Umijeće podnošenja poraza ne veže se bez razloga frazeološki uz sport. Podnijeti poraz na sportski način znači izvući iz svog poraza najviše što on nudi.
Kad sportaš ili sportski tim izgubi utakmicu, trener je presudna osoba u tumačenju tog poraza za daljnji sportski napredak. Plakati, žaliti i razmišljati u stilu što bi bilo kad bi bilo ne vodi nikamo. Potrebno je pokušati shvatiti gdje se griješilo i u kojem je tehničko – taktičkom dijelu Ahilova peta tima pa ako se nešto naučilo, poraz je ustvari pobjeda. Onaj tko samo priča i ne zna slušati iskusnije, prepušta znanje lukavijima i snalažljivijima koji koriste oba uha.
Doživljeni neuspjeh nitko od ekipe ne treba shvaćati osobno, ni sportaš ni roditelj ni trener. Roditelji, posebno mlađih dobnih skupina, ključna su karika u razvoju sportaša. Posebno loš utjecaj može imati treniranje djece od strane roditelja na putu kući s turnira ili utakmice, dok su doživljaji još svježi. S druge strane, iskoristiti vedar dan, dan u kojem nema turnira ni utakmice i pokazati djetetu nešto što roditelj zna o sportu kojeg dijete trenira, svakako je bolja opcija. Još gore od spomenutog može biti kad roditelj govori protiv trenera. To djeci automatski stvara odbojnost prema sportu te im se tako potkrada uvjerenje kako sport nije za njih. A je, sport je za svakoga.
Što se tiče trenera, može uzrujati čitav tim kojem je bitno mišljenje trenera, budući da je baš on onaj koji na terenu dobacuje :”Good job for you!” Ako su utakmica ili meč izgubljeni, na treneru je da oživi sportaše dajući naglasak na dobre stvari koje su se dogodile tijekom utakmice te na one kvalitete koje inače taj tim čine uspješnim. Ukoliko treneru ništa nije valjalo pitanje je nije li problem u njemu i je li baš on adekvatna osoba za voditi tim naprijed.
Nije ni za trenera dobro obraćati se s kritikama sportašima direktno nakon izgubljene utakmice dok su svi još pod dojmom poraza. Postoji opasnost da se to pretvori u nabijanje grešaka igračima “na nos”, u govor ega, a ne znanja i iskustva. To se radi nekoliko dana nakon, okupi se tim igrača te igrači pojedinačno, pomno se pripremi materija te se prikažu jake i slabe snage tima, prilike i prijetnje, a može se primijeniti i takozvana SWOT analiza.
Najbolje se prvo posavjetovati s ostatkom trenerskog stožera pogotovo ako ste mladi trener, a i kasnije jer nekoliko je glava uvijek pametnije od jedne. Trenerski posao je za timske igrače i ako to niste, na skliskom ste terenu. Stoga svugdje u svijetu treneri uvijek imaju kovčeg spreman za ići dalje ako se “poskliznu” na takav ili slične načine.
U razgovoru s igračima, primjenjiva je sendvič teorija – pohvala, kritika, pohvala koju poznaju svi, ali je koristi malo tko. Igrače treba gledati u oči, kao sebi ravne te im se obraćati po imenu. Treba ih doživjeti kao osobu, a ne kao broj i igrači se nikada neće pitati je li njihov trener pravi za njih.
Na posljetku, ostaje karika sportaša koji mora prihvatiti da je netko bio bolji od njega i nastaviti s jednakim duhom i entuzijazmom se truditi dalje. Svi sportaši koji su dosegli neki značajniji rezultat, ostvarili su to koračajući po svojim porazima i svladavajući putem tu vještinu.
Da zaključimo, kako u sportu, tako i u životu, stoji ona stara, da se preko trnja dolazi do zvijezda.