- U trećem razredu osnovne škole upisao sam violinu u glazbenoj školi u Splitu, i vjerovali ili ne, na solfeggiu je sa mnom sjedio Oliver Dragojević. Već smo se tada sretali, a kasnije, i u srednjoj glazbenoj školi gdje smo obojica svirali klarinet kod istoga profesora. Znali smo se naći prije sata, on bi sjeo za klavir, a ja bih uzeo klarinet, i onda bismo svirali stare evergreene kao što su Over the rainbow ili, primjerice, Blue moon. I tako, drugi korak bile su brojne grupe. Sjećam se da bih se kao dijete vraćao iz glazbene škole s violinom koja je bila u crnoj kutiji, i u blizini kuće vršnjaci su me počeli zafrkavati vičući „Beethoven, Beethoven“ što mi se nikako nije sviđalo. I došao sam doma svojima i rekao da mi je dosta violine. Tada sam prešao na klarinet. Prve svirke bile su u grupi "Mladi batali". Kupio sam i saksofon, a i gitaru sam dosta svirao.

"U stanu sam napravio studio na balkonu..."

- Pohađao sam prvi razred Klasične gimnazije Natko Nodilo u Splitu, u kojoj sam oformio i bend pod nazivom "Logaritmi", i za dan škole smo odsvirali četiri, pet pjesama. Među tim pjesmama bila je i jedna moja koju sam skladao. Spiker je najavio skladbu Nenada Vilovića, i, kako to već biva, nakon te školske priredbe postao sam najpopularniji u gimnaziji, voljeli su me i profesori i učenici. Pjesma je bila instrumentalna, svirao sam je sa klarinetom. Davne 1969. godine bio je moj prvi festivalski izlazak, na Opatijski festival koji je tada bio državni. Moju pjesmu su izvodili Indexi sa Davorinom Popovićem. Već sam i zaboravio na tu pjesmu, ali Siniša Škarica se zainatio i odlučio je pronaći. Tražio ju je u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, a pronašao u Ljubljani. Zašto? Jer je u to vrijeme Orkestar Radio televizije Ljubljana svirao na Festivalu. Pjesmu su snimili i sačuvali, a sada su snimku predali Croatia Recordsu. I nakon toliko godina sada će biti na nosaču zvuka. Interesantna stvar je da je tekst za tu pjesmu napisao Jakša Fiamengo, to je bila prva pjesma koja mu je uglazbljena. Kasnije je Fiamengo znao govoriti da je započeo sa Zdenkom Runjićem, no prema ovome, to nije točno. Prvu pjesmu sam mu ja uglazbio, sudjelovala je na Festivalu u Opatiji i zvala se "U popodnevne sate".

"Svaka melodija ide na ovaj ritam..."

- Za mene je melodija primarna, a svi ostali elementi pjesme - ritam, harmonije, tekst, aranžman i izbor pjevača, dolaze kasnije. Nekada su tekstualna ideja i spoj sa pjevačem presudni za nastanak dobre i kvalitetne pjesme. Eto baš "Ništa kontra Splita" i "Di si bija kad je grmilo" su najbolji primjer za to. Što se skladanja tiče, ne bih se namučio, ali bih se znao namučiti pri realizaciji. Tako je bilo sa Dinom Dvornikom, a uhvatiti ga za festival bilo je doista teško. U to vrijeme, pričalo se da je čak i umro, da je pao sa balkona. Svašta se pričalo. Ipak, imao sam ja čovjeka koji ga je dobro poznavao. Brico se zvao. Tada bih znao proći pored Bricinog salona, a on bi mi rekao da je Dino dobro i da se ne trebam brinuti. I tako, sedam dana prije festivala mi na vrata dođe Dino s idejom da bi on na festivalu došao u kovčegu. Mislio sam da se radi o gusarskom kovčegu, sa blagom, sa draguljima… I na večer samog festivala došao sam na Prokurative i vidio u hodniku mrtvački sanduk. I postalo mi je jasno da me je Dino prevario, da je naumio zapravo doći u mrtvačkom sanduku. Njega su doveli u kapsilu na binu, i kad je počela glazba, on je iz njega iskočio i počeo pjevati. Bio je to šok za sve, delirij, takvo nešto do tada još nismo vidjeli - govori Vilović. I kao da se sve vrti oko neprežaljenog Dina. 

"Nakon izvedbe Pete simfonije u kazalištu, znao sam sve..."

"Da nisam dobio zbor, možda i ne bih ostao u školi..."

Jedva su ga, ipak, nagovorili da se prijavi na natječaj u glazbenoj školi.

