema li Čović krišom teren za velike promjene u BiH, ima li u tome Ljubićevu i Izetbegovićevu podršku, ali i podršku Zagreba ostaje nam vidjeti. Jedno je sigurno – aktualna situacija otvorila je prostor za rješavanje hrvatskog pitanja u sklopu šireg oblikovanja briselske, postdaytonske Bosne i Hercegovine. Hoće li hrvatske političke elite, a skupa s njima i bošnjačke i srpske, znati iskoristiti trenutak u kojem se nalaze, prihvatiti odgovornost i stvoriti bolju državu za svoju djecu, ne ovisi ni o kome drugom nego o njima samima.