Veće kuće, ali manje obitelji. Više udobnosti, a manje vremena. Više stručnjaka, no više i problema. Više medicine, ali manje zdravlja. Tehnologija nas je učinila robovima, modernim robovima, nesretnim ljudima. Nikada do sada nije bilo toliko nesretnih. Toliko neosjetljivih na patnje drugih ljudi, na svoje vlastite patnje. Bijeg od stvarnosti i susret ranjivosti, slabosti, ali i hrabrosti i odlučnosti u bolničkoj sobi.
Za neke je ona radno mjesto, za druge odredište za posjete pacijenata, za nekoga boravište. Mjesto gdje su svi međusobno jednaki. Bolnica je u današnjem svijetu postala jedna od riječi koje stalno kao da odzvanja u ušima. Brojke hospitaliziranih, podatci o ljudima na uređajima koji znače pomoć u disanju, statistike zaraženih i inficiranih.
Čovjek se umori od svega što nas je okružilo. Posljednji bastioni dobra okupirani su temama koje nisu obišle ni Crkvu. Trenutak zajedništva i druženja istrgnut je već mjesecima.
– Dok je Crkva htjela približiti ljude jedne drugima i Bogu, čineći da je taj međašni prostor sloboda i prihvaćanje, taj se prostor pretvorio u prijetnju. Živimo sa sviješću kako blizinom možemo drugoga ugroziti ili netko može ugroziti nas. U početku je to bilo puno teže nego sada. Bilo je gotovo nemoguće pristupiti sakramentima ispovijedi i euharistije. S vremenom smo već naučili da je moguće i jedno i drugo i uz sve epidemiološke mjere. Još uvijek je teško pristupiti bolesnicima, posebno COVID bolesnicima – govori fra Ante Vučković, pastir naroda Božjeg, doktor filozofije i sveučilišni profesor. Rođeni Sinjanin uvijek se i svugdje cijeli davao. Dobrota, blizina, povjerenje, mir i nevjerojatna energija – vrline koje su postale nerazdvojan dio njegova postojanja.
Svećenik nije pozvan naviještati cijepljenje ili ne cijepljenje!
Priznaje fra Ante kako su neki svećenici pobrkali navještaje Evanđelja s borbom protiv cijepljenja, iskreno progovara kako bi im dobrodošle rasprave u kojima bi razjasnili zbrke oko cijepljenja, istine i navještaja radosne vijesti.
– Svećenik nije pozvan naviještati cijepljenje ili ne cijepljenje. Svećenik treba razumjeti ljude koji se boje cjepiva, ali i one koji se boje koronavirusa. Treba razumjeti one koji su se cijepili i one koji to ne žele. Treba imati kontakt s ljudima koji strahuju od cijepljenja iz nekog razloga i treba držati vrata otvorena svim ljudima za sakramente. Crkvena vrata trebaju biti otvorena i za ljude koji su se cijepili jer se boje virusa i za ljude koji se nisu cijepili jer se boje cijepljenja – veli.
U toj delikatnoj situaciji, jasan je, svećenici ne smiju zatvoriti vrata
ni jednom pojedincu.
Negativne misli i osjećaj manje vrijednosti – svugdje oko nas
No, pojedinaca je iz dana u dan sve manje. Deset godina Hrvatska je izgubila čak 16 gradova veličine viteškog Sinja u kojem je fra Ante baš proveo životne dane dječaka, školarca, gimnazijalca. Nekoliko je razloga, tvrdi, koji su demografsku sliku u Lijepoj našoj doslovce srozali.
– Osim što više ne postoje administrativne poteškoće za odlazak iz Hrvatske, što je prvi preduvjet da ljudi odlaze izvan granica, postoje brojni problemi. Jedan od njih je da ljudi ne žele zaposlenje povezati s pripadnošću nekoj političkoj stranci. To je često razlog kojeg mi mladi ljudi navode kao razlog odlaska. Oni plaće u Hrvatskoj uspoređuju s onima u Europskoj uniji. Smatraju da za kompetencije, koje su stekli obrazovanjem, ne dobivaju dovoljnu materijalnu potporu u Hrvatskoj – rekao je naš sugovornik.
Muči ga i osjećaj u društvu u kojem su u prvom planu stalno negativne misli i osjećaj manje vrijednosti.
– Bio sam na proslavi sedamdesete obljetnice Hrvatske katoličke misije u Münchenu. Više od 80 tisuća Hrvata je samo u tom gradu. Na proslavi su bili i predstavnici tamošnje gradske vlasti. U jednom je trenutku riječ dobio zamjenik gradonačelnika. Znate što je rekao? “Dragi moji Münchenjani!“ Nije rekao, dragi Hrvati. Nazvao ih je sugrađanima. „Mi se radujemo da ste ovdje. Radujemo se što ste sa sobom donijeli vaše sposobnosti, vašu kulturu, vašu vjeru. Tako doprinosite našemu dobru. Obogatili ste naš grad …” i tako je nastavio. Litanije pozdrava, pohvala i dobrodošlice. Rekao im je da želi da svi ostanu u Münchenu i da svoje sposobnosti utkaju u život grada. Obećao im je da će grad sa svoje strane učiniti sve da im život u Münchenu bude lijep. Zamislite… Naši su ljudi u srcu grada u koji su došli čuli da su dobro došli. Možda takve oduševljene riječi nikada nisu čuli kod kuće. Da bi netko volio grad i zemlju u kojoj živi potrebno je, osim materijalne životne sigurnosti i ozračje dobrodošlice, a ne netrpeljivosti.
Božić se sveo na amerikanizaciju
Razumije, dodaje, te ljude kada kažu da su po odlasku iz Hrvatske negdje drugdje pronašli materijalnu, ali i tu drugu sreću.
Sreća je u minulim danima bila okrenuta kiču božićnih blagdana. Priča o Mariji i Josipu, povijesni kontekst popisa stanovništva i opakog Heroda, tri mudraca… Ali i bit Božića koju je amerikanizacija odvela miljama daleko od proste štalice iz Betlehema.
– Kad promatramo Božić, onda se zagledamo u svakodnevni, najčudesniji događaj – da žena rodi dijete. Gdjegod imate borove, svjetla, orašare, djeda mraza, saonica i jelene, a nemate kontakta s događajem rođenja djeteta, Božić je skriven, ako ne i izbrisan. Božić je jednostavan događaj. Žena je rodila dijete. Taj nas događaj povezuje s našom životnom pričom. Svatko od nas je nekome rođen. To dijete koje se rodilo na Božić je isto kao i svako drugo dijete, ali je ujedno i različito od svakog drugog djeteta. To dijete je čovjek i Bog – kaže Vučković.
Kada doživimo Boga, onda svi ukrasi odlaze u drugi plan. Postanu nevažni.
Stalno živimo u buci, ali…
Ljudi, s druge strane, i dalje nisu svjesni koliko je važna tišina, koliko je vrijedna i djelotvorna. Dapače, koliko je ta tišina potrebna ljudskom životu.
– Nekad studentima sugeriram da testiraju sami sebe. Kažem im da odvoje sat, dva, isključe se iz svih društvenih mreža, ugase mobitele, telefone i računala te da ostanu sami. Pozivam ih da kušaju što se događa s njima kad izađu iz mrežne povezanosti i beskonačnih sugestija i zavodljivosti svijeta. To je brzo i jednostavno otkriće koliko smo uronjeni u buku svijeta – u dahu nam je ispričao ovaj profesor.
Stalno živimo u buci. Neprestano smo izloženi podražajima. Tek mali broj ljudi traga za tišinom, podvlači fra Ante. Malo ljudi uistinu kuša, pozna i voli tišinu. Ipak, bilo bi dobro odvažiti se i kušati je. Kušati koji se problemi jave kad iz buke zakoračimo u tišinu. To može biti velika i važna škola. Može mi otkriti gdje sam i što me određuje.
Viši standard života, veća sreća i mir? Teško da je tako. Često je upravo suprotno.