"Osjetio sam ljepotu muškog glasa i zvuka pjevača iz Dalmacije"

A jako je teško voditi zbor zbog različitih profila pjevača, nivoa shvaćanja i glazbenog obrazovanja. S druge strane, i mentalitet, i starosna dob. Za neke nepomirljivo - za njega izazov i uspjeh.

- Jedino što ih može spojiti i održati da mogu sve to prebroditi, jer uvijek među pjevačima ima nesporazuma, to je ipak skup muškaraca - je glazba. Moj zadatak je da oni shvate, i osjete glazbu, da im je predočim i stavim na raspolaganje. Da glazba uđe u njih. Svatko je može osjetiti, ali mora htjeti primati i davati. Mora doći na probe zbog glazbe. Dolasci zbog druženja i putovanja se odmah vide. Za mene je dobra glazba vrhovni autoritet - veli.

A inspiracija? Nekad i motiv kojeg čujete, jednostavno se pojavi... 

"Beara me naučio svemu..."

- Uspjehe u Hajduku koje je napravila generacija sedamdesetih, nitko neće ponoviti, naročito pet puta osvajanje kupa u nizu, a jednako tako do 1978. nismo nikako izgubili u Beogradu sa Zvezdom i Partizanom. Mislim da su to i bile i ostale najbolje godine Hajduka. A u to vrijeme su treneri imali njuha za sve. Meni je Mladinić samo rekao da za dvije ili tri godine neću biti među brankama, i falio je, ali onda sam imao i trenera Bearu, njega sam naravno najviše slušao, radio je na meni, zapravo me naučio svemu. Pošteno mi je rekao da moram trenirati tri godine da bi postao nešto, premda sam bio treći golman u ekipi. Rekao mi je da ću postati reprezentativac, dok su se neki smijali. I onda sam ga pitao kako je on to znao, a on mi je rekao da je sve ono što mi je savjetovao i govorio naišlo na moje plodno tlo te da sam prihvaćao kritiku i zapravo je tumačio kao nešto dobronamjerno. Cilj mi je bio da postanem reprezentativac da mogu i ja otići van zemlje, što se na kraju i dogodilo kada sam otišao u Englesku. U ono vrijeme to je bio pojam, da ja među tri igrača budem kao stranac jer su u ono vrijeme igrala tri stranca po ekipi. I četrdesetak godina kasnije nema golmana koji je nakon mene otišao u Englesku, da - sjeća se.

Baš kako mu srce jače zaigra kad se sjeti nastupa na Starom placu, nekako posebno odgovornijih kad ti je publika disala "za vratom" jer je fizički bilo sve blizu.

- Sjever je bio udaljen dva metra od publike i sve je bilo skučeno, a i u ono vrijeme ljudi su puno znali o sportu, puno su znali o nogometu i onda je puno bilo teže igrati nego danas. Nisi mogao zavarati, a danas već možeš u nekim stvarima. Vidite i sami da puno ljudi dođe samo vidjeti štimung na stadionu, a posebno oni koji se samo dođu slikati. I nije da podcjenjujem  današnje navijače, ali sve što je onda bilo, toga nema. Navijača je bilo gdje god smo igrali, a i Split je tada prema Beogradu i Zagrebu bio kao selo. Međutim, nas je držala ekipa i dobra klapa. Još kad bi igrali protiv Zvezde, Dinama, Partizana... Volio sam te utakmice. Posebno kad se igralo u proljeće jer nikako nisam volio zimu, a još kad iza utakmice ne požuriš u svlačionicu pa ostaneš bez tople vode. Veselo je bilo...

"Nisam mogao ostati trener ako nisam imao rezultat i trofeje..."

- Najveći je uspjeh u klubu kad smo igrali s Ajaxom. Mislim da je ona generacija koja je izbacila moj Hajduk možda bila i najbolja u povijesti Ajaxa. Po nekim je stvarima možda nadmašila i onu veliku generaciju Johana Cruyffa sedamdesetih. Imali smo kasetu od 45 minuta s njihovim prekidima, proučavali smo ih, vidjeli da uglavnom idu na prvu stativu. Ali, to je tako, ipak su nam zabili iz prekida. No, i sam plasman u četvrtfinale je bio svakako velik uspjeh.

Živimo u susretima. Žurimo nekome u susret i bježimo, glavom bez obzira, kako nekoga ne bismo susreli. Susreti su naša sudbina, jer kroz njih otkrivamo one oko sebe, ali ponajprije otkrivamo sami sebe. Kroz međusobne susrete se potvrđujemo ili se gubimo. Čak i u onim površnim, kratkim. Neobaveznim.

