Article
Čuo je Petu simfoniju u kazalištu i znao da će biti dirigent, ali to je tek dio jer život Vlade Sunka je zapanjujuć
I raznih su struka - od meštara, pitura, inženjera, ekonomista, građevinara, programera, profesora, studenata, liječnika, obrtnika do glazbenika sa školon. Svaki ima svoga "ćuka", sami bi rekli.
- Obično se vrlo rano primijeti sklonost djeteta prema glazbi, međutim da bi se određena sklonost mogla primijetiti, potrebni su uvjeti gdje se glazbeni afiniteti mogu iskazati. Imao sam sreću što su moji roditelji bili glazbeno talentirani - majka je imala lijep sopran, a otac osjećajan bas-bariton koji bi pratio prvi glas, ili bas. Kada bi mu ponestalo alata za promjenu akorda, onda bi se popeo u baritonski registar, odredio karakter akorda i vratio se ponovo u bas. Tako sam već od najranijih dana imao poduke iz kontrapunkta - govori tako Vlado Sunko, izvanserijski pedagog, zborovođa i skladatelj kojega hrvatska i inozemna javnost u prvom redu prepoznaje kao zborovođu muškog Gradskog pjevačkog zbora Brodosplit. Tu ulogu preuzima 1988. od barda splitske zborske glazbe Josipa Veršića, i nosi je do danas. Da, tri i pol desetljeća!
"Nakon izvedbe Pete simfonije u kazalištu, znao sam sve..."
- Iako je sve bilo na nesvjesnoj razini, ipak je bilo presudno. Bile su to dalmatinske pjesme ili operne arije koje sam dosta slušao i pjevao u najranijoj fazi, tako da se već tada vidjela moja podvojenost za ozbiljnu, (klasičnu) i zabavnu (pop-rock glazbu) jer arije su glavni razlog zbog kojega većina publike dolazi na operne predstave. Zajedno sa roditeljima sam primijetio da moja budućnost pripada glazbi, najprije tijekom izvedbe Beethovenove Pete simfonije. Čuo sam je u kazalištu, i nakon izvedbe sam znao da ću biti dirigent. Vremenom, mijenjali i dopunjavali su se afiniteti, pjevao napolitanske pjesme, uživao u filmskoj glazbi dok nisu došli Beatlesi. Kad sam ih čuo, doživio sam novi šok, i uskoro odlučio svirati u bendu. Imao sam devet godina i privatno sam učio svirati gitaru, a već s 12 sam svirao u bendu, i već tada su me učenici osmih razreda pozvali svirati na njihovoj završnoj večeri. Imao sam Hafner gitaru s tri magneta, i bio najsretniji čovjek na svijetu. Mamin prijatelj diskofil poklonio mi je svoju veliku kolekciju gramofonskih ploča klasične glazbe. I opet sam se zarazio ozbiljnom, klasičnom glazbom Bacha, Beethovena, Mozarta, Chopina… pa sve do Šostakoviča i Stravinskog - govori.
- Izrezao sam tipke od kartona s nazivima i tako svirao. Djed mi je ubrzo uslišio molitve i kupio orgulje. No, tek sam sa 17 godina dobio klavir kada sam već imao pet godina staža u bendu. Tada mi Chopin postaje glavna inspiracija, počeo sam komponirati u njegovom duhu. Bilo je to gimnazijsko doba. Paralelno, dok ja radim balade i preludije, u svijetu pop glazbe događa se trio Emerson, Lake & Palmer. Taj trio je na mene jako utjecao jer je predstavljao upravo moje težnje, spoj klasike i pop-rocka. Kada sam ih čuo, znao sam da sam na pravom putu. Dobio sam potvrdu za svoj rad, i više me nitko nije mogao maknuti s tog puta.
"Da nisam dobio zbor, možda i ne bih ostao u školi..."
