Pa sve te šare, žamor, vika, usklici i pjesme, a onda daleki šum u gradu i veseli zvuci alkarske glazbe opijali više nego sunce i vino. I sama misao na onaj dugi niz godina u kojima se isto ovako sakupljali njihovi stari junaci – pa spomen na one rane i mrtve glave u prošlim vjekovima, treptali njihovim tjelesima što bi drukčije odrvenila od svakidašnjih briga.
Sinjani svih generacija, zaljubljenici u puhačke instrumente glazbe, pamte kako je malo koja javna manifestacija u alkarskom gradu sredinom prošlog stoljeća bila posjećenija od nastupa Gradske glazbe. U to je vrijeme dječurlija marširala prateći Glazbu sinjskim ulicama. Glazbari su, zajedno s alkarima, stupali i bili posipani cvijećem, a s otvorenih prozora su im radosno domahivali građani.
Požrtvovnost i ljubav glazbara, junačka izdržljivost i povezanost u lijepim i onim teškim trenutcima, posebice za vrijeme ratnih zbivanja, uvijek je davala alkarskoj povorci prepoznatljiv prizvuk. Mijenjali su se brojni dirigenti, predsjednici i tajnici, tehničko osoblje i slušatelji, ali dug i plodonosan život glazbara očuvao se do dana današnjeg.
Nisu junačke Sinjane u naumima spriječili ni istrošeni instrumenti, notni zapisi bez adekvatnog sadržaja, ali i potrebne odore u vremenima teškim jer su, ipak, uvijek bili na ponos, čast i divljenje.
Preciznih podataka ni pisane građe o nastanku Gradske glazbe Sinj nema, ali spomen glazbe datira još iz 1863. godine kada je fra Šimun Milinović napisao kako se "čuje zvuk glazbe koja se ugodnim romorom kroz zrak prostire" pa se, realno je bilo za zaključiti, ranija godina uzela kao početak sinjske priče u notnim crtovljima. I da je Sinj bio gnijezdo vitezova i umjetnika dokaz je što su u jedno vrijeme ondje svirale čak tri glazbe, i to različitih političkih opredjeljenja i u različitim prigodama. Jedna je bila demokratski nastrojen Hrvatski sokol, sinjski franjevci su osnovali Kongregaciju Gospe Sinjske, a poslije 1933. godine stigla je i vojna puhačka glazba.
Da se glazba u Sinju baštini kroz godine mnoge najzaslužniji su Ivan Župić-Ivelja, Lujo Dalbello i Josip Župić-Mazo koji u ključnim trenutcima nisu dopustili da sa starijim sastavom i muziciranje ode u zaborav pa su dovođenjem mladih snaga donijeli osvježenje i kvalitetu.
Loze tih zaslužnika
i dalje su dio glazbene priče duge 160 godina...
- Iz plemena Župića bilo je preko tridesetak glazbara, moj kum Ivelja Župić povukao je dosta ljudi. Bilo je tu i Tomaševića, Vučkovića, Šimaca, Noraca... Tako je to i danas. Mladi su školovaniji nego mi, oni sada dolaze kod nas i s glazbenom i s akademijom, a mi stariji smo imali tek tečaj - govori Tihomir Župić, trombonista, s glazbenim stažom od 44 godine.
Da je na alkarskim svečanostima najgore konjima i glazbarima, prokušana je teza pa bi onda teško bilo prebrojiti koliku muku u te dane ulaže obitelj Župić iz koje uz Tihomira u glazbi sviraju i supruga Ivana te djeca Đulija i Jerko.
- Čovjeka vuku ti dani alke, ako netko i poklekne, drugi da povuče jer je u glazbi cijela obitelj. Svoju suprugu Ivanu sam upoznao u glazbi, a onda su i naša kćer i sin priključili se glazbi - veli Tihomir pa priča kako jedino 1989., kada mu je preminuo otac, nije bio dio povorke.
- U bivšoj Jugoslaviji, jednom prilikom smo svirali himnu i propali kroz tribine. Pukla je bina i zadnji redovi su propali. Zoran Mastelić i ja prvi, Ante Milošević s basom iza nas, i onda je to bila izvanredna prilika da možemo otići nešto popiti u Franchinija - smije se dok spominje kultnu gostionu koja je bila smještena na desnoj strani trkališta.
- Vrijeme provodimo gledajući u počasnoj loži, posebno političare od kojih neki i zaspu pa ih supruge ili netko do njihovih tuku laktima. Uberemo mi i sve gospođe u šeširima...
S
četrdesetčetverogodišnjim je glazbarskim životom i Damir Vučković Max koji od
1996. godine među dobošarima alkarske povorke. Da nema straha od prekida
Vučkovića glazbovanja dokaz su kćer Lucija i sin Ivan koji u sinjskoj glazbi
sviraju klarinet i trubu.
- Najdugovječniji
glazbari su Mate Pavić sa punih 60 godina, a i Stipe Skejo koji je proveo 56 godina unutra. Od toga je 26 svirao
alkarski zov i zanimljiva je njegova priča jer, kad je zbog starosti i nemoći
napustio glazbu, nije dozvoljavao da se kaže da nije član glazbe. Kad sam
preuzeo dužnost tajnika, upozorili su me da je njegov status - na bolovanju. I
tako, koji mjesec kasnije, susretnemo se i pita mene Skejo kako je on zaveden u
članstvu glazbe, a ja kao iz topa da je na bolovanju. Eto, koliko je to značilo
ljudima ovog kraja - prepričava Vučković.
- Bilo je trenutaka i lijepih i ružnih u glazbi, ali meni se svake godine, kada ulazimo na trkalište, i kad pogledam prepuno trkalište, u jednom trenutku kao da noge sravne sa zemljom. Čitav se naježiš - govori ono što je riječima vrlo teško opisati.
Glazba je nezamjenjivi dio cetinskog indentiteta
- Znalo se dogoditi da netko zaboravi usnik za instrument pa ga uopće ne svira, netko zaboravi i note. Zato je nezaboravna Alka iz 2008. godine kada se nevrijeme sručilo na trkalište, kiša je odnijela pržinu, a ljudi su počeli bježati s tribina. Nevrijeme smo otjerali sviranjem koračnice "Mi smo garda Hrvatska", i to na način da smo je ponovili od početka do kraja više od 10 puta i na kraju su se ljudi vratili na trkalište i nagradili naš trud i zalaganje. Zapravo smo spasili cijelu svečanost - sjeća se Petar Pavlović, predsjednik glazbara.
- Da si prihvaćen,
da ljudi vole glazbu i žive s njom, da je ona nezamjenjivi dio cetinskog
identiteta, to je svakako velika stvar.
Sinjski glazbari barem na kratko na alkarskim nadmetanjima otrgnu iz zaborava Sinjanina Josipa Kuletina uz taktove dviju koračnica - Sinjski alkari i Kroz splitske kale. Kuletin je skladao mnogo marševa, opereta, mjuzikala i arija, a u posljednje se vrijeme njegovim životom i glazbenim opusom počeo baviti fra Jozo Župić.
Svoj je život Kuletin završio na način da su ga odvukli s jednih proba otkad mu se gubi svaki trag. Ni danas mu se ne zna posljednje počivalište. Pisati o glazbi, a ne spomenuti Kuletina bilo bi neoprostivo jer ostavio je velik trag. Trag kakav je kroz godine mnoge Gradska glazba Sinj ostavljala u srcima slušatelja.