Kaže se da ništa ne treba čekati i da svemu treba ići u susret. Nažalost, mi ljudi najčešće srljamo u susrete koji nas odvode u zlo, u nevolje, a izbjegavamo susresti se s onim što bi nas moglo promijeniti na bolje. Ali susreti, pa ma kako znali biti kratki, mogu čovjeku u cijelosti promijeniti život. Mogu postati prijelomna točka u životu. Susreti koji promijene - htjeli mi to ili ne.

Jedan susret promijenio je život Anđele Mužinić Vincetić. Zapravo, njen je život nenadano dobio grubi zaokret kada je u dobi od 14 godina, pri povratku s natjecanja, stradala u automobilskoj nesreći i od tada je vezana uz invalidska kolica. Susret na oporavku bio je trenutak novog početka, a znate i da kažu kada pitamo dovoljno dugo, tražimo dovoljno uporno, kucamo dovoljno snažno i molimo dovoljno ustrajno, nešto se tada i dogodi - u nama. Naši motivi i naše želje se mijenjaju. Kao da ustrajnost te molitve postaje oštra sjekira koja razbija led koji je okovao srce i dušu.

- U toplicama mi je došla trenutna kolegica za stolom za stolni tenis Helena Dretar Karić, rekla mi kako ona živi, ali u tom trenutku to mi je bio najgori razgovor. Zapravo nisam htjela komunicirati s njom, ali me na kraju privukla da pokušam sa stolnim tenisom. Ali nije me na prvu impresionirao. Kad sam se vratila u školu, tad smo dobili stol za stolni tenis pa sam počela s kolegama prvo igrati kroz zezanciju na satu tjelesnog, pa onda i dobila poziv i tako, stalno me napadao. Tad nisam ni znala da su Kinezi broj jedan u tom sportu, nisam znala kakva je konkurencija i sad se naježim od tih imena jer u tom sportu, ma kao i u svima, trebaju godine i godine rada i truda i ništa ne dolazi preko noći - veli Mužinić.

A stradala je na kraju šestog razreda osnovne... 

- Znam da sam bila još u intenzivnoj u Draškovićevoj ulici u Zagreba kad sam vidjela ocjene i rekla da nisu moje jer su mi sve one na granici bile dignute na više. Vratila sam se u drugom dijelu sedmog razreda, polagala sam tada i prvo polugodište rekla sam ovo nisu moje ocjene sve su mi digli. Bar je bilo par ocjena koje su mi profesori digli, one što su bile na granici. Vratila sam se u osnovnu u drugom polugodištu sedmog razreda. Tada sam sigurno puno prije odrasla nego svi moji prijatelji. Meni vam je to bilo ovako – pa dobro, sad sam u kolicima, kad ojačam ruke za neko vrijeme opet ću trenirati. Imat ću jači „smash“ nego prije. I tako, u toplicama sam tražila odbojkašku loptu zapravo uopće ne znajući što mi se dogodilo. Kolica me nisu ograničavala ni u čemu, prepreke su bile skale, ali dobro je kad imaš liftove. I nekako, uvijek sam bila optimistična, prihvatila sam sve to i nikad u životu nisam pomislila zašto se baš meni to moralo dogoditi…

"Nama je bilo bitno da treniramo..."

Ipak, korak unatrag, kao dio sportske obitelji mogla je krenuti samo - sportskim stopama.

- Tata mi je bio nogometaš, sestra rukometašica, brat nogometaš, a otac nas je sve uputio prema sportu. Uz to, kad imaš želju da treniraš nešto, kao što sam ja imala, onda je sve vodilo k tome da krenem sportskim koracima. Bila sam dijete koje nikad nije bilo u kući. Stalno smo bili vanka po ulicama, doslovce nisam gledala crtiće i krenula sam s odbojkom. Dobili smo preporuku da je dobar, zdrav sport, bez nekih velikih ozljeda kao što je u rukometu. I eto, taman mi se sve posloži u tom trenutku. U Srinjinama je došao trenirati odbojkaški klub iz Splita. I sve lagano je išlo svojim putem, točno onako kako treba. U Srinjinama je niska dvorana, ako se uopće i može tako nazvali, ali nakon treninga tu nekoliko tjedna, stasali smo, postajali sve bolji i bolji i dogovorili smo termine za treniranje na Šinama. Zapravo, uvjeti na početku nama uopće nisu bili ni bitni. Nama je bilo bitno da treniramo. Sjećam se i sada, dobili bi nove lopte i tko je vidio s njima trenirati jer lopta nije smjela pasti na beton da se ne uništi… Jer tko je tada imao novca, mi smo sve cijenili i sve nam je bilo jako bitno, čuvali smo to - sjeća se dobro Anđela.

A svi su tada pokušali odbojku, cijelo selo. Dvorana je bila pretijesna, a volja i želja za na komade razbiti niski strop dvorane.