- Volio sam i crtanje, vukla me arhitektura, planiranje i stvaranje gradova - urbanizam. Bila je dvojba što ću upisati, akademiju, ili arhitekturu. Međutim, kada sam vidio kako stojim sa matematikom, odlučio sam se za akademiju. Tih godina mi se sve otvaralo. Počeo sam raditi u Centru za odgoj i obrazovanje 1981. godine, u takozvanom popravnom domu kao voditelj glazbenih aktivnosti. Radio sam ono što sam najviše volio, i klasičnu, i zabavnu glazbu po afinitetima štićenika u slobodno vrijeme. Radio sam dvije godine, štićenici su me obožavali jer sam mogao ispunjavati njihove želje. Vodio sam dva benda, mandolinski ansambl i individualno podučavao razne instrumente. Ubrzo se otvorio natječaj u glazbenoj školi na mjesto profesora Buble koji je odlazio na akademiju. On je držao dirigiranje, ali iskreno nisam htio napustiti svoje štićenike zbog našeg iskrenog prijateljstva, shvaćanja što im glazba znači.
Vodio se onom da je život poput melodije koju sami dirigiramo, jer u našim je rukama moć da stvorimo prekrasne harmonije čak i iz najjednostavnijih nota. Djevojački zbor u Hatzeovoj Glazbenoj je naslijedio od Nikole Buble, ali tu nije mogao stati...
"Osjetio sam ljepotu muškog glasa i zvuka pjevača iz Dalmacije"
A jako je teško voditi zbor zbog različitih profila pjevača, nivoa shvaćanja i glazbenog obrazovanja. S druge strane, i mentalitet, i starosna dob. Za neke nepomirljivo - za njega izazov i uspjeh.
- Jedino što ih može spojiti i održati da mogu sve to prebroditi, jer uvijek među pjevačima ima nesporazuma, to je ipak skup muškaraca - je glazba. Moj zadatak je da oni shvate, i osjete glazbu, da im je predočim i stavim na raspolaganje. Da glazba uđe u njih. Svatko je može osjetiti, ali mora htjeti primati i davati. Mora doći na probe zbog glazbe. Dolasci zbog druženja i putovanja se odmah vide. Za mene je dobra glazba vrhovni autoritet - veli.
A inspiracija? Nekad i motiv kojeg čujete, jednostavno se pojavi...
- Kad bih vam rekao da me najviše vezuje za Brodosplit učinak koji nakon dobre izvedbe ostave na publiku, iznenadili biste se. Jer ono što ja doživim nakon koncerta kad meni ljudi priđu i gledaju me u čudu, kao da sam došao s Andromede... i govore da ne vjeruju što su čuli, da nisu znali da ovakvo nešto postoji. To je ustvari moja misija, pružanje doživljaja, nešto čega nema u njihovom iskustvu, i nakon toga će biti sretni ispunjeni, jer su nešto doživjeli. To je taj doživljaj koji nam svima danas nedostaje. To je to esencijalno, najvrijednije, i samo zbog toga radim. Inače, nemojte misliti da je užitak raditi, držati probe, to iziskuje strahovite nerve i snagu, međutim, ishod je toliko dobar i pozitivan da je vrijedan još većih muka.
Akademik Radoslav Tomić Dalmaciju je htio upoznati kao cjelinu i uspio je: "Povijest umjetnosti bio i ostao moj prvi izbor..."
Niti jedna tehnika, niti jedna elektronika, niti jedna informatika, nije, i nikada neće ni biti, u stanju nadoknaditi sve ono dobroga što smo propustili podijeliti sa svijetom, a što nosimo u svome srcu, u domeni svojih osjećaja. Bez obzira što je toliko toga u životu jednostavno bačeno na nas, i to u jednoj suludoj brzini, da naši odabiri u svemu tome prođu relativno nezapaženo.
Soren Kierkegaard je majstor aforizama. Evo jednog - Život se jedino može razumjeti unatrag, ali se jedino može živjeti unaprijed. Brzina i životni kaos prisiljavaju nas birati, a naš život ne dolazi do nas spakiran, pročišćen - isfiltriran.
On je poput jednosmjerne ulice. I onda, kako je naš pogled prema naprijed definitivno razmrvljen i kaotičan, život zahtijeva - pogled unatrag. Povratak u prošlost. Okret unazad.
- Interes prema prošlosti pokazao sam dosta rano, u ranom djetinjstvu kada svatko iskazuje neke svoje interese. Netko ima interese prema autima, avionima, jedrenju, a netko prema prošlosti. Moj interes je upravo ono što je prošlo, a ne ono što se događa danas ili što će tek doći. Taj interes je ostao, i postao sam povjesničar umjetnosti. Formirao sam se kako bih istraživao umjetnost prošlih vremena, a onda postupno sazrio - govori tako Radoslav Tomić, jedan od nekolicine akademika podno Marjana, ovaj povjesničar umjetnosti, persona kojoj je izbor studija bio točka preokreta, onog spomenutog okreta unazad.
Kao ljudska bića posjedujemo slobodnu volju. Mi smo, kako to neki kažu, "slobodni agenti", ali opet je najvažnija genetska predispozicija, mentalna, emocionalna ili psihološka struktura ličnosti koju velikim dijelom nasljeđujemo, a onda i različite životne okolnosti.
- Jasno je da je kod osobe koja se rodila na mediteranskom prostoru ta prošlost prisutna, vidljiva i očigledna, ali i da može izazvati senzacije kod onih koji žele iskusiti takvu vrstu senzacija. Netko prođe Peristilom, a zapravo ga nikad ni ne pogleda, a netko drugi, taj isti Peristil doživljava kao senzaciju koja ga bitno određuje. Rekao bih, što se Splita tiče, da je na mene najviše utjecala unutrašnjost splitske katedrale. Za mene ona predstavlja taj magični prostor, bez pretjerivanja, i bez umanjivanja njezina značaja. Splitska katedrala je autentična, nije me kod nje privukla samo rimska starina, već i kasniji stilovi koji su se nataložili u njoj. I barokni oltar sa zlatnim anđelima, i slike koje su se pojavljivale - sve su to vizualne senzacije iz ranoga djetinjstva koje su na mene ostavile neizbrisiv trag. Tih senzacija je bilo mnogo, u različitim mjestima, a u Splitu su to Dioklecijanova palača i Katedrala.
Naše društvo i danas počiva na tim pronalascima, pronalascima uz koje je titralo srce Tomića kroz svaki val baroknog pokreta, dok su njegove misli lutale kroz labirinte raskošnih crkvenih svodova, muzejskih dvorana i plemićkih palača.
A uzme li se objeručke i konstatacija da je umjetnost u Dalmaciji vezana uz umjetničko djelovanje venecijanskih kipara dolazimo do uzročnika Dalmacije kakva je građena...
- U Dalmaciji je samo kamen, mramora nema. Zbog toga jer nije postojao niti jedan domaći kipar koji bi mogao raditi mramorne skulpture. Kupovalo se najviše u Veneciji, dok je Dubrovnik naručivao umjetnine i u drugim centrima na Apeninskom poluotoku. Jedna je to od tema koja je europski relevantna, a mramor je kao materijal skup sam po sebi. Mramor je zahtjevan i nije se svakome davao u ruke, već je bio namijenjen uglednim umjetnicima. Može se reći da je broj skulptura na hrvatskoj obali znatan, i nije beznačajan u ukupnom korpusu mletačke skulpture 17. i 18. stoljeća. Najvećim dijelom istraživao sam umjetnost tih dvaju stoljeća, čije razdoblje nazivamo barokom, iako, u tom razdoblju postoje i određeni stupnjevi i preobrazbe navedenoga stila. Ali svakako, 17. i 18. stoljeće je u središtu moga interesa, a taj period širim i na 16. i 19. stoljeće o čijim sam umjetninama znao pisati. Dakle, bavio sam se umjetnošću novoga vijeka, od 16. do 19. stoljeća.
A Tomić je htio, zapravo, upoznati Dalmaciju kao cjelinu. I uspio je. Kao nekakav svjetionik koji nas vodi kroz gustu maglu vremena, otkrivajući tajne prošlosti i njihovu nevjerojatnu ljepotu. Pa i samo ime Radoslav kroz korijene iz slavenskih jezika, "donosi radost i slavu”.
- Gotovo da nema otoka, sela, gradića ili crkve koju nisam obišao. Osim crkvi, drugih prostora nije niti bilo. Muzeji su relativno kasno osnovani, u privatnim zbirkama bilo je toga manje, ali ipak sam imao sreće vidjeti većinu relevantnih privatnih zbirki. Tada su zbirke bile sačuvane, dok danas više nisu. Obišao sam prostor od Kotora do zadarskoga kraja u potrazi za zbirkama inzistirajući na upoznavanju čitave regije, kako bih na racionalan i uravnotežen način mogao objasniti što sam vidio. Htio sam izbjeći određene subjektivizme, i nisam pojedine gradove htio definirati kao središta, a obzirom da živim u Splitu, Split bi trebao biti ta središnja točka moga interesa. Suprotno očekivanom, moj interes je jednako raspoređen prema svim lokalitetima, i ovisno o onome što sam vidio i prepoznao, pristupio bih istraživanju i pisanju.
I nije se kolebao reći kako je bilo i važnijih gradova od rodnog Splita, sredina u kojima je umjetnost bila raspoređenija u baroknom razdoblju. Prvi primjer je jedan prekomorski, onaj na otoku Braču.
- Na Braču su tijekom 18. stoljeća mnoga naselja dobila urbani karakter. Može se reći, da je župna crkva u Nerežišćima ljepša od svih baroknih crkava u Splitu. Crkva u Milni također, a da ne govorimo o Zadru, Boki Kotorskoj, Dubrovniku. Trebalo je samo sa velikom pažnjom uspostaviti ravnotežu vrijednosti urbanih sredina koje su se u baroku proširile. Brojna sela su u razdoblju baroka postala urbana. Izgrađene su nove crkve, podignuti novi oltari, kupljene nove slike i kipovi, i to je fenomen koji karakterizira barok.
- Lijepe umjetnine mogu se pronaći i u Zlarinu, Betini, na otoku Braču, ali i Lošinju koji je bio pastirsko mjesto, a tijekom razdoblja baroka je postao umjetničko središte. Također, tu je i Boka, koja je u tom razdoblju doživjela svoj vrhunac. Neka naselja su se definirala zahvaljujući i pomorstvu. Pomorstvo donosi i kulturu, dok nedostatak novca smanjuje mogućnost kupnje umjetnički vrijednih djela. Kada ste emancipirani i ekonomski neovisni, i ukoliko ste proputovali svijet, tada se i vaš ukus promijenio. Barokne umjetnosti mogu se naći i u nekadašnjim zabitima, u selima koja su nekada bila ratarska i pastirska, i odjednom narasla. Njihovi stanovnici su posjetili Trst, vidjeli Veneciju, Anconu, Napulj, i shvatili da novcem mogu kupovati umjetnine koje će imati trajnu vrijednost. Moći će opremiti interijere umjetninama, i ukrasiti crkve. Neke srednjovjekovne mogle su novim mecenama djelovati zastarjelo, a umjetnine u njima mogle su im izgledati skromno, pa su zbog toga podizali nove crkve koje su opremali suvremenim djelima. Sve je to rezultat baroknoga previranja koji je u Dalmaciji bio intenzivan i zanimljiv.
U Splitu je Radoslav okular okrenuo prema katedrali svetog Dujma koja se u razdoblju baroka ukrasila raznim umjetninama.
- Uzmimo za primjer glavni oltar, koji je vrlo lijep, u kombinaciji drveta i pozlaćenog mramora, i slike koje se nalaze jednim dijelom na samom oltaru, a jednim dijelom iznad njega. U katedrali se posebno ističe i oltar svetog Dujma, to je remek-djelo barokne skulpture u Dalmaciji čiji je autor ugledni mletački majstor Giovanni Maria Morlaiter, koji je za Dalmaciju izradio veći broj umjetnina. Oltar svetog Dujma pokazuje visoki estetski obzor kanonika i plemića koji su taj oltar naručili, i za čiju prigodu je Julije Bajamonti napisao i skladao oratorij. Po tome vidimo da se radilo o događaju prvoga reda koji se u Splitu više nije ponovio. Bila je to svečanost koja nije bila samo izgradnja oltara za sveca zaštitnika, već su veličinu toga događaja svi osjetili. Svečanost, koja je uveličana koncertom i izvedbom oratorija. Radilo se o više umjetnosti, najprije kiparskoj, pa slikarskoj, ali i glazbenoj koja je bila integralni dio te svečanosti. Upravo je to smisao baroka – u cjelinu povezati različite umjetničke žanrove i vrste, i time stvoriti jedinstveno umjetničko djelo, kako ga Nijemci nazivaju Gesamtkunstwerk. Na taj način objedinjuju se u jedinstvenu cjelinu slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, ali i glazba te književnost, jer oratorij sadrži i riječi. Time bih zaključio, i naglasio da je to jedinstvena profinjena dionica koju je Split dao cijeloj dalmatinskoj i hrvatskoj likovnoj baštini 18. stoljeća.
Flegmatična je faca bio Ivan Katalinić, među vratnicama miran i siguran, a najviše strpljiv čekajući da na njega dođe "mac"
Novu svježu krv našli su u Ivanu Kataliniću, vrataru i treneru vratara koji je imao te sklonosti trenera - nije to bila tajna. Kate, uzmi ti... govorilo se u kancelarijama Poljuda. I tako, bilo je to dva dana nakon što je otpuhao 42 svjećice na rođendanskoj torti, 19. svibnja 1993. godine, igrali su Hajduk i Croatia prvu utakmicu drugog hrvatskog finala Kupa i Hajduk je pobijedio sa 4:1 u nezaboravnoj atmosferi. Teren su tada prekrili „papelitosi” što ih je Torcida u ekstazi pobacala u znak slavlja i fešte. Stariji će se sjećati da su ti "papelitosi" premijeru na domaćim travnjacima imali šezdesetih godina, kad je na Maksimiru Hajduk s Dinamom odigrao pomirljivih 1-1.
"Beara me naučio svemu..."
Baš kako mu srce jače zaigra kad se sjeti nastupa na Starom placu, nekako posebno odgovornijih kad ti je publika disala "za vratom" jer je fizički bilo sve blizu.
- Sjever je bio udaljen dva metra od publike i sve je bilo skučeno, a i u ono vrijeme ljudi su puno znali o sportu, puno su znali o nogometu i onda je puno bilo teže igrati nego danas. Nisi mogao zavarati, a danas već možeš u nekim stvarima. Vidite i sami da puno ljudi dođe samo vidjeti štimung na stadionu, a posebno oni koji se samo dođu slikati. I nije da podcjenjujem današnje navijače, ali sve što je onda bilo, toga nema. Navijača je bilo gdje god smo igrali, a i Split je tada prema Beogradu i Zagrebu bio kao selo. Međutim, nas je držala ekipa i dobra klapa. Još kad bi igrali protiv Zvezde, Dinama, Partizana... Volio sam te utakmice. Posebno kad se igralo u proljeće jer nikako nisam volio zimu, a još kad iza utakmice ne požuriš u svlačionicu pa ostaneš bez tople vode. Veselo je bilo...
"Nisam mogao ostati trener ako nisam imao rezultat i trofeje..."
A dok je igrao ili bio trener, gledao je da je Hajduk jači i bolji. Nije kao danas, žalostan je Katalinić, da svi gledaju samo sebe.Anđela je htjela koracima odbojke, ali ju je nesreća okrenula prema stolnom tenisu u kojem je napravila čudo...
Živimo u susretima. Žurimo nekome u susret i bježimo, glavom bez obzira, kako nekoga ne bismo susreli. Susreti su naša sudbina, jer kroz njih otkrivamo one oko sebe, ali ponajprije otkrivamo sami sebe. Kroz međusobne susrete se potvrđujemo ili se gubimo. Čak i u onim površnim, kratkim. Neobaveznim.
Kaže se da ništa ne treba čekati i da svemu treba ići u susret. Nažalost, mi ljudi najčešće srljamo u susrete koji nas odvode u zlo, u nevolje, a izbjegavamo susresti se s onim što bi nas moglo promijeniti na bolje. Ali susreti, pa ma kako znali biti kratki, mogu čovjeku u cijelosti promijeniti život. Mogu postati prijelomna točka u životu. Susreti koji promijene - htjeli mi to ili ne.
Jedan susret promijenio je život Anđele Mužinić Vincetić. Zapravo, njen je život nenadano dobio grubi zaokret kada je u dobi od 14 godina, pri povratku s natjecanja, stradala u automobilskoj nesreći i od tada je vezana uz invalidska kolica. Susret na oporavku bio je trenutak novog početka, a znate i da kažu kada pitamo dovoljno dugo, tražimo dovoljno uporno, kucamo dovoljno snažno i molimo dovoljno ustrajno, nešto se tada i dogodi - u nama. Naši motivi i naše želje se mijenjaju. Kao da ustrajnost te molitve postaje oštra sjekira koja razbija led koji je okovao srce i dušu.
- U toplicama mi je došla trenutna kolegica za stolom za stolni tenis Helena Dretar Karić, rekla mi kako ona živi, ali u tom trenutku to mi je bio najgori razgovor. Zapravo nisam htjela komunicirati s njom, ali me na kraju privukla da pokušam sa stolnim tenisom. Ali nije me na prvu impresionirao. Kad sam se vratila u školu, tad smo dobili stol za stolni tenis pa sam počela s kolegama prvo igrati kroz zezanciju na satu tjelesnog, pa onda i dobila poziv i tako, stalno me napadao. Tad nisam ni znala da su Kinezi broj jedan u tom sportu, nisam znala kakva je konkurencija i sad se naježim od tih imena jer u tom sportu, ma kao i u svima, trebaju godine i godine rada i truda i ništa ne dolazi preko noći - veli Mužinić.
A stradala je na kraju šestog razreda osnovne...
- Znam da sam bila još u intenzivnoj u Draškovićevoj ulici u Zagreba kad sam vidjela ocjene i rekla da nisu moje jer su mi sve one na granici bile dignute na više. Vratila sam se u drugom dijelu sedmog razreda, polagala sam tada i prvo polugodište rekla sam ovo nisu moje ocjene sve su mi digli. Bar je bilo par ocjena koje su mi profesori digli, one što su bile na granici. Vratila sam se u osnovnu u drugom polugodištu sedmog razreda. Tada sam sigurno puno prije odrasla nego svi moji prijatelji. Meni vam je to bilo ovako – pa dobro, sad sam u kolicima, kad ojačam ruke za neko vrijeme opet ću trenirati. Imat ću jači „smash“ nego prije. I tako, u toplicama sam tražila odbojkašku loptu zapravo uopće ne znajući što mi se dogodilo. Kolica me nisu ograničavala ni u čemu, prepreke su bile skale, ali dobro je kad imaš liftove. I nekako, uvijek sam bila optimistična, prihvatila sam sve to i nikad u životu nisam pomislila zašto se baš meni to moralo dogoditi…
"Nama je bilo bitno da treniramo..."
Ipak, korak unatrag, kao dio sportske obitelji mogla je krenuti samo - sportskim stopama.
- Tata mi je bio nogometaš, sestra rukometašica, brat nogometaš, a otac nas je sve uputio prema sportu. Uz to, kad imaš želju da treniraš nešto, kao što sam ja imala, onda je sve vodilo k tome da krenem sportskim koracima. Bila sam dijete koje nikad nije bilo u kući. Stalno smo bili vanka po ulicama, doslovce nisam gledala crtiće i krenula sam s odbojkom. Dobili smo preporuku da je dobar, zdrav sport, bez nekih velikih ozljeda kao što je u rukometu. I eto, taman mi se sve posloži u tom trenutku. U Srinjinama je došao trenirati odbojkaški klub iz Splita. I sve lagano je išlo svojim putem, točno onako kako treba. U Srinjinama je niska dvorana, ako se uopće i može tako nazvali, ali nakon treninga tu nekoliko tjedna, stasali smo, postajali sve bolji i bolji i dogovorili smo termine za treniranje na Šinama. Zapravo, uvjeti na početku nama uopće nisu bili ni bitni. Nama je bilo bitno da treniramo. Sjećam se i sada, dobili bi nove lopte i tko je vidio s njima trenirati jer lopta nije smjela pasti na beton da se ne uništi… Jer tko je tada imao novca, mi smo sve cijenili i sve nam je bilo jako bitno, čuvali smo to - sjeća se dobro Anđela.
A svi su tada pokušali odbojku, cijelo selo. Dvorana je bila pretijesna, a volja i želja za na komade razbiti niski strop dvorane.
- Kasnije se, očekivano, broj smanjivao, ali ja sam uvijek imala ekipu, i mi smo se međusobno nosili i bodrili. Meni je uz to kuća bila odmah do škole koja bi bila gotova u 7 manje kvarat, u 7 je bio trening i samo sam trčala ostaviti torbu doma. Ne daj Bože zakasniti na trening.
Premda joj je život na samom početku zadao težak udarac, nastavila je živjeti punim plućima, nepokolebljivo, hrabro, ambiciozno i snagom duha i postala primjer mnogima kako se s pozitivnim stavom i voljom za napredovanjem i radom ruše gotovo sve postavljene granice. A granice u stolnom tenisu ne poznaje jer, doslovce, na koji god da turnir ode, u pravilu se vraća s medaljom oko vrata. I s Helenom je pobrala toliko odličja da je teško sve staviti u ograničen okvir teksta. Zato onda samo činjenica da je s Helenom prvi veliki zajednički uspjeh ostvarila na europskom prvenstvu u Splitu 2011. osvojivši ekipnu broncu.
"Njihova trenerica je krenula brisati postavu, a naša je to vidjela..."
- Turnir koji sam najbolje odigrala bio je lani na Svjetskom prvenstvu. Tada nam se i promijenio sustav natjecanja, više nije bio sistem taj da smo u grupama i da ne znam, dvije cure prolaze dalje već je automatski bilo ispadanje što znači i veći stres. Možeš, zapravo, ispasti u prvom kolu, a realno si favorit za finale. Ali, svaki meč je bio taktički, s glavom unutra, s fokusom, sa svime. Top, top, top. U finalu sam izgubila od Korejanke 3-0, ali ona je baš na vrhu, nisam čak ni povela u poenima. I znate što, hvala Bogu što postoji Korejanka pa ću biti još bolja samo zato što moram radi nje. Mora te nešto uvijek vući prema naprijed - kaže.
Pamti posebno dobro i jedan meč iz Rija...
- Igrale smo s Korejankama. Za njih smo se doslovce pripremali dvije godine prije. Znam da je te godine kad je bio Rio bio i turnir u Bratislavi na kojeg smo i one stigle, i zajedno s trenericom, Helena i ja iznajmile smo auto, nekakav rent a car i otišle ih analizirati. Sve smo napravile za tu Koreju, kao da smo znale što će se dogoditi u Riju, kao da smo znale ždrijeb. I tako, dogodi se Rio gdje imamo meč s njima. Dođemo u call room prije meča, tamo biraš ždrijeb, dresove,… I mi napišemo, damo sucu – oni napišu i papir daju sucu, ali su prije toga vidjeli naš papir i krenula je njihova trenerica brisati postavu koju je odredila. Tad je tek krenula strka, htjela nas je prevariti, ali nisu uspjele. Vratile smo im zato na meču. To nam nikad nitko u životu nije pokušao napraviti, ali vrlo je važno bilo to znanje i iskustvo naše trenerice.
Priznaje, i žalosti je, što malo ljudi zna za paraolimpijce...
- Žao mi je što naši mečevi nisu na televiziji, barem s velikih natjecanja pa da ljudi gledaju i interesiraju se. Ovako se sve svodi na nekoliko novinskih članaka i muk nakon dva dana. Ali, svojim trudom, zalaganjem, radom i medaljama najljepše je biti uzor i primjer drugima. Ponajviše drugoj djeci s invaliditetom jer kad ti nekog sretneš na ulici, ni roditelji nisu informirani, ni oni ne znaju da se djeca mogu baviti sportom i da ima takvih klubova. Mene je sport odgojio, a danas djeca imaju ogromnih problema - dobiju četvorku i trojku i roditelji rade probleme jer dijete mora biti savršeno? Ne mora. Dijete mora naučiti dobiti i jedinicu i nositi se s tim stresom, tom informacijom i naučit će i izvući više od toga - veli.
Jer...
- Ja sam uz sport naučila izgubiti, jer onda drugi put moram popraviti taj element u stolnom tenisu. Naučila sam i biti vesela, pobjeđivati, suočavati se s novim situacijama poput leta u avionu ili kontakta s ljudima. Milijun sam puta plakala nakon meča, ali i milijun i jedan put se digla i krenula dalje. Prije sam se prije svakog meča tresla, ali sam naučila ulaziti u stres i promijeniti svoje misli i pozitivno razmišljati. Taj sport sam samo preslikala danas na život. Na kraju se sve vrti lagano u krug.
I zbilja jest. Kao što kružno gibanje ima unutarnja energija i optimizam kojima zrači ova nasmijana djevojka. Na prvi dojam, ali i posljednji, razoružava pozitivnom energijom, toliko da se zapitaš - zbog čega sam ja danas bio nesretan?