- Kasnije se, očekivano, broj smanjivao, ali ja sam uvijek imala ekipu, i mi smo se međusobno nosili i bodrili. Meni je uz to kuća bila odmah do škole koja bi bila gotova u 7 manje kvarat, u 7 je bio trening i samo sam trčala ostaviti torbu doma. Ne daj Bože zakasniti na trening.  

Premda joj je život na samom početku zadao težak udarac, nastavila je živjeti punim plućima, nepokolebljivo, hrabro, ambiciozno i snagom duha i postala primjer mnogima kako se s pozitivnim stavom i voljom za napredovanjem i radom ruše gotovo sve postavljene granice. A granice u stolnom tenisu ne poznaje jer, doslovce, na koji god da turnir ode, u pravilu se vraća s medaljom oko vrata. I s Helenom je pobrala toliko odličja da je teško sve staviti u ograničen okvir teksta. Zato onda samo činjenica da je s Helenom prvi veliki zajednički uspjeh ostvarila na europskom prvenstvu u Splitu 2011. osvojivši ekipnu broncu. 

"Njihova trenerica je krenula brisati postavu, a naša je to vidjela..."

- Turnir koji sam najbolje odigrala bio je lani na Svjetskom prvenstvu. Tada nam se i promijenio sustav natjecanja, više nije bio sistem taj da smo u grupama i da ne znam, dvije cure prolaze dalje već je automatski bilo ispadanje što znači i veći stres. Možeš, zapravo, ispasti u prvom kolu, a realno si favorit za finale. Ali, svaki meč je bio taktički, s glavom unutra, s fokusom, sa svime. Top, top, top. U finalu sam izgubila od Korejanke 3-0, ali ona je baš na vrhu, nisam čak ni povela u poenima. I znate što, hvala Bogu što postoji Korejanka pa ću biti još bolja samo zato što moram radi nje. Mora te nešto uvijek vući prema naprijed - kaže.

Pamti posebno dobro i jedan meč iz Rija...

- Igrale smo s Korejankama. Za njih smo se doslovce pripremali dvije godine prije. Znam da je te godine kad je bio Rio bio i turnir u Bratislavi na kojeg smo i one stigle, i zajedno s trenericom, Helena i ja iznajmile smo auto, nekakav rent a car i otišle ih analizirati. Sve smo napravile za tu Koreju, kao da smo znale što će se dogoditi u Riju, kao da smo znale ždrijeb. I tako, dogodi se Rio gdje imamo meč s njima. Dođemo u call room prije meča, tamo biraš ždrijeb, dresove,… I mi napišemo, damo sucu – oni napišu i papir daju sucu, ali su prije toga vidjeli naš papir i krenula je njihova trenerica brisati postavu koju je odredila. Tad je tek krenula strka, htjela nas je prevariti, ali nisu uspjele. Vratile smo im zato na meču. To nam nikad nitko u životu nije pokušao napraviti, ali vrlo je važno bilo to znanje i iskustvo naše trenerice.

Priznaje, i žalosti je, što malo ljudi zna za paraolimpijce...

- Žao mi je što naši mečevi nisu na televiziji, barem s velikih natjecanja pa da ljudi gledaju i interesiraju se. Ovako se sve svodi na nekoliko novinskih članaka i muk nakon dva dana. Ali, svojim trudom, zalaganjem, radom i medaljama najljepše je biti uzor i primjer drugima. Ponajviše drugoj djeci s invaliditetom jer kad ti nekog sretneš na ulici, ni roditelji nisu informirani, ni oni ne znaju da se djeca mogu baviti sportom i da ima takvih klubova. Mene je sport odgojio, a danas djeca imaju ogromnih problema - dobiju četvorku i trojku i roditelji rade probleme jer dijete mora biti savršeno? Ne mora. Dijete mora naučiti dobiti i jedinicu i nositi se s tim stresom, tom informacijom i naučit će i izvući više od toga - veli.

Jer...

- Ja sam uz sport naučila izgubiti, jer onda drugi put moram popraviti taj element u stolnom tenisu. Naučila sam i biti vesela, pobjeđivati, suočavati se s novim situacijama poput leta u avionu ili kontakta s ljudima. Milijun sam puta plakala nakon meča, ali i milijun i jedan put se digla i krenula dalje. Prije sam se prije svakog meča tresla, ali sam naučila ulaziti u stres i promijeniti svoje misli i pozitivno razmišljati. Taj sport sam samo preslikala danas na život. Na kraju se sve vrti lagano u krug.

I zbilja jest. Kao što kružno gibanje ima unutarnja energija i optimizam kojima zrači ova nasmijana djevojka. Na prvi dojam, ali i posljednji, razoružava pozitivnom energijom, toliko da se zapitaš - zbog čega sam ja danas bio nesretan